Dana 14. maja 1948. godine, u 16 sati, na tajnom sastanku na Rothschildovom bulevaru u Tel Avivu, David Ben-Gurion proglasio je nezavisnost Izraela. Deklaracija o nezavisnosti naglasila je pravo jevrejskog naroda na suverenu državu

U ljeto 1882. godine, parobrodi iz Evrope usidrili su se uz obale Palestine, noseći prve jevrejske doseljenike iz Rusije i Rumunije. Osmanske vlasti odbile su im pristup lukama, ali to nije zaustavilo ove pionire, koji su u Palestinu stigli s vizijom obećane zemlje.

Bili su raznolika skupina – intelektualci, muzičari, ali i obične porodice – svi ujedinjeni željom za novim početkom, bez diskriminacije, straha i pogroma. Ovaj val imigracije, poznat kao “prva alija”, označio je početak modernog cionističkog pokreta i postavio temelje za stvaranje države Izrael.

Prva alija bila je odgovor na teške uslove u kojima su Jevreji živjeli, posebno u carskoj Rusiji. Godinu dana ranije, 1881., ubistvo cara Aleksandra II. izazvalo je val nasilnih pogroma. Jevrejske trgovine pljačkane su, kuće uništavane, a stotine ljudi ubijeno ili ranjeno. Diskriminacija je bila svakodnevica: Jevrejima je bilo zabranjeno posjedovanje zemlje, živjeli su u ograničenim područjima, a pristup mnogim profesijama bio im je onemogućen. Iako su redovno služili vojsku, carske vlasti često su ignorirale nasilje nad njima. Osjećaj izdaje među jevrejskim intelektualcima doveo je do radikalnih ideja o budućnosti.

Leon Pinsker, liječnik iz Odese, 1882. godine anonimno objavljuje članak pozivajući na jedinstvo i odlazak u zemlju gdje će Jevreji živjeti dostojanstveno. Njegova vizija Palestine kao zemlje u kojoj će Jevreji posjedovati vlastitu zemlju inspirirala je mnoge, posebno u Istočnoj Evropi.

Doseljenici su vjerovali u kupovinu zemlje, a ne u njeno nasilno prisvajanje, što je u početku olakšalo odnose s lokalnim arapskim stanovništvom. Međutim, osmanski zakoni otežavali su naseljavanje: Jevrejima nije bilo dopušteno graditi kuće, pa su živjeli u šatorima, čekajući priliku za kupovinu imovine.

Prvi doseljenici suočavali su se s brojnim izazovima. Vrućina, malarija i bolesti bili su svakodnevni problemi, a obrada zemlje, koju stoljećima nije dotakao plug, bila je izuzetno teška. Unatoč tome, njihova upornost bila je izvanredna, kako je opisao historičar Simon Dubnow.

Ključnu podršku pružio je multimilioner Edmond James de Rothschild, koji je 1882. godine počeo kupovati zemlju za doseljenike. U sedam godina otkupio je 25.000 hektara, finansirao poljoprivredne stručnjake, gradio sinagoge, bolnice, škole i isplaćivao plaće. Njegovih 50 miliona dolara ulaganja omogućilo je opstanak kolonija, iako su unutarnji sukobi i odustajanja mnogih kolonista predstavljali stalne izazove.

Prva alija, koja je do 1903. godine dovela oko 30.000 Jevreja u Palestinu, postavila je temelje za kasnije valove imigracije. Jedan od najvećih doprinosa bio je razvoj modernog hebrejskog jezika, koji je stvorio Eliezer Ben-Yehuda.

Ovaj zajednički jezik ujedinio je doseljenike iz različitih krajeva svijeta, koji su do tada govorili judeo-španski, turski ili druge jezike. Do početka 20. stoljeća, Palestina je postala središte cionističkih težnji, ali i izvor tenzija s arapskim stanovništvom i kolonijalnim vlastima.

Druga alija, započeta 1904. godine, donijela je novu generaciju doseljenika s jasnijom vizijom jevrejske države. Oni su ulagali u industriju, osnivali političke stranke, od kojih su neke bile inspirirane socijalističkim idejama. Među njima se isticao mladi novinar iz Poljske, David Ben-Gurion, koji će kasnije postati ključna figura u osnivanju Izraela. Međutim, početkom 20. stoljeća Palestina je postala problematično područje za britanske kolonijalne vlasti, koje su preuzele kontrolu nakon slabljenja Osmanskog carstva.

Britanci su se suočavali s vlastitim kontradiktornostima. Arapima su obećali vlast nad Palestinom u zamjenu za pomoć protiv Osmanlija, dok je Deklaracija Balfour iz 1917. godine obećala Jevrejima nacionalnu državu pod britanskom kontrolom. Ova dvosmislenost izazvala je tenzije. Arapsko stanovništvo sve više se bunilo protiv jevrejskih naseljenika, posebno zbog prodaje zemlje koju su arapski zemljoposjednici vršili preko britanske agencije.

Gubitak zemlje, koju su Arapi obrađivali generacijama, doveo je do nasilja, uključujući uništavanje jevrejskih nasada i štrajkove. Nemiri 1920. godine tokom festivala “Nabi Musa” u Jerusalemu, kada su Arapi napali jevrejske trgovine, pokazali su dubinu sukoba.

Godine 1936. izbila je velika arapska revolucija, najveći pobunjenički pokret tokom britanskog mandata. Britanci su odgovorili brutalno, slanjem 28.000 vojnika iz Indije pod vodstvom Charlesa Tegarta. Tegartove metode uključivale su mučenje i kolektivne kazne, poput rušenja cijelih sela. Iako su nemiri ugušeni do 1939. godine, britanske odluke o ograničavanju jevrejske imigracije, posebice nakon 1939., izazvale su bijes među Jevrejima.

Odluka o ograničavanju imigracije na 75.000 ljudi u pet godina, dok je u Njemačkoj progon Jevreja bio u punom jeku, imala je tragične posljedice. Naprimjer, 1942. godine izbjeglički brod “Strume” s gotovo 800 Jevreja potopljen je u Crnom moru nakon što mu je uskraćen ulazak u Palestinu.

Jevrejski otpor Britancima eskalirao je u nasilje. Radikalne grupe poput “Irguna” i “Lechije” izvodile su napade, uključujući bombaški napad na hotel “King David” 1946. godine, gdje je poginula 91 osoba. Menachem Begin, vođa “Irguna” i kasniji premijer Izraela, vodio je kampanju protiv britanske vlasti, uz finansijsku podršku jevrejskog podzemlja u SAD-u. Američka liga za slobodnu Palestinu, podržana poznatim ličnostima poput Franka Sinatre, prikupljala je značajna sredstva za ove aktivnosti.

Konačni kraj britanskog mandata označio je incident s brodom “Exodus” 1947. godine, kada su Britanci vratili 4.500 jevrejskih izbjeglica u Evropu, izazvavši bijes međunarodne zajednice. Dana 29. novembra 1947. godine, Ujedinjeni narodi odlučili su podijeliti Palestinu na jevrejsku i arapsku državu, čime je uklonjena britanska kontrola. Ovaj trenutak bio je ključan za osnivanje Izraela.

Dana 14. maja 1948. godine, u 16 sati, na tajnom sastanku na Rothschildovom bulevaru u Tel Avivu, David Ben-Gurion proglasio je nezavisnost Izraela. Deklaracija o nezavisnosti naglasila je pravo jevrejskog naroda na suverenu državu. Te noći Tel Aviv i Jerusalem slavili su, ali već sljedećeg jutra egipatske bombe padale su na grad, označivši početak arapsko-izraelskog rata. Unatoč napadima arapskih država, Izrael je pobijedio, proširivši svoje granice za 20% u odnosu na plan podjele UN-a.

U januaru 1949. godine rat je završio, a linija primirja postala je privremena granica Izraela. Dana 11. maja 1949. godine, Izrael je primljen u UN kao 59. članica. Ben-Gurionova Laburistička stranka pobijedila je na prvim izborima, a prvi novčići s natpisom “Izrael” na hebrejskom i arapskom jeziku simbolizirali su novu eru. Prva alija i kasniji valovi imigracije, zajedno s cionističkom vizijom i otporom kolonijalnim silama, omogućili su stvaranje moderne države Izrael.