Dok Evropska unija obustavlja napredovanje Srbije zbog rušenja demokratskih standarda, Trumpova administracija pružanjem pojasa za spasavanje Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku ne samo da spašava autokratski režim od političke propasti nego izravno ugrožava stabilnost zapadnog Balkana i vlastite strateške interese

Sjedinjene Američke Države i Srbija su 17. jula zajednički objavile pokretanje strateškog dijaloga,  formalne, trajne arhitekture diplomatskog angažmana između dvije države. Ovaj potez teško da je epohalan; Sjedinjene Države održavaju isti status s desetinama drugih zemalja, pa čak i na zapadnom Balkanu sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom i Sjevernom Makedonijom.

Ipak, ovaj zaokret nagovještava zabrinjavajuće stvari o smjeru američke vanjske politike i njenom utjecaju na sigurnost i stabilnosti izuzetno nestabilnog regiona. Posebno je čudan u kontekstu sve veće bliskosti Srbije s Kinom i težnji njenih lidera ka autokratiji.

Sredinom jula, vlada srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića pretrpjela je veliku političku pljusku kada je postalo jasno da Srbiji, uprkos pozivima Evropske komisije, neće biti dozvoljeno napredovanje u narednu fazu procesa pristupanja Evropskoj uniji. Skoro trećina svih prijestolnica EU usprotivila se tom potezu zbog značajnog nazadovanja demokratije u Srbiji, koje se dogodilo pod Vučićevim vodstvom i koje se posebno ubrzalo u posljednje tri godine.

Ovo odbijanje bilo je težak udarac Vučićevim ambicijama za reizbor. Zemlja je dužna održati parlamentarne izbore do kraja 2027. godine. Od 2012. godine, kada je Vučićeva krajnje desničarska Srpska napredna stranka (SNS) preuzela vlast, kao nasljednica ultranacionalističkih radikala u čijim je redovima proveo 1990-e i 2000-e, Srbija je održavala parlamentarne izbore otprilike svake dvije godine.

Česte vanredne izbore SNS je koristio za razbijanje srbijanske institucionalne opozicije. Međutim, još od tragičnog urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu u novembru 2024. godine, režim se suočava s masovnim studentskim protestima koje nije uspio suzbiti.

Za Vučića, koji se profilirao kao svojevrsna srbijansko-nacionalistička verzija bivšeg jugoslavenskog lidera Josipa Broza Tita, vječito sposoban da balansira između Istoka i Zapada, prešutno „ne“ iz EU bilo je surovo otrežnjenje. Nikakva polovična posjeta Ukrajini nije mogla popraviti stvari s evropskim prijestolnicama. One su jednostavno postale suviše svjesne njegovih stalnih nastojanja da podriva susjedne države, njegovih sve dubljih obaveza prema Kini, njegovog tekućeg saveza s Rusijom i, naravno, njegove općenito autokratske vladavine.

Stvari se teško da su se popravile kada su srbijanski mediji objavili intervju sa Snežanom Paunović, srbijanskom ministricom državne uprave i lokalne samouprave, u kojem je jadikovala da je bivši lider te zemlje i genocidni diktator, Slobodan Milošević, sproveo etničko čišćenje na Kosovu u nedovoljnom obimu. Evropski zvaničnici i zastupnici u Evropskom parlamentu bili su zgroženi, ali su i srbijanski ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić i sam Vučić podržali izjavu Paunovićeve. I Vučić i Dačić služili su u posljednjem Miloševićevom kabinetu i bili su nosioci kovčega na njegovoj sahrani.

Kako god bilo, najava američko-srbijanskog sigurnosnog dijaloga bila je poput dara s neba za opadajuću političku sreću čovjeka koji je upravo otputovao u Peking u petodnevnu posjetu, koju je nazvao „najvažnijom“ u svojoj političkoj karijeri. Vučićeve vlastite simpatije oduvijek su bile na strani personaliziranih režima u Rusiji, Kini i Iranu, ali čak i njegovi birači razumiju da Srbija ekonomski ovisi o odnosima sa Zapadom. Stoga je za Srbiju gubitak podrške EU opasan, ali je gubitak podrške i Evropljana i Amerikanaca koban.

Dakle, Trumpova administracija je vrlo vjerovatno spasila Vučićev režim od političke propasti. Ali zašto?

Srbijanskom režimu svakako nije bilo strano ponizno moljakanje. Vučić se više puta direktno obraćao američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, pišući, naprimjer, u autorskom tekstu za Fox News: „Dok se drugi možda podsmijavaju Vašoj viziji, Srbija je razumije. Dok se drugi možda plaše Vaše snage, Srbija je poštuje.“ Milorad Dodik, secesionista iz redova bosanskih Srba i beogradski vazal, također redovno piše hagiografske objave o američkom predsjedniku na svojim društvenim mrežama.

Dodik je također platio milione u ugovorima za lobiranje insajderima iz Trumpovog okruženja i zastupnicima na društvenim mrežama, uspio je prošle godine osigurati ublažavanje sankcija za sebe, a od tada je čak angažovao i navodnog Trumpovog duhovnog savjetnika, pastora Marka Burnsa, da se bavi prikrivenim revizionizmom genocida.

Srbijanski nacionalistički establišment također je uložio mnogo u uvjeravanje svog američkog pandana da učestvuje u zajedničkoj civilizacijskoj borbi, da su sistematski zločini protiv čovječnosti koje je Miloševićev režim počinio na Kosovu i u Bosni i Hercegovini 1990-ih, a koji i dalje ostaju predmet veličanja od strane vlasti u Beogradu i Banja Luci, bili herojki krstaški ratovi. Srbijanski nacionalistički organizatori u Sjedinjenim Državama već su u velikoj mjeri uspjeli rehabilitirati sliku nacističkog saradnika Dragoljuba Mihailovića, pa smatraju da su Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić logični naredni koraci.

Ništa od ovoga, međutim, nije dobro za Sjedinjene Države, niti za njihove strateške interese na zapadnom Balkanu, niti za njihov globalni stav prema Kini, a svakako ne za bilo kakav napor koji nastoji ponovo uvesti moralnu jasnoću u američku vanjsku politiku.

Stoga, osim činjenice da Vučić i Dodik očigledno pokušavaju kupiti američku prešutnu saglasnost za svoje regionalne mahinacije, koje se ni na koji način ne poklapaju s dugoročnim interesima Washingtona na zapadnom Balkanu, postoji i duboko otrovan efekat na američko političko tijelo.

Odgovor SAD-a na raspad Jugoslavije nije bio bez mana. I administracija Georgea H. W. Busha i Clintonova administracija su oklijevale i odugovlačile, što je omogućilo da se pod njihovim nadzorom odigraju najgori zločini u Evropi od Holokausta. I nasuprot Vučiću, ako je i bilo kakve greške u vezi s kampanjom bombardovanja Srbije predvođenom SAD-om u ratno doba na Kosovu 1998-1999. godine, ona je bila u tome što je došla oko sedam godina prekasno.

Ali vojne intervencije Sjedinjenih Država na Balkanu ipak su u velikoj mjeri bile vođene logikom sprječavanja zločina. To je razlog zašto su većinska bošnjačka i albanska populacija u Bosni i na Kosovu i danas dvije najproameričkije populacije na svijetu. Nasuprot tome, njihovi srbijanski susjedi u ogromnoj većini gledaju prema Kini i Rusiji.

Legitimno je i normalno da se bilateralni odnosi razvijaju. Ono što nije tipično, niti poželjno, jeste da takvi resetovanja dolaze na štetu sigurnosti ili moralnog ugleda Sjedinjenih Američkih Država.

Jasmin Mujanović je politolog specijaliziran za politiku jugoistočne Evrope, ovaj je komentar napisao za Foreign Policy