Dokumenti jugoslovenske tajne policije i vojne obavještajne službe iz prve polovine osamdesetih godina prošlog stoljeća razotkrivaju dramatičnu unutrašnju metamorfozu radikalnog egzila. Suočena sa smrću Josipa Broza Tita i pritiskom zapadnih obavještajnih službi, nova generacija emigranata donosi odluku o privremenom odbacivanju ustaške ikonografije i prelasku na perfidnu političku borbu kroz rječnik ljudskih prava, strategiju koja će im, uz diskretne geopolitičke igre od Vašingtona do Sofije, obezbijediti trijumfalan povratak i aktivnu ulogu u predstojećem slomu SFRJ

Tokom manje od pola stoljeća svog postojanja, socijalistička Jugoslavija bila je konfrontirana sa brojnim spoljnim i unutrašnjim izazovima. Među faktorima koji su u priličnoj mjeri doprinosili njenoj destabilizaciji, politička emigracija zauzimala je specifično mjesto, a unutar tog miljea poseban radikalizam ispoljavala je hrvatska politička emigracija.

Decenijama prepoznatljiva po bombaškim napadima, otmicama aviona i gerilskim upadima poput operacije „Feniks“ u ljeto 1972. godine, ova emigrantska grupacija je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća doživjela duboku unutrašnju metamorfozu. Suočena sa smrću Josipa Broza Tita, tektonskim promjenama u hladnoratovskoj dinamici i pritiskom zapadnih obavještajnih službi, emigracija je započela pregrupisavanje za ono što je smatrala završnim obračunom sa jugoslovenskim poretkom.

Ključna prekretnica u radu najmasovnije emigrantske organizacije, Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), dogodila se na Saboru u Londonu 1980. godine. Osnovan u Torontu 1974. kao pokušaj stvaranja krovne organizacije koja bi objedinila preko dvadeset različitih emigrantskih grupa, HNV je početkom osamdesetih brojao oko 5.000 članova raspoređenih od zapadne Evrope do prekookeanskih centara. Do londonskog sabora, organizacijom je dominirala radikalna struja inspirirana idejama Brune Bušića, ubijenog u Parizu 1978. godine, koji je zastupao tezu da se slobodna Hrvatska može izboriti isključivo revolucionarnim akcijama i terorom u domovini.

Međutim, u Londonu dolazi do pobjede umjerene, pro-zapadne struje predvođene mlađim intelektualcima, među kojima su se izdvojili Mate Meštrović (sin čuvenog vajara Ivana Meštrovića) i Mirko Vidović. Prema kasnijim svjedočenjima samog Meštrovića, u Londonu su se sukobile dvije koncepcije: da li nezavisnu državu uspostaviti mirnim, demokratskim putem uz minimiziranje ustaške tradicije Nezavisne Države Hrvatske (NDH) ili nastaviti putem radikalnog nasilja.

Zanimljivo je da je čak i dr. Vjekoslav Vrančić, istaknuti ustaški prvak i ministar u vladi Ante Pavelića koji je na Sabor doputovao iz Buenos Airesa, podržao umjerenu tezu. Vrančić je shvatio da su ustaštvo i ikonografija NDH u slobodnom svijetu potpuno kompromitirani i neprihvatljivi, te da insistiranje na njima zatvara vrata zapadnih vlada.

S druge strane, tvrdokorni sljedbenici Brune Bušića optuživali su Meštrovića i Vidovića za oportunizam i pokušaj kreiranja „treće Jugoslavije“, zamjerajući im što su disidente unutar zemlje, poput Franje Tuđmana, Marka Veselice i Vlade Gotovca, proglasili legitimnim vođama hrvatskog pokreta.

Nakon preuzimanja kontrole nad HNV-om, tandem Vidović–Meštrović započinje agresivnu diplomatsku i propagandnu kampanju na Zapadu, koristeći rječnik borbe za ljudska prava kako bi delegitimisao Jugoslaviju. Na kongresu u Torontu 1982. godine, iako se deklarativno odreklo terorizma, Vijeće je usvojilo platformu „propagandno-subverzivne borbe“ s ciljem upoznavanja svjetske javnosti sa nezadovoljavajućim položajem Hrvata u SFRJ.

Jugoslovenska obavještajna služba sa zabrinutošću je pratila prodor HNV-a u zapadni politički establišment. Prema dokumentima SID-a iz oktobra 1982. godine, HNV je uspio ostvariti neposredne kontakte sa američkim senatorima i kongresmenima, vršeći pritisak na Vašington da otvori debatu o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Istovremeno, u Švedskoj su pridobili jednog konzervativnog poslanika, dok su u Belgiji i SR Njemačkoj ostvareni bliski kontakti sa liberalnim i demohrišćanskim članovima Evropskog parlamenta.

Kampanja je vođen i pred međunarodnim organizacijama poput Ujedinjenih nacija, KEBS-a i Amnesty Internationala, sa posebnim fokusom na odbranu Tuđmana i Veselice koji su tada izdržavali zatvorske kazne u SFRJ. Jedan od najopasnijih pravaca djelovanja, prema procjenama iz Beograda, bio je pokušaj lobiranja kod zapadnih vlada da se Jugoslaviji uskrate preko potrebni kreditni aranžmani u vrijeme ekonomske krize.

Poseban alarm u Beogradu upaljen je sredinom 1982. godine kada su francuske vlasti zvanično registrovale filijalu HNV-a u Parizu pod nazivom „Hrvatski nacionalni savjet – francuska sekcija“. Status ove organizacije, koji je prihvatila ljevičarska vlada u Parizu na veliko razočaranje jugoslovenske diplomatije, pružio je emigraciji širok prostor za legalno političko djelovanje. SID je u svojim internim bilješkama izrazio ozbiljan strah da će etabliranje HNV-a u Parizu, kao svjetskom centru sa velikom koncentracijom jugoslovenskih građana, dati snažan propagandni vetar u leđa i drugim emigrantskim zajednicama.

Pored Otave i Pariza, uredi su planirani i u Njujorku, Čikagu i Vašingtonu. Unutar same organizacije formiran je „Ured za veze sa domovinom“, zamišljen kao dvosmjerni propagandni kanal. Rukovodstvo HNV-a bilo je uvjereno da presudan faktor u rušenju Jugoslavije neće biti egzil, već opozicione snage u samoj zemlji koje će u datom istorijskom momentu donijeti odluku o otcjepljenju.

Nezadovoljni pacifikacijom i novom političkom orijentacijom HNV-a, radikalni elementi koji su napustili Vijeće nakon londonskog sabora osnivaju 1981. godine novu organizaciju – Hrvatski državotvorni pokret (HDP). Na čelo organizacije stao je Nikola Štedul, a jezgro su činili pripadnici ekstremnog krila Hrvatskog narodnog otpora i grupa okupljena oko emigrantskog lista Hrvatski tjednik. Za razliku od starih emigranata opterećenih prošlošću iz Drugog svjetskog rata, HDP je primarno okupljao mlađu emigrantsku populaciju koja nije direktno učestvovala u ustaškom pokretu, ali je baštinila njegove radikalne metode.

U dokumentima Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove (SSUP) iz 1982. godine, HDP je opisan kao organizacija koja okuplja najekstremniji dio ustaške emigracije, sa jasnom orijentacijom na izvođenje diverzantsko-terorističkih i gerilskih akcija unutar same Jugoslavije. Strategija HDP-a bila je prenošenje težišta nasilnih operacija iz prekooceanskih zemalja (Australije i SAD) u zapadnu Evropu, sa SR Njemačkom i Švedskom kao glavnim bazama. Krajem osamdesetih godina, pokret je raspolagao sa čak 29 filijala širom svijeta.

Obavještajni podaci Službe državne bezbednosti (SDB) iz februara 1985. godine otkrivaju da je rukovodstvo HDP-a u julu 1984. održalo tajni višednevni sastanak u Škotskoj, gdje su precizirane metode nabavke oružja i vrbovanja izvršilaca među jugoslovenskim radnicima na privremenom radu u inostranstvu. Prema istom izvještaju, samo tokom avgusta te godine u Jugoslaviju je uspješno prebačeno 40 kompletnih eksplozivnih naprava, te izvjesna količina naoružanja i propagandnog materijala.

Iako je intenzitet napada bio znatno slabiji u poređenju sa krvavim akcijama iz sedamdesetih godina, SDB je registrovala seriju bombaških napada na jugoslovenskom tlu, prvenstveno na jadranskoj obali, s ciljem sabotaže turističke sezone i stvaranja privida o postojanju organizovanog unutrašnjeg otpora. Među najznačajnijim akcijama koje su pripisane HDP-u bile su eksplozije u restoranima „Smokva“ na Pagu i „Galeb“ u Rijeci u ljeto 1982. godine, detonacije u turističkim objektima u Šibeniku i Zadru, te eksplozije na željezničkoj stanici u Vinkovcima 1983. godine.

Jugoslovenski sigurnosni aparat bio je čvrsto uvjeren da iza konstituisanja i usmjeravanja političkog kursa HNV-a stoji američka Centralna obaveštajna agencija (CIA). U dokumentima SID-a iz 1982. godine iznosi se teza da su SAD inicirale objedinjavanje emigracije još krajem šezdesetih godina, koristeći hrvatski katolički kler u Americi kao posrednika za kontakte sa visokim funkcionerima u Vašingtonu. Prema jugoslovenskim analizama, pacifikacija HNV-a u Londonu i potiskivanje ekstremista izvedeni su pod direktnim uticajem američkih službi koje su željele stvoriti kredibilan i umjeren politički instrument koji bi služio kao stalni faktor pritiska na Beograd u okviru Reganove antikomunističke kampanje.

Međutim, komunikacija emigracije nije bila ograničena samo na zapadne centre moći. Težeći da dobije podršku na antikomunističkoj i panislamskoj osnovi, HNV osniva poseban ured za povezivanje sa muslimanskim zemljama. Na čelu ovog ureda nalazio se Kerim Reis, ustaški veteran koji se deklarisao kao muslimanski Hrvat. Prema jugoslovenskim obavještajnim podacima, Reis je lično prisustvovao proslavi trogodišnjice islamske revolucije u Teheranu 1982. godine, a kontakti su uspostavljani i preko iranskog diplomatskog predstavništva u Briselu.

Zabilježene su i neprovjerene informacije o spremnosti libijskog lidera Moamera el Gadafija da materijalno pomogne hrvatsku emigraciju, ali je to rukovodstvo HNV-a navodno odbilo iz straha od kompromitacije pred zapadnim saveznicima. S druge strane, radikalni HDP je pokušavao ostvariti kontakte sa ljevičarskim partijama i oslobodilačkim pokretima poput IRA-e i PLO-a, nastojeći se prikazati kao progresivni antikolonijalni pokret.

Najveći diplomatski skandal i potres u trouglu Beograd–Sofija–Moskva izazvala je posjeta lidera HNV-a Mate Meštrovića Bugarskoj 1981. godine. Meštrović je zvaničnim putem, preko bugarskog konzula u Torontu, dobio poziv Bugarske akademije nauka da prisustvuje proslavi 1.300 godina bugarske državnosti. Poziv je inicirala Ljudmila Živkova, uticajna kćerka bugarskog lidera Todora Živkova.

Meštrović je poziv prihvatio vodeći se starom maksimalom da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“, s obzirom na tradicionalne istorijske tenzije između Beograda i Sofije oko makedonskog pitanja.

U Sofiji je vođa najveće hrvatske emigrantske organizacije primljen na najvišem državnom i partijskom nivou. Meštrović se sastao sa bugarskim establišmentom, uključujući i moćnog ministra odbrane generala Dobrija Đurova, te Venka Markovskog, makedonskog političkog emigranta. Skandal je kulminirao kada je Meštrović nastupio na bugarskoj nacionalnoj televiziji, govoreći o historijskom prijateljstvu hrvatskog i bugarskog naroda, te kada je napisao pogovor za knjigu Markovskog o Golom otoku „The Island of Death“, objavljenu u SAD-u.

U Beogradu je ova posjeta doživljena kao prvorazredna provokacija. Savezni sekretarijat za inostrane poslove uputio je oštar protest bugarskoj ambasadi u Beogradu, optužujući Sofiju za otvorenu saradnju sa „ustaškom i fašističkom emigracijom“. Istovremeno, jugoslovenska diplomatija je intervenisala i u Moskvi, tražeći od Sovjetskog Saveza da iskoristi svoj autoritet i obuzda bugarske kontakte sa emigracijom.

Beograd nije isključivao mogućnost da iza cijele operacije stoji sâm Kremlj kao signal promjene sovjetske politike prema Jugoslaviji nakon Titove smrti. Prema kasnijim bugarskim izvorima i svjedočenjima, pritisak iz Moskve je urodio plodom, te su sovjetske vlasti naložile Sofiji da diskretno prekine zvanične veze sa Meštrovićem kako bi se izbjegao potpuni kolaps odnosa sa SFRJ.

Paralelno sa diplomatskim akcijama, hrvatska emigracija je intenzivno radila na umrežavanju sa drugim separatističkim pokretima iz Jugoslavije, a najdublja saradnja ostvarena je sa albanskom političkom emigracijom. Još sredinom sedamdesetih godina, jugoslovenske službe bezbjednosti uočile su nastojanja hrvatskih ekstremista da u svoje nasilne akcije uključe makedonske i albanske grupacije, dok je 1979. HNV otvoreno pozvao svoje članstvo da materijalno pomogne albanske emigrantske aktivnosti.

Ova saradnja dobila je svoju konkretnu manifestaciju na ulicama zapadnih metropola u proljeće 1981. godine, neposredno nakon izbijanja masovnih demonstracija i nemira na Kosovu, koje je jugoslovenski režim okarakterisao kao kontrarevoluciju. Hrvatski i albanski emigranti organizovali su zajedničke masovne proteste u Parizu, Frankfurtu, Njujorku i Vašingtonu. Na demonstracijama u Parizu vijorile su se zastave Velike Albanije i NDH, dok se u Frankfurtu protestovalo protiv zajedničkog imenitelja, jugoslovenske državne represije.

Saradnja je imala i svoju mračniju stranu. Prema elaboratu Saveznog SUP-a iz aprila 1982. godine pod nazivom „Osnovne karakteristike aktuelne bezbednosne situacije“, ustaška i albanska emigracija započele su zajedničke pripreme za izvođenje krupnijih terorističkih operacija unutar SFRJ. Taktika je bila podijeljena: hrvatske organizacije su, zahvaljujući boljim finansijskim kanalima i vezama na Zapadu, bile zadužene za nabavku modernog naoružanja i eksplozivnih naprava, dok je albanska emigracija trebala obezbijediti izvršioce na terenu. Sigurnosne službe su na sjednicama Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka krajem 1982. konstatirale da ovo povezivanje predstavlja jednu od najvećih prijetnji unutrašnjoj stabilnosti zemlje.

Suočena sa permanentnom prijetnjom, jugoslovenska država je u odbrani svog ustavnog poretka primjenjivala cijeli spektar odbrambenih i ofanzivnih mjera, uključujući i one najradikalnije izvan zakonskih okvira. Prema podacima iz emigrantskih izvora, jugoslovenske tajne službe (prije svega SDB) su u periodu od 1946. do 1990. godine izvršile fizičku eliminaciju 69 hrvatskih političkih emigranata širom svijeta. Samo na početku osamdesetih godina, u periodu između 1981. i 1984. godine, likvidirano je 12 istaknutih emigranata.

Svakako najpoznatiji i najkontroverzniji slučaj bio je atentat na Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora INA-e, koji je ubijen u SR Njemačkoj 1983. godine, a koji je decenijama kasnije dobio svoj pravosudni epilog pred njemačkim sudom osuđujućim presudama protiv visokih funkcionera hrvatske SDB-a, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Osim likvidacija istaknutih figura, sigurnosni aparat SFRJ postigao je značajne rezultate na operativnom planu unutar zemlje. Centralni zadatak ekstremne emigracije okupljene oko HDP-a tokom 1983. i 1984. godine bio je ometanje i ugrožavanje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine (ZOI ‘84), kao i paraliza jadranskog turizma. Planirani su napadi na hotele, olimpijska borilišta, komunikacijske centre i prevozna sredstva kako bi se međunarodnoj javnosti poslala poruka o nestabilnosti i postojanju unutrašnjeg fronta u Jugoslaviji.

Sigurnosni bedem koji je podigla SDB pokazao se, međutim, neprobojnim. Zahvaljujući mreži doušnika i pravovremenim presretanjima, jugoslovenska policija je u tom periodu otkrila i neutralizirala većinu terorističkih ćelija. Oduzeto je ili uništeno oko 150 kilograma vojnog eksploziva visoke razorne moći, skupa sa pješadijskim naoružanjem i municijom.

Uhapšene su 24 osobe, dok je 19 pravosnažno osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne pod optužbama da su u zemlju ušli sa specijalnim diverzantskim zadacima ili su djelovali kao unutrašnja logistička podrška emigraciji. Zbog ove efikasnosti tajne policije, emigracija je tokom trajanja sarajevske Olimpijade uspjela izvesti tek nekoliko sitnih provokativnih akcija bez ikakvih ljudskih žrtava ili ozbiljnije materijalne štete.

Uprkos oštrim udarcima jugoslovenskog sigurnosnog aparata i fizičkoj eliminaciji dijela svog rukovodstva, hrvatska politička emigracija početkom osamdesetih godina nije uništena. Naprotiv, unutrašnja reorganizacija pokazala se historijski efikasnom. Podjelom karata na političko krilo oličeno u HNV-u, koje je kroz retoriku o ljudskim pravima gradilo mostove prema zapadnim vladama, i radikalno krilo unutar HDP-a, koje je održavalo tenziju na terenu, egzil je uspio preživjeti najteže godine policijskog pritiska.

Zajedno sa pacifikacijom i diplomatskim etabliranjem, oni su stvorili novu vrstu političkog kapitala i razgranatu mrežu uticaja. Strpljivo su čekali i na kraju dočekali svoj istorijski trenutak. Padom Berlinskog zida, slomom istočnoevropskih jednopartijskih sistema i uvođenjem višestranačja u Jugoslaviji na samom kraju osamdesetih godina, stvoreni su uslovi za njihov trijumfalan povratak u domovinu. Ljudi koji su do juče u biltenima SSUP-a bili vođeni pod egidom „neprijateljske i fašističke emigracije“ aktivno su se uključili u dramatične političke i vojne borbe za izdvajanje Hrvatske iz sastava SFRJ, pretvarajući svoje decenijske emigrantske programe u ustavnopravnu stvarnost nove države. Trijumf te strategije pokazao je da su pripreme vođene početkom osamdesetih godina bile precizno investirano vrijeme u predstojeći historijski rasplet.

IZVOR: Petar Dragišić: „Hrvatska politička emigracija i Jugoslavija početkom osamdesetih godina. Pripreme za završni obračun“, Institut za noviju istoriju Srbije