Slavna Bitka na Kosovu polju iz 1389. godine decenijama se u nacionalnim mitovima prikazuje kao sudbonosni krah u kojem je osmanska sila pregazila srpsku vojsku i pokorila Balkan. Međutim, historijske činjenice govore suprotno: kaotični i krvavi okršaj okončan je bez pobjednika, a politička propaganda i epska poezija naknadno su, radi dinastičkih obračuna i stvaranja mita o žrtvi, izmislile izdajnike i prekrojile tok same bitke

Malo je bitaka u evropskoj historiji koje su u tolikoj mjeri obavijene mitovima i nabijene nacionalističkim nabojem kao okršaj na Kosovu polju od 28. juna 1389. godine. Prema onome što se može pročitati u brojnim knjigama i člancima, bio je to historijski sudbonosni trenutak za Srbe, kada je njihovu herojsku vojsku slomila osmanska sila, koja je potom iskoristila pobjedu da podjarmi čitav Balkan.

Kosovo polje u današnjem Kosovu postalo je simbol srpske nacije i njene borbenosti. Međutim, postavlja se pitanje da li je ta pretpostavka uopće tačna. Osmanlije ipak nisu osvojile Srbiju sve do sredine 15. stoljeća, a godina 1459. navodi se u brojnim referentnim radovima, što je period znatno poslije samog sukoba.

Veliki problem u istraživanju Bitke na Kosovu polju leži u činjenici da je ovaj okršaj još u kasnom Srednjem vijeku intenzivno korišten u političko-propagandne svrhe i postao predmet epske obrade. Tokom 15. i 16. stoljeća bitka je opjevana u usmeno prenošenoj epskoj poeziji, dok je njen tok retroaktivno prilagođavan dnevno-političkim potrebama. To je posebno bio slučaj u samoj Srbiji, gdje su različite vladarske dinastije pokušavale svoje lokalne rivale prikazati kao negativce.

Kada su te usmene tradicije konačno zabilježene na papiru, proteklo je toliko vremena da je bilo izuzetno teško odvojiti historijske činjenice od propagandnih laži.

Ono u šta možemo biti potpuno sigurni jeste da je Bitka na Kosovu polju bila okršaj neobično velikih razmjera i da su oba zapovjednika poginula uslijed borbi, kako srpski knez Lazar Hrebeljanović tako i osmanski sultan Murat I. Za prvog se navodi da su ga Osmanlije zarobile i pogubile, dok je drugi ubijen od strane Srbina koji se pretvarao da je dezerter, a koji je zapravo samo želio da se približi svom glavnom neprijatelju.

Sam okršaj je, prema historijskim procjenama, bio kaotičan i nepregledan masovni pokolj koji je završen tek kada su obje strane bile potpuno iscrpljene. Na srpskoj strani nije se borila samo vojska kneza Lazara, nego i trupe drugog srpskog velikaša Vuka Brankovića, kao i odredi bosanskog kralja Tvrtka I koje je predvodio Vlatko Vuković.

Ništa ne ukazuje na to da se bilo ko od njih loše borio ili počinio izdaju. Snage Lazara, Vuka i Vlatka pružile su, s obzirom na okolnosti, izuzetno dobar otpor. Nanijele su Osmanlijama tako teške gubitke da novi sultan Bajazit I nije bio u stanju nastaviti pohod. Istina je da su se srpske i bosanske snage povukle sa samog bojišta prije Osmanlija, ali su se ubrzo i ove druge povukle i vratile kući.

Budući da je konkretan rezultat bitke bio taj da su Osmanlije napustile Srbiju, Vlatko Vuković je okršaj protumačio kao kršćansku pobjedu, o čemu je izvijestio kralja Tvrtka, koji se potom pred Italijanima hvalio tim uspjehom. U Italiji i Francuskoj Tvrtko je slavljen kao junak kršćanstva zbog doprinosa koji su njegovi Bosanci ostvarili protiv Osmanlija.

Najjvjerovatnije historijsko tumačenje ipak jeste da se bitka završila neriješeno, jer nijedna strana nije bila u stanju da goni protivnika. Kratkoročno posmatrano, bio je to srpski uspjeh jer su se Osmanlije povukle. Međutim, strateški gledano, bio je to nesumnjivo osmanski uspjeh, iako plaćen izuzetno visokom cijenom.

Kratkoročno posmatrano, bio je to srpski uspjeh.

Glavni problem za Srbe bio je taj što ih je bilo znatno manje nego Osmanlija. Imali su manje ljudstva i nisu mogli mobilizirati novu koaliciju iste snage kao 1389. godine. Kada su se Osmanlije vratile nekoliko godina kasnije, naišle su na znatno slabiji otpor. Osim toga, Mađari su iskoristili srpsku slabost da prodru sa sjevera, pri čemu su napali Lazarevog maloljetnog nasljednika Stefana već u novembrru 1389. godine, što je primoralo srpske kneževine da sklapanjem saveza sa Osmanskim carstvom ili sa Ugarskom pokušaju zaštititi svoje granice i sačuvati što je moguće više autonomije.

Do 1392. godine gotovo čitava Srbija, izuzev područja koja je kontrolirala Bosna, priznala je osmansku vrhovnu vlast. Međutim, to se ubrzo promijenilo, pa su se borbe nastavile valjati u oba smjera. Tek 1459. godine Osmanlije su konačno osvojile zemlju.

Stalno nestabilno stanje doprinijelo je stvaranju potrebe za žrtvenim jarcima i takozvanim izdajnicima u Srbiji. Jedan od ljudi koji je uglavnom označen kao izdajnik bio je Vuk Branković. Moguće je da je Lazareva udovica Milica, starateljica mladog Stefana, ili njene pristalice, pokrenula inicijativu za širenje tih glasina.

Ova pretpostavka se ne može nedvosmisleno dokazati, ali znamo da je Milica bila u oštrom sukobu s Vukom i da su njihovi potomci ostali neprijatelji. Budući da se Lazar ubrzo počeo obožavati kao svetac i služiti kao svojevrsna srpska figura Isusa, bila je potrebna i odgovarajući lik Jude, pa je Vuk postao praktičan izbor.

Međutim, sve što nam historijski izvori govore ukazuje na to da se radi o potpuno nepravednoj optužbi.

Dick Harrison je profesor historije na Univerzitetu u švedskom Lundu, ovaj tekst napisao je za magazine Popular Historia