Sukob između Normana Mailera, Gorea Vidala i Trumana Capoteja nadrastao je književne margine i pretvorio se u brutalni teatar ega, u kojem su se estetska neslaganja rješavala javnim uvredama i fizičkim obračunima pred televizijskim kamerama. Nova biografija Richarda Bradforda razotkriva mračnu i nasilnu stranu američke književne elite 20. stoljeća

Rat svih protiv svih koji su vodili Norman Mailer, Gore Vidal i Truman Capote (uz upotrebu šaka) nije bio obična književna čarka, već brutalni teatar ega. Mailer je čak udario Vidala tokom televizijske emisije. U biografiji „Norman Mailer: Život opasnog momka“ (Norman Mailer: The Life of a Tough Guy), Richard Bradford portretira ovog kontroverznog pisca i rekonstruira unutrašnje konflikte američke književne elite.

Mišljenja o književnoj vrijednosti Normana Mailera i dalje su podijeljena. Njegov kultni roman „Goli i mrtvi“ slavljen je ne toliko zbog svojih intrinzičnih estetskih kvaliteta, koliko zbog toga što je izrodio brutalno realističan podžanr ratne fikcije (čiji su kasniji primjeri „Kvaka 22“ i „MASH“). U njemu su prljavština, užas i strah od borbe opisani prozom koja kao da je izašla iz bilježnice pješadinca ravnodušnog prema ukusu i osjetljivosti čitalaca. U tome leži prilična ironija, s obzirom na to da je Mailer veći dio svoje vojničke karijere proveo više kao kuhar nego kao borac na prvoj liniji.

Nakon ovog uspjeha, njegova reputacija romanopisca počela je da blijedi. Drugo djelo, „Obala Barbary“ (1951), naivan i samodopadni portret američke ljevice smješten u brooklynski pansion, postiglo je nezavidan status, prezirali su ga gotovo svi kritičari. Roman „Park jelena“ (1955) doživio je slično ismijavanje, pa je indikativno što je Mailer već 1959. objavio izrazito čudnu knjigu „Reklame za samog sebe“ (Advertisements for Myself). To djelo nije roman, ali ga je teško definisati i kao publicistiku. „Lična buncanja“ bio bi prikladan podnaslov.

Ključni dio knjige je poglavlje pod naslovom „Evaluacije: Brzi i skupi komentari o talentu prisutnom u prostoriji“. Taj „talent“ odnosio se na Mailerove savremenike i ugledne prethodnike, koje je zasuo ogromnom dozom prezira. Za Salingera je napisao da je „ništa više do najsvjetliji um koji je ikada uspio proći pripremnu školu“. Za Bellowa je naveo da ga „ne može shvatiti ozbiljno kao velikog romanopisca“. Za Gorea Vidala je tvrdio da je „zarobljen u recesivnim nijansama narcisoidnih istraživanja koja ne zalaze dovoljno duboko u njega samog, pa na kraju ostaje zaglavljen u gestama i poziranju“.

Što se tiče spisateljica tog doba, izjavio je da ih uopšte ne može čitati jer mu mastilo žena uvijek miriše „efeminizirano, staromodno, otrcano, sićušno, previše psihotično, obogaljeno, jezivo, pomodno i frigidno“.

„Reklame za samog sebe“ bile su prelazno djelo. Nakon toga, Mailer je postao istaknuti član labavo definirane škole Novog žurnalizma. Nije napustio romane, ali su njegova najhvaljenija djela postale publicističke knjige o stvarnim ljudima i događajima u kojima je koristio kreativnu slobodu romanopisca, glumeći ozbiljnost dok je izmišljao stvari u hodu. Njegovo pisanje bilo je ogledalo njegovog života. Smatrao je da posjeduje priču i, uprkos materijalnim dokazima koji su govorili suprotno, manipulisao je narativom kako bi skinuo odgovornost sa sebe. Jasno je da je nakon pedesetih duboko zamjerao književnoj eliti što ga smatra propalim romanopiscem.

Od tada se kretao u limbu između novinarstva i „čiste književnosti“, zavideći onima koji su u potonjem postigli slavu i blateći ih kad god bi mu se ukazala prilika. Osjećao je duboku mržnju prema Tomu Wolfeu, autoru bestselera „Lomača taštine“, a podjednako je mrzio i Gorea Vidala, najveću zvijezdu tog kruga, s kojim se više puta i fizički sukobio u javnosti, jednom na televiziji i dvaput na koktel zabavama.

Mailerov prezir prema kolegama uglavnom nije ostajao bez odgovora, iako su ga mnogi smatrali otrovnim komplimentom. Zapravo, činilo se kao uvreda ako vas Mailer ne uvrijedi. Generacija američkih pisaca koja je, poput njega, počela objavljivati četrdesetih godina, u poređenju s današnjim vremenom izgledala je kao skupina divljih, ali fascinantnih tinejdžera. Nije pretjerano reći da su do osamdesetih godina Truman Capote, Gore Vidal, John Updike, Tom Wolfe i Mailer bili povezani dubokim uzajamnim prezirom, ublaženim tek ponekom dvosmislenom pohvalom. Nije se radilo o tome da su se posvađali pa udaljili; bilo kakvo prijateljstvo među njima od samog početka bilo je lažno.

U tim žučnim raspravama trošilo se mnogo duhovitosti, pa su ti sukobi često bili zabavniji od samih knjiga koje su potpisivali. „To nije pisanje, to je kucanje na mašini“, rekao je Capote za Kerouaca. Vidal je za Capotea izjavio da je on „domaćica iz Kansasa sa svim pripadajućim predrasudama“, a nakon Capoteove smrti hladno je prokomentarisao da je to „bio dobar potez za njegovu karijeru“. Pakost koja je inficirala američku književnu zajednicu tih godina predstavlja privlačan spektakl za one s ukusom za grotesku, ali Mailer je bio posebna kategorija.

Treba napomenuti da je među njegovim ispadima malo istinski duhovitih izjava koje se mogu citirati. U tekstovima poput „Evaluacija“ služio se prizemnim uvredama, dok je uživo radije koristio šake. Nakon što ga je Mailer udario tokom zajedničkog gostovanja u emisiji Dicka Cavetta, Vidal je lukavo primijetio: „Evo, opet ti nedostaju riječi…“

Publika u studiju i gledaoci pred ekranima smatrali su ovu svađu kulturnih aristokrata urnebesnom, ali nisu znali da se iza kulisa dešava nešto mnogo mračnije. Prije nego što ga je udario, Mailer je optužio Vidala da je „ubio“ Jacka Kerouaca. Obojica su bili biseksualci, a godinama ranije Vidal je ispričao Maileru da je imao avanturu za jednu noć s herojem Beat generacije. Prema Mailerovom mišljenju, Vidal je pretvorio Kerouaca u neprilagođenog homoseksualca, što je pjesnika na kraju odvelo u smrt od alkoholizma. Tokom četrdesetih i pedesetih Mailer je bio otvoreno homofobičan. Čak i kada je kasnije prihvatio stav da ljudi trebaju biti slobodni u svojim sklonostima, i dalje je zadržao ideju da je homoseksualnost svjestan izbor, koji je poštovao prvenstveno zbog njegove „perverznosti“. To nas dovodi do teme Mailera i seksa.

Kao književna zvijezda, imao je neograničene prilike za nevjeru i koristio ih je bez oklijevanja. Ostavimo li po strani moralne sudove, seksualnost je bila ključni dio njegovog spisateljskog identiteta. Njegovo najpoznatije publicističko djelo vjerovatno je esej „Bijeli crnac“ (The White Negro), objavljen 1957. godine.

U njemu Mailer društvene autsajdere, naročito kriminalce i Afroamerikance, predstavlja kao nosioce vitalne energije koja nedostaje bijeloj, zakonitoj i bogobojaznoj Americi. Ključni element njegove teze jeste tvrdnja da Afroamerikanci imaju redovniji i energičniji seksualni život od bijelaca, zbog čega posjeduju visceralnu privilegiju kojoj bi tužni, monogamni i obrazovani Amerikanci trebali težiti. Ta teza je apsurdna, ali predstavlja direktnu projekciju Mailerove slike o samom sebi.

Ovakav prikaz tamnoputih muškaraca kao seksualnih manijaka podgrijavao je rasističke stereotipe, ali je Maileru istovremeno služio kao opravdanje za vlastiti proračunati razvrat. Prevario je svih šest supruga, često brišući tragove, ali ostavljajući previše dokaza iza sebe. S izuzetkom prve supruge Bee i posljednje Norris, svoje je žene često i fizički zlostavljao. Esej „Bijeli crnac“ na užasan način povezuje seks s nasiljem i agresijom koja rezultira nekom vrstom ugodne muške pobjede.

Njegov roman „Američki san“ (1965) prati Stephena Rojacka, ratnog heroja čiji su postupci zapravo loše prikrivena realizacija onoga što bi njegov tvorac rado učinio da ubistvo supruge nije ilegalno i da američko biračko tijelo blagonaklono gleda na psihopate. Rojack ubija svoju ženu, a odmah nakon toga ima seksualni odnos sa služavkom, koju prethodno pokušava silovati. Knjiga se s pravom mogla zvati „Mailerov američki san“.

Ženio se šest puta, a njegove nevjere brojale su se u stotinama. Pretjerivao je s alkoholom i drogama, nožem je izbo jednu od svojih supruga i nemilosrdno napadao kolege. Richard Bradford u svojoj biografiji slika beskompromisan portret ovog neuhvatljivog umjetnika. Koristeći dnevnike, bilježnice i novinske članke, on konstruiše sliku figure koja je bila briljantna koliko i višestruko destruktivna: jedan od najvećih pisaca 20. vijeka, provokativan, egocentričan i u vječitom sukobu sa svijetom.

U sedamdesetim godinama Mailerova reputacija romanopisca bila je više simbol njegovog političkog radikalizma nego ozbiljnog književnog prestiža, ali stvari su se popravile 1979. godine s knjigom „Krvava pjesma“ (The Executioner's Song). Roman opisuje stvarno suđenje i pogubljenje Garyja Gilmorea, događaj koji je označio vraćanje smrtne kazne u SAD-u. Knjiga je Maileru donijela Pulitzerovu nagradu za fikciju. Ni u jednom trenutku autor nije tvrdio da su opisani događaji išta drugo do potpuno dokumentovane činjenice, iako je sebi dopustio slobodu da spekuliše o mislima i osjećajima likova.

Trijezna, odmjerena proza bila je u takvom kontrastu s brutalnošću priče da su je kritičari proglasili vrhunskim književnim hibridom: stvarnim životom transponovanim u formu romana. Bilo je to njegovo najbolje djelo, koje je najavio još 1968. knjigom „Vojske noći“ o demonstracijama protiv rata u Vijetnamu, te knjigom „Borba“ (1975) o legendarnom meču između Muhammada Alija i Georgea Foremana u Zairu.

Mailer je otvorio nove puteve za savremenu književnost, ali su njegovi kreativni napori uvijek bili prožeti apsurdom. Tokom cijelog života pisanje je vidio kao bijeg od opšteprihvaćenih uslova postojanja: bježao je od preuzimanja odgovornosti za postupke, od poštovanja prema ženama i od govorenja istine umjesto navike da izmišlja. Fikcija dopušta piscima da daju mašti na volju u svijetu koji sami kreiraju, ali Maileru to nije bilo dovoljno.

On je želio da živi unutar svojih izmišljotina kako bi popravio stvarnost koja je sputavala njegovu nezasitu želju za neodgovornim hedonizmom i upitnom veličinom. Njegova ambicija da mijenja svijet prema sopstvenim impulsima bila je pokretačka snaga njegovih knjiga koje su brisale granice žanrova, mnogo više nego bilo kakva čista umjetnička vizija.

IZVOR: Bosna. Hr, El Confidencial