U ciklusu „Urbane priče“, dvoje umjetnika – Sejla Kerović i Aldemar Ibrahimović – susreću se u vizualnom dijalogu gdje grad nije samo pozadina, nego protagonist tišine, memorije i identiteta. Ibrahimović gradi slojevite strukture urbanih pejzaža kroz koje luta figura bez lica – čovjek u potrazi za sobom. Kerović, s druge strane, u svoje slike unosi introspektivni mir ženskog prisustva, čija sjenka dominira prostorom kao metafora lične i kolektivne krhkosti. Ova izložba ne dokumentira grad – ona ga zamišlja, preobražava i vraća emociji koja se više osjeća nego vidi.

U Galeriji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, 2. aprila otvorena je izložba „Urbane priče“ – likovni dijalog između dvoje umjetnika: Sejle Kerović i Aldemara Ibrahimovića. Ovaj susret dvije autentične likovne poetike, pod zajedničkim naslovom ali s dvostrukim podnaslovima – „Nokturno – nemiri i sjenke tišine“ (Kerović) i „Ispred kulisa“ (Ibrahimović) – organiziran je uz finansijsku podršku Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i u produkciji Bošnjačke nacionalne zajednice.

U svečanom ton izložbu je otvorio prof. dr. Sead Berberović, govoreći o kulturološkoj važnosti povezivanja umjetničkih svjetova Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, s posebnim naglaskom na likovnost kao prostor slobode i identiteta.

Oboje autora su se obratili prisutnima, naglasivši da slike ne nastaju kao rezultat estetske kalkulacije, već unutrašnje potrebe – potrebe da se sačuva ono što je u svijetu već počelo blijedjeti: prostor osjećanja, refleksije i tišine. Veče je muzikalno upotpunjeno nastupom zbora Bosana, koji je dodatno podcrtao atmosferu elegične pažnje prema zavičaju, gradu, i čovjeku u njemu.

SLIKARSTVO U DVA GLASA

U atmosferi tišine i pažnje, kako vizuelne tako i misaone, izložba „Urbane priče“ otkrila je dvije estetski različite, ali tematski kompatibilne autorske vizije. Sejla Kerović i Aldemar Ibrahimović nisu samo slikari grada – oni su autori mikrodrama koje se odvijaju između arhitekture i čovjeka, između zida i pogleda, između trenutka i odjeka.

Aldemar Ibrahimović već decenijama u svom slikarstvu ispisuje povratke i odlaske kroz urbani pejzaž. Njegova djela nisu grad u reprezentaciji, već grad u funkciji identitetskog sloja. Njegov „čovjek – Niko“ kako ga precizno opisuje historičarka umjetnosti dr. Anastazija Miranović, luta distopijskim rasporedima ulica, fasada i nebodera, ali istovremeno traži vrata i prozore – metaforičke izlaze prema vlastitoj unutrašnjosti​.

Njegove slike „Dogovor“, „Meditacija“ ili „Kao i svaki dan“ funkcionišu kao urbane freske bez aure, gdje svjetlo nije prirodno, nego mentalno. Koloriti su pažljivo iznijansirani, sa stalnim preklapanjem hladnih i toplih planova, a likovi bez lica postaju prisutniji od realistične portreture – oni su svi mi, promatrači iznutra.

Sejla Kerović s druge strane donosi izraženu žensku introspektivu, oslonjenu na mizanscenu svakodnevice, ali izvedenu s teatralnom preciznošću. Njeni likovi – najčešće žena u bijeloj košulji – predstavljaju stanja, ne karaktere.

Kako piše dr. Miranović, „figure – lutke, ljudi – sjenke, kao da su iskoračili iz pjesme Lesa Ivanovića“​. Slike poput „Dilema“, „Predah“ ili „Otkucaji noći“ koriste vizualnu dramaturgiju kao sredstvo komunikacije. Sve odiše atmosferom posturbanog noćnog pejzaža, gdje arhitektura gubi funkciju prostora, a postaje emocionalni okvir.

Njena upotreba repetitivnih elemenata (prozori, prolazi, zidovi) stvara ritam koji nije samo vizuelan već i psihološki.

Zajednička nit između dvoje umjetnika nije samo tema grada, već i ono što grad postaje kad ga ispišu njihova unutrašnja stanja: kulisa, praznina, tišina, scena za introspektivne geste. Ibrahimovićevi fragmentirani gradski pejzaži su tiha drama o otuđenosti, dok Sejlini urbani nokturni postaju refleksija jednog emocionalnog pejzaža koji se može nazvati i „mitom blizine“.

Ova izložba ne ostavlja publiku bez utiska – naprotiv, poziva na tiho suočenje sa sobom i svijetom. Kao što je rekao jedan od posjetilaca na otvorenju: „Ovdje se ne govori naglas, ali se sve čuje.“

ALDEMAR IBRAHIMOVIĆ (Rožaje, 1962)

Jedan je od najznačajnijih bošnjačkih likovnih umjetnika u Crnoj Gori. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1986. godine, a postdiplomske studije završio je na Cetinju 2013. godine. Od 2011. djeluje i kao gostujući profesor na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Član je više udruženja likovnih umjetnika – ULUCG od 1987, SULU, te ULUBIH od 2023. godine. Također je član Odbora za likovne umjetnosti Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Ibrahimovićevo stvaralaštvo obilježava dosljedno bavljenje temom čovjeka i njegovog prostora, pri čemu se posebno izdvaja njegov likovni jezik izgrađen na razmeđi figuracije i apstrakcije. Njegove slike su slojeviti vizualni zapisi – urbani pejzaži s ljudskim sjenama, konstrukcije sjećanja i identiteta, mentalne karte migracija, pripadnosti i gubitaka.

Iza sebe ima više od trideset samostalnih i preko pedeset kolektivnih izložbi širom regije i Evrope – od Pariza, Beča i Nice, do Sarajeva, Cetinja, Novog Pazara i Zagreba. Nosilac je brojnih nagrada, uključujući crnogorsku nagradu za slikarstvo i priznanje ULUCG „Milunović, Stijović, Lubarda“.

Ističe da se bošnjački umjetnici često nalaze u poziciji da ih “neko drugi mora podsjetiti na vrijednosti koje baštine”. Njegovo stvaralaštvo upravo je suprotstavljeno toj inerciji zaborava – ono se vraća zavičaju, osobnim i kolektivnim traumama, ali bez patetike, kroz preciznu i poetsku likovnu artikulaciju.

Aldemar Ibrahimović ne slika motive, već stanje svijesti, prostor između izgubljenog doma i imaginarnog utočišta, između kulise i sadržaja. Njegovo slikarstvo danas ima važno mjesto ne samo u crnogorskoj, već općenito bošnjačkoj likovnoj umjetnosti.

SEJLA KEROVIĆ (rođ. Bašić, Ivangrad/Berane, 1973)

Vizualna je umjetnica i slikarica čije stvaralaštvo spaja autobiografski impuls s univerzalnim temama identiteta, introspekcije i urbane otuđenosti. Odrasla je u umjetničkoj porodici – kći poznatog književnika Huseina Bašića i profesorice književnosti Emine Bašić – što je u velikoj mjeri odredilo njen afinitet prema umjetnosti, izrazu i simboličkom jeziku slike.

Živi i stvara u Podgorici, a posljednjih godina sve je prisutnija i na regionalnoj likovnoj sceni, s brojnim samostalnim izložbama u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj i Hrvatskoj. Među značajnijim izložbama izdvajaju se nastupi u Sarajevu (galerija „Preporod“), Bariju, Plavu, Zenici, Budvi, Rožaju i u Njemačkoj, gdje je 2024. godine izlagala u galerijama „Kultur Bahnhof“ i „Sinnfall“.

Njen ciklus „Urbane priče – Nokturno: nemiri i sjenke tišine“ oslikava vizualni svijet žene koja ne pripovijeda narativom, već gestom i atmosferom. U djelima dominiraju figure u bijelim košuljama, arhitektonske pozadine, prozori i prolazi – sve u funkciji simboličkog mapiranja tišine, sumnje, dileme i nostalgije. Kritičarka dr. Anastazija Miranović njeno slikarstvo opisuje kao „mit blizine“ – vizualizaciju emocionalnog pejzaža koji lebdi između pozornice i stvarnosti​.

Sejla Kerović je autentična predstavnica savremenog bošnjačkog ženskog likovnog izraza u Crnoj Gori. Njen rad nosi osobenu ravnotežu između vizualne elegancije i psihološke dubine – tiha umjetnost koja ostaje, traje i govori onima koji umiju gledati.

Fotografije: Edib Ahmetašević / Časopis Bosna