Navršavaju se trideset i četiri godine od koordinisanog, brutalnog napada Vojske Republike Srpske i policijskih snaga na Kozarac, operacije koja je predstavljala uvod u potpunu destrukciju ove bošnjačke enklave i sistemski etnički inžinjering u prijedorskoj regiji. Konačni bilans ove genocidne namjere, koja je svoj epilog dobila formiranjem logora smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje te masovnim egzekucijama na stratištima poput Korićanskih stijena i Tomašice, odnio je živote 1.226 kozaračkih Bošnjaka i Hrvata, ostavljajući trajni historijski pečat kroz prve presude Haškog tribunala

Politička dešavanja u Prijedoru kulminirala su nasilnim preuzimanjem vlasti od strane SDS-a i JNA 30. aprila 1992. godine, što je predstavljalo uvod u jedan od najkrvavijih epizoda Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Do tog sudbonosnog trenutka, na širem području općine Prijedor već je bilo osnovano više tajnih srpskih policijskih stanica. U samoj operaciji preuzimanja kontrole nad ključnim institucijama učestvovalo je više od 1.775 naoružanih srpskih policajaca, mobiliziranih iz trinaest policijskih stanica s područja općine, potpomognutih pripadnicima snaga specijalne policije iz Banje Luke i dobro naoružanim jedinicama 5. korpusa JNA, koji će ubrzo postati 1. Krajiški korpus Vojske Republike Srpske.

Prve administrativne odluke novouspostavljene, nelegalne vlasti imale su jasan diskriminatorni karakter i odnosile se na hitno otpuštanje Bošnjaka i Hrvata sa njihovih radnih mjesta, te ekspresno uspostavljanje jednonacionalne općinske strukture s kadrom vladajuće Srpske demokratske stranke. Među nelegalno smijenjenim općinskim funkcionerima našao se i legalni predsjednik općine profesor Muhamed Čehajić, a na njegovo mjesto došao je dotadašnji potpredsjednik općine doktor Milomir Stakić. Cijeli grad je u kratkom roku pretvoren u vojni logor: brojni vojnici postavljeni su na krovove strateških zgrada, dok je policija po cijelom Prijedoru uspostavljala rigidne kontrolne punktove. Vlast u Prijedoru preuzeo je takozvani Savjet za narodnu odbranu, tijelo sastavljeno isključivo od ekstremnih članova SDS-a i visokih pripadnika JNA, a skupštinom tog Savjeta predsjedavao je upravo doktor Stakić.

Dramatična dešavanja na nivou općinskog centra neposredno su se odrazila na pitomu i ekonomski razvijenu regiju Kozarca. Tamošnje većinsko bošnjačko stanovništvo odbilo je priznati novu, pučističku prijedorsku vlast, ostajući lojalno legalnim institucijama Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Istovremeno, JNA je, koordinirajući aktivnosti s lokalnim SDS-om, vršila intenzivne logističke i taktičke pripreme za potpuno zauzimanje Kozarca, Ljubije i drugih dijelova prijedorske općine. Tom prilikom su njene artiljerijske jedinice strateški rasporedile teške baterije haubica kalibra 105 mm i jednu protivoklopnu artiljerijsku bateriju u neposredni rejon Kozarca, držeći cijelo naselje na nišanu.

Kao odgovor na brutalno preuzimanje vlasti u Prijedoru i zlokobno razmještanje teškog naoružanja, bošnjačko stanovništvo u Kozarcu reagovalo je defanzivno, postavljanjem unutrašnjih kontrolnih punktova s namjerom da kontroliše vanjske granice svog teritorija. Te improvizovane linije odbrane održavale su se kroz patrole od po desetak mještana, koji su uglavnom bili naoružani ličnim lovačkim puškama i lakim pješadijskim oružjem.

Takav odbrambeni odgovor Kozarčana dramatično je povećao napetost u odnosima s kriznim štabom u Prijedoru. Unatoč potpunoj izolaciji, Kozarčani su ostali apsolutno istrajni u odluci da ne potpišu izjavu o lojalnosti nelegalnim i nelegitimnim vlastima u Prijedoru i Banjoj Luci. U zvaničnim obraćanjima ponovljeno je da se novim strukturama neće predati legalno i ilegalno oružje koje je u posjedu mještana, što je bio kategorički zahtjev srpske strane. Ipak, s kozaračke strane je jasno naglašeno da vatra prva neće biti otvorena i da će lokalno stanovništvo jedino oružjem odgovoriti ukoliko bude fizički i vojno napadnuto.

Iz sačuvanih zapisnika sa sastanaka koordinacionog tijela Kozarčana u tom predratnom periodu potpuno je vidljiva jasna svijest o ogromnoj nadmoći srpske strane, kako u brojnosti obučenog ljudstva, tako i u modernom oruđu i tehnici. Bilo je očigledno da će sav teret eventualne odbrane pasti na goloruko lokalno stanovništvo. Jedina preostala opcija održavanja kakvog-takvog mira ležala je u pronalasku diplomatskog i političkog rješenja kojem su Kozarčani iskreno težili. Sa jedinstvenim i miroljubivim stavom išlo se na mučne sastanke s predstavnicima prijedorske vlasti. U nekoliko navrata s kriznim štabom pregovarali su ugledni pripadnici Stanice milicije Kozarca, koje je predvodio komandir Osme Didović.

Pozadina ovih navodnih političkih pregovora, na kojima je u pojedinim fazama bio prisutan i načelnik Centra javne bezbjednosti Banja Luka Stojan Župljanin, bila je zapravo postavljanje ultimativnih i neostvarivih zahtjeva. Od kozaračkih policajaca ponovo je ultimativno zatražena potpuna predaja oružja, otvoreno iskazivanje lojalnosti samoproglašenoj Srpskoj republici Bosni i Hercegovini, te bezuslovno potčinjavanje novim, paralelnim strukturama vlasti u Prijedoru. Takve radikalne zahtjeve kozarački policajci su ponosno odbijali na svakom pojedinačnom sastanku. Jedan od ključnih razgovora vođen je, kako je ranije planirano između SDS-a Prijedor i SDA Kozarac, u dramatičnom periodu od 15. do 20. maja 1992. godine u zagušljivim prostorijama SDS-a u Prijedoru.

Mevludin Sejmenović, koji je u ime SDA aktivno učestvovao na tom sastanku, kasnije je pred međunarodnim sudovima svjedočio da se na tim pregovorima očajnički tražila bukvalno zadnja slamka spasa, te da su Bećir Medunjanin i Islam Bahonjić argumentovano pokušavali vojnim oficirima objasniti stvarno, goloruko stanje civilnog stanovništva u Kozarcu. Iako je formalno sastanak bio predviđen s civilnim krilom SDS-a, kojeg su predstavljali Simo Mišković, Dušan Kurnoga i Slobodan Kuruzović, glavnu i agresivnu riječ vodili su visoki oficiri JNA: pukovnik Vladimir Arsić i major Radmilo Zeljaja. Oni su bez ikakvog skrupula zahtijevali da Bošnjaci iz Kozarca odmah predaju fantastičnu i nerealnu brojku od 7.000 cijevi, zaprijetivši direktno da će u suprotnom Kozarac biti sravnjen sa zemljom.

Kada je Bećir Medunjanin, zatečen apsurdnošću zahtjeva, otvoreno upitao kako da predaju toliku količinu kada narod jednostavno nema toliko oružja, major Zeljaja je hladnokrvno i cinično odgovorio: „Gospodo, to je vaš problem.“ Predstavnici Kozarca su znali da ne mogu ispuniti taj montirani uslov. Bilo im je jasno da bi vraćanje znatno manjeg broja komada oružja od traženog poslužilo agresoru kao formalni dokaz da ultimatum nije ispunjen. O ovom ultimativnom fijasku odmah su obaviješteni preplašeni ljudi u Kozarcu, a među političkim predstavnicima ostalo je otvoreno samo jedno, najteže pitanje – kako u uslovima potpune blokade zaštititi gole živote civila. Tokom cijelog tog predratnog procesa bilo je više nego očigledno ko u potpunosti vlada situacijom i ko diktira uslove opstanka.

Područje Kozarca i njegovo stanovništvo, koje je do kraja ostalo lojalno legalnim vlastima Republike Bosne i Hercegovine, u tim kritičnim danima bilo je potpuno prepušteno vlastitim, minimalnim snagama i resursima. Zbog otvorenog neiskazivanja lojalnosti novim srpskim vlastima, 22. maja 1992. godine prekinute su sve telefonske i telegrafske veze sa Kozarcem, te je uspostavljena hermetička vojna blokada ovog područja. Time je krajnje otežan, gotovo onemogućen, bilo kakav kontrolisani ulazak ili izlazak civila iz ove enklave. Sve opsežne pripreme za operacionalizaciju i izvođenje masovnog napada bile su u svojoj završnoj fazi.

Predsjedništvo samoproglašene Srpske republike Bosne i Hercegovine donijelo je još 20. maja 1992. godine strogu naredbu o općoj mobilizaciji na cijelom teritoriju pod njihovom kontrolom, a Komanda 1. Krajiškog korpusa izdaje operativnu naredbu za realizaciju tog akta već narednog dana, 21. maja. Kako je krizna prijedorska vlast slijepo pratila i izvršavala ekstremne odluke viših nivoa s Pala i iz Banje Luke, novoimenovani predsjednik općine Milomir Stakić potpisao je zvaničnu općinsku odluku o izvršenju opće mobilizacije 22. maja 1992. godine.

Područje Kozarca je i prije otvorenog početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu geografski bilo u potpunosti okruženo selima sa srpskom većinom, čije se muško stanovništvo masovno odazvalo na pozive za opću mobilizaciju. Tako se ova bošnjačka enklava preko noći našla u potpunom, neprobojnom obruču neprijateljskih snaga. Sveobuhvatni vojni napad, koji je započeo u podnevnim satima u nedjelju, 24. maja 1992. godine, koordinisano su predvodile iskusne jedinice 1. Krajiškog korpusa, s obzirom na to da je cijela prijedorska regija spadala u direktnu zonu odgovornosti ove operativne formacije.

Uslijed brze realizacije odluka o općoj mobilizaciji, u ovoj agresorskoj akciji aktivno su učestvovali dobro naoružani dijelovi 343. motorizovane brigade, kompletne policijske strukture Stanice javne bezbjednosti Prijedor, pripadnici zloglasne 5. kozarske brigade, te druge prateće vojne jedinice iz sastava 1. Krajiškog korpusa i specijalizovani pripadnici Centra službe bezbjednosti Banja Luka.

S druge strane tog neravnopravnog fronta, slabo naoružane jedinice Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, odnosno Štaba TO Kozarac na čijem je čelu bio Sead Čirkin, zajedno s lokalnom policijom koja je branila prilaze kućama, nisu po svom brojnom stanju, a kamoli po vojnoj tehnici, mogle pružiti bilo kakav dugotrajniji ili značajniji otpor modernoj armadi. Ovoj surovoj nesrazmjeri svjedoči i zvanična vojna procjena srpske strane o stanju branilaca Kozarca, sačinjena neposredno pred napad, u kojoj je precizno navedeno da „područje mjesnih zajednica Kozarac i Kozaruša čine jačinu čete naoružane streljačkim naoružanjem i minobacačima“.

Tako se jedna jedina slabo opremljena četa, preostala nakon ranijeg sistemskog razoružavanja legalne TO BiH, suprotstavila brutalnim srpskim vojnim i policijskim snagama koje su iza sebe već imale višemjesečno surovo iskustvo ratovanja na frontovima u Republici Hrvatskoj, a čiji je ukupni borbeni potencijal u ljudstvu na prijedorskoj regiji brojao oko 12.000 dobro obučenih vojnika.

Već samim početkom napada, hiljade civila i cjelokupno stambeno područje stavljeni su pod koncentričnu, razarajuću vatru teške artiljerije, tenkova, protivavionskih topova i drugog modernog naoružanja. Potaknute lakim vojnim uspjesima u početnom dijelu operacije, srpske snage su ubrzo počele pješadijski zaposjedati i paliti dijelove naselja. Kontinuirano, nesmiljeno granatiranje u pravcu urbanog centra Kozarca nije popuštalo satima. Nakon što su srpske snage dodatno pojačale intenzitet napada uvodeći svježe ljudstvo i razornu tehniku, sistematski rušeći svaku zgradu pred sobom i vršeći direktne napade na civilno stanovništvo, nastao je opći egzodus.

Veliki broj preplašenih žena, djece i staraca uputio se u paničnom bijegu prema gustim šumama planine Kozare. Međutim, i na tim nepristupačnim obroncima oni će danima biti izloženi potjerama i direktnim napadima srpskih vojnih i policijskih snaga. Mnogi civili su, nakon očajničkog i neuspjelog pokušaja proboja kroz obruč prema Bosanskoj Gradiški, divljački pohvatani po šumama i odvedeni u vojnu kasarnu Benkovac na Kozari. Tamo su prošli kroz faze stravičnog psiho-fizičkog zlostavljanja, da bi potom organizovano bili prebačeni u zloglasni logor Omarska.

Jedan ogroman dio civilnog stanovništva izbjegao je direktno prema gradu Prijedoru, nadajući se spasu, ali su tamo dočekani s novim valom represije. Srpske snage, odmah nakon intenzivnog granatiranja i potpunog vojnog zauzimanja Kozarca, kreću u plansku akciju takozvanog čišćenja terena, koja je u praksi značila masovna ubistva civila na kućnim pragovima, sistematsku pljačku privatne imovine, paljenje čitavih ulica te organizovano odvođenje preživjelih muškaraca, žena i djece u koncentracione logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. O brutalnosti i brzini ove operacije svjedočiti zvanični izvještaj načelnika Stanice javne bezbjednosti Prijedor od 26. maja 1992. godine, u kojem se hladno navodi da je „u akciji čišćenja terena u Kozarcu, Kozaruši, Trnopolju i Kamičanima očišćeno oko 70% teritorija“.

Uvidjevši da napadačke snage nemilosrdno vrše masovne ratne zločine nad zatečenim stanovništvom i da agresor ne dozvoljava čak ni osnovnu humanitarnu evakuaciju teško ranjene djece, preostalo rukovodstvo Stanice policije Kozarac 26. maja 1992. godine donosi tešku odluku o bezuslovnoj predaji. Na taj očajnički način pokušali su pod svaku cijenu naći rješenje za spas preostalih hiljada civila u okruženju. Prilikom organizovane predaje i formiranja civilnih kolona, srpske vojne snage su svjesno zloupotrebljavale zaštićene humanitarne oznake Crvenog krsta kako bi zavarale narod. Jedan od preživjelih svjedoka tog užasa navodi: „Uhvatili su nas tako što su stavili oznake Crvenog krsta na svoja vozila i u megafon lažno govorili: ‘Predajte se, čeka vas Crveni krst i bit ćete zaštićeni’.“ Uprkos zvaničnoj predaji oružja i potpisivanju akata, masovni zločini i selektivne egzekucije su divljački nastavljeni. O tome direktno svjedočiti i vojni izvještaj Komande 1. Krajiškog korpusa od 3. juna 1992. godine, u kojem se bez uvijanja izvještava da su „preduzete mjere u daljem čišćenju Kozarca“.

Mada se u zvaničnim historijskim dokumentima i propagandnim izvještajima srpskih vojnih i policijskih struktura uporno navodi da je otvoreni sukob na području Kozarca počeo tek nakon što su navodni „muslimanski ekstremisti“ 24. maja 1992. godine u obližnjem selu Jakupovići uz upotrebu vatrenog oružja napali vojnu patrolu i lakše ranili jednog vojnika, nameće se logičan zaključak. Čak i pod pretpostavkom da je taj incident tačan, postavlja se nezaobilazno pitanje: zašto su srpske snage sedmicama prije toga tako ogromnu koncentraciju teškog naoružanja usmjerile isključivo ka mjestima gdje su Bošnjaci činili apsolutnu većinu stanovništva? Izolovani događaj u Jakupovićima, na koji se patetično pozivala srpska strana, nikada nije nezavisno istražen, niti je vojna dokumentacija ikada potkrijepljena adekvatnim materijalnim dokazima o tome da je legalna vojna kolona zaista bila napadnuta. Taj incident je, istorijski gledano, poslužio prijedorskim vlastima samo kao dugo očekivani, montirani izgovor da se konačno i radikalno očisti strateško područje Kozarca od nesrpskog stanovništva.

Civili koji u prvom naletu nisu deportovani prema Prijedoru, odvedeni u koncentracione logore ili uspješno sakriveni po neprohodnim šumama Kozare, našli su privremeno i nesigurno utočište u bošnjačkim selima i zaseocima u okolini Trnopolja. Tamo su preživljavali u uslovima straha i gladi sve do 9. juna 1992. godine, kada i ovo preostalo područje postaje meta novih koordinisanih napada srpskih snaga. Civilno stanovništvo je ponovo bilo izloženo masovnim zločinima, premlaćivanjima i pljačkama. Podivljali pripadnici vojske i policije su 14. juna 1992. godine uz ogradu lokalne fabrike „kartonaže“ bez ikakvog suđenja strijeljali veći broj uglednih civila.

Istog tog kobnog dana, srpske snage su silovito napale samo Trnopolje i okolne bošnjačke zaseoke Sivce, Jaskiće, Menkoviće, Kenjare, Kiliće i Huskiće. U Jaskićima je paravojna grupa, okupljena oko lokalnog ekstremiste Duška Tadića, počinila stravične zločine nad zatečenim mještanima, uključujući brutalna ubistva i masovna protjerivanja. Svi preživjeli mještani su pod prijetnjom oružjem ukrcani u pripremljene autobuse i odvedeni u logor Keraterm. Grupa od 41 civila, koja je do 14. juna uspijevala preživjeti u navedenim zaseocima, dovedena je prvo u krug logora Omarska, odakle su nakon kratke trijaže autobusima prebačeni u logor Keraterm. Nakon ovog završnog napada i zauzimanja Trnopolja, cjelokupno područje nekadašnje općine Kozarac bilo je pod apsolutnom vojnom i političkom kontrolom srpskih struktura.

Srpska politička strana je od samog početka pokušala domaćoj i svjetskoj javnosti predstaviti potpuno izvrnutu i lažnu sliku o zbivanjima u Kozarcu, koristeći se metodama dehumanizacije žrtve. U nizu sličnih, monstruoznih primjera ratne propagande, posebno se ističe zvanična izjava Radoslava Brđanina, predsjednika Kriznog štaba Autonomne regije Krajine, povodom dešavanja u Kozarcu: „Posjedujemo dokaze kako je u Kozarcu vršena priprema za totalni genocid nad srpskim narodom. Srpsku mušku djecu do tri godine je trebalo, prema zamisli mudžahedina, sunetiti, a svu ostalu poklati.“ Dokazi koje je u medijima navodno posjedovao Brđanin, naravno, nikada nisu predočeni javnosti niti bilo kojem sudu, ali su poslužili za radikalizaciju vojnika na terenu.

Tokom samog vojnog napada na Kozarac i u danima neposredno nakon njega, ubijeno je više od 800 nevinih civila. Nakon ulaska srpskih jedinica u spaljeni Kozarac, već 26. maja 1992. godine pod pokroviteljstvom civilnih vlasti počelo je organizovano prikupljanje posmrtnih ostataka ubijenih i njihovo masovno odvoženje na lokalitet rudnika Tomašica, koji će postati najveća masovna grobnica na Balkanu. Jedan broj žrtava ukopan je odmah na mjestima na kojima su ubijeni – po baštama i dvorištima, pa su posmrtni ostaci godinama nakon rata pronalaženi u blizini kuća.

Iz kasnijih svjedočenja samih pripadnika civilne zaštite i srpske vojske koji su lično učestvovali u sakupljanju tijela, u razdoblju od samo tri do četiri dana s različitih lokacija na području Kozarca u masovnu grobnicu Tomašicu odvezeno je nekoliko stotina posmrtnih ostataka žena, djece i staraca. Preostala domaćinstva su potom sistematski rušena teškom građevinskom mašinerijom kako bi se zatro svaki trag postojanja ovog naroda. Lokalni Dom zdravlja u Kozarcu je tokom napada teško oštećen i opljačkan. Svi islamski vjerski objekti, koji su stoljećima krasili ovaj kraj, uključujući četrnaest džamija i devet mesdžida, u potpunosti su minirani i porušeni do temelja.

U ovoj dobro osmišljenoj akciji, kako je u vojnim izvještajima cinično opisan napad, poginulo je svega pet, dok je ranjeno dvadeset pripadnika srpskih snaga, što najbolje govori o tome da se radilo o napadu na civile, a ne o ravnopravnoj vojnoj bitki. Zanimljivo je da je jedan broj bošnjačkih kuća planski sačuvan od paljenja zbog namjere koloniziranja srpskog stanovništva iz drugih regija. Naime, vlasti u Prijedoru su namjeravale trajno iseliti srpsko stanovništvo iz sela Bosanska Bojna, Gradina i Puzići u općini Velika Kladuša, te ih naseliti u ispražnjeni Kozarac, gdje bi im bespravno bile dodijeljene bošnjačke kuće i plodna zemljišta. Jedan broj ovih porodica se u ratnim godinama zaista i doselio. Ovaj cinični plan naseljavanja jasno ukazuje na postojanje već pripremljenog, strateškog plana o etničkom inžinjeringu i homogeniziranju srpskog stanovništva na teritoriju Srpske Republike Bosne i Hercegovine.

U toku i neposredno poslije divljačkog napada na područje Kozarca, u prijedorskim logorima smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i na drugim stratištima širom Bosanske Krajine – uključujući stravična masovna ubistva na Korićanskim stijenama, Hrastovoj glavici, Jami Lisac i drugim stratištima sistematski je likvidirano ukupno 1.226 kozaračkih Bošnjaka i Hrvata. Kozarac je nakon ovih stravičnih ratnih zločina nad civilima postao pusto područje, privremeno naseljeno isključivo srpskim stanovništvom koje je ubrzo obnovilo rad ove mjesne zajednice s potpuno novim predznakom.

Na mjesto novog sekretara te etnički očišćene mjesne zajednice imenovan je upravo Duško Tadić, predratni predsjednik Mjesnog odbora SDS-a Kozarac, čovjek koji će kasnije u istoriji ostati upisan kao prvi osuđenik za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Kroz njegovu presudu, svijet je po prvi put saznao za strašnu sudbinu i patnju naroda Kozarca.