Najmračnije i najtragičnije poglavlje u historiji sarajevske Palate pošta ispisano je na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tokom sudbonosne bitke za Sarajevo, drugog maja 1992. godine, objekat je postao meta unutrašnje diverzije osmišljene s ciljem da se grad potpuno odsječe od vanjskog svijeta i baci u komunikacijski mrak. Specijalne hemikalije i zapaljive materije, nepodložne gašenju uobičajenim sredstvima, podmetnute su unutar vitalnih dijelova zgrade

Sarajevo je krajem 19. stoljeća pulsiralo ritmom ubrzane transformacije, u tri decenije austrougarske uprave pretvoreno je u moderan srednjoevropski grad. Kruna te urbanističke i tehnološke metamorfoze svečano je uobličena 18. maja 1913. godine, kada su okončani radovi na objektu koji će postati prepoznatljiv kao zgrada Direkcije pošta, odnosno Palata pošta. To monumentalno zdanje, podignuto na desnoj obali Miljacke, nije predstavljalo samo administrativno sjedište jednog državnog aparata. Ono je bilo materijalizacija novog doba, trijumf moderne arhitekture i tehnološko čvorište koje je Bosnu i Hercegovinu povezalo s globalnim komunikacijskim tokovima, ostavljajući neizbrisiv trag u kolektivnoj memoriji grada.

Da bi se razumio značaj podizanja ovako monumentalnog objekta na početku 20. stoljeća, potrebno je sagledati historijski razvoj poštanskog saobraćaja na tlu Bosne i Hercegovine. Organizovani prenos poruka i pošiljki na ovom prostoru ima duboke korijene koji sežu do rimskog doba. Tada se komunikacija odvijala takozvanim Rimskim putem, koji je preko unutrašnjosti Bosne vodio prema Panoniji, dok je kasnije oživio i transport preko Neretvanskog puta, spajajući Dubrovnik sa čuvenim trgovištem Luka Drijeva kod Gabele.

Tokom dugotrajne osmanske vladavine, transport roba, novca i pisama odvijao se drumovima kojima su se kretali karavani. U tom periodu, poštanskom vezom preko Bosne, komunikaciju s Istanbulom održavale su i zapadne sile poput Austrije i Francuske. U tu svrhu je u Sarajevu uspostavljena takozvana Francuska pošta, čiji je prenos bio povjeren trgovačkoj firmi Fraissinet. Historiografski dokumenti bilježe da je ova ranosarajevska pošta posjedovala vlastiti žig s natpisom Bosna Sarai, a jedno pismo s ovim otiskom otpremljeno je iz Sarajeva za Lyon još 1813. godine.

Sve do druge polovine 19. stoljeća, privatnu i trgovačku poštu uglavnom su raznosili kiridžije, domaći prevoznici koji su na konjima savladavali neprohodne planinske vrleti. Preokret nastupa uoči pada osmanske vlasti, kada se u Sarajevu osniva privatna pošta austrijskog konzula, poznata kao Konzulova pošta. Građanstvo je brzo prepoznalo pouzdanost ove službe, što je izazvalo negodovanje Visoke porte i česte sukobe s lokalnim vlastima.

Unatoč pritiscima, konzulova pošta u Sarajevu i Mostaru funkcionirala je sve do austrougarske okupacije. Temelji moderne državne pošte postavljeni su dolaskom reformatorskog bosanskog vezira Topal Osman-paše (1861–1869), nakon donošenja Seferske naredbe. Prva zvanična telegrafska stanica u Bosni i Hercegovini ustanovljena je u Mostaru 1858. godine, dok je u Sarajevu prva pošta proradila 1864. godine u jednoj privatnoj kući lociranoj u neposrednoj blizini rezidencije Konak.

Znakovito je da su posljednji dani osmanske uprave formalno okončani upravo putem telegrafa. Bio je to telegram austrougarskog ministra vanjskih poslova Gyule Andrássyja kojim se najavljuje ulazak carskih trupa u Bosnu i Hercegovinu.

Dolaskom nove vlasti 1878. godine nastupa radikalna reorganizacija cjelokupnog sistema. Austro-Ugarska je mrežu pošta i telegrafa razvijala u skladu sa svojim striktnim vojnim, ekonomskim i geostrateškim ciljevima. Odmah po zauzimanju teritorije, tokom 1878. i 1879. godine, formirane su ratne, odnosno vojne pošte sa centralama i etapnim stanicama, čime je uspostavljena redovna i brza veza sa svim dijelovima Monarhije.

Već u septembru 1878. godine javnost je obaviještena o otvaranju telegrafskih stanica u Derventi, Doboju, Maglaju, Banjoj Luci, Sarajevu i Travniku, a ubrzo potom u Zenici i Busovači. Do oktobra iste godine uvedena je neograničena dnevna i noćna služba u Brčkom, Jajcu, Livnu, Prijedoru, Tuzli, Zvorniku, Bihaću, Goraždu, Mostaru i Trebinju. Do izbijanja Prvog svjetskog rata, broj vojnih poštanskih stanica narastao je na 118, dok je u periodu od 1879. do 1918. godine otvoreno ukupno 150 novih civilnih i vojnih pošta.

O civilizacijskom iskoraku ovog prostora svjedoči i podatak da je Bosna i Hercegovina već 1892. godine po prvi put primljena u punopravno članstvo Svjetskog poštanskog saveza, što će se u izmijenjenim historijskim okolnostima ponoviti stoljeće kasnije, tokom ratne 1993. godine.

Usporedo s razvojem poštanske mreže javila se potreba za izgradnjom centralnog objekta koji bi objedinio sve administrativne i tehnološke funkcije u glavnom gradu. Taj zadatak povjeren je čovjeku koji je u historiji bosanskohercegovačke arhitekture ostavio neizbrisiv, trajan i prepoznatljiv trag, Josipu Vancašu.

Njegov dolazak u Sarajevo početkom osamdesetih godina 19. stoljeća podudario se s ubrzanom modernizacijom prostora koji je stoljećima funkcionirao u okvirima posve drugačijeg urbanog i društvenog poretka. Vancaš nije bio puki posmatrač tih promjena; on je bio njihov glavni arhitektonski vizionar. Njegov monumentalni opus u Bosni i Hercegovini obuhvata stotine projekata, od stambenih palača, škola, crkava do administrativnih zdanja, među kojima se posebno ističe neogotička Katedrala Srca Isusova.

Njegov doprinos prevazilazi puko projektovanje objekata. Vancaš je bio istinski arhitekt modernizacije koji je transformisao Sarajevo iz orijentalnog šehera u složeni srednjoevropski urbani prostor. U njegovom radu prepliću se historicizam, neorenesansa i neogotika, no na prelazu stoljeća on se hrabro okreće novim umjetničkim strujanjima – secesiji.

Secesijski stil, proizašao iz pobune mladih bečkih umjetnika i arhitekata okupljenih oko Otta Wagnera, tražio je potpuno distanciranje od rigidnih klasicističkih kanona, insistirajući na funkcionalizmu, uvođenju novih materijala i dekorativnoj formi inspirisanoj prirodom. S obzirom na to da su gradovi u Bosni i Hercegovini upravo u tom periodu prolazili kroz intenzivnu građevinsku ekspanziju, secesija je ovdje pronašla plodno tlo. Valovite linije, slobodnija upotreba ukrasnih elemenata, dekorativne keramičke pločice na fasadama i uvođenje trostrukih prozora razbili su dotadašnja klasična proporcionalna ograničenja.

Vancaš je ovaj stil istraživao u različitim smjerovima, što je vidljivo na objektima poput zgrade Banke na Obali kod mosta Drvenija, Šalom palate u Glavnoj ulici, te na Gradskom kupatilu u Mostaru sa specifičnim arhaičko-orijentalnim elementima. Međutim, svoj najmonumentalniji i najzreliji secesijski izraz Vancaš je dosegao upravo projektom sarajevske Glavne pošte.

Vancaš je na projektu zgrade Direkcije pošta intenzivno radio od 1907. do 1910. godine. Građevinski radovi na terenu otpočeli su 1911. godine, a objekat je završen i pušten u promet 18. maja 1913. godine. Izgrađena kao austrougarska vojna pošta, ova trokatna palata zauzimala je impozantnu površinu od oko 8,5 hiljada kvadratnih metara. U arhitektonskom i konceptualnom smislu, zgrada je odmah upoređivana s remek-djelom bečke moderne, Poštanskom štedionicom (Postsparkasse) čuvenog arhitekte Otta Wagnera.

Najimpresivniji dio Vancaševog rješenja bio je centralni prostor šalter sale. Taj prostrani atrium bio je pokriven inovativnom, laganom rešetkastom željeznom konstrukcijom s prozirnim staklenim krovom. Primarni cilj ovog graditeljskog rješenja bio je osiguravanje obilnog, prirodnog osvjetljenja cjelokupnog unutrašnjeg prostora, što je za to vrijeme predstavljalo vrhunac funkcionalnog dizajna. Zgrada sarajevske Pošte važila je za tehnički i tehnološki najsavremeniji graditeljski poduhvat na cijelom Balkanskom poluostrvu. Unutrašnjost je bila opremljena luksuznim enterijerom: u auli je dominirao veliki sat, zidove su krasili grbovi Austro-Ugarske Monarhije, a u centralnom dijelu nalazio se masivni kraljevski sto presvučen prepoznatljivom zelenom čohom.

O tehničkoj sofisticiranosti objekta svjedočila je i prostrana telegrafska sala iz koje su uspostavljene prve direktne linije s Bečom. Logistička organizacija bila je besprijekorna: u unutrašnje dvorište iza zgrade ulazio je poseban željeznički kolosijek koji je služio za direktnu dopremu i otpremu poštanskih pošiljki, a nešto kasnije tim istim kolosijekom saobraćao je i sarajevski električni tramvaj.

Kao centralna tačka komunikacijskog sistema, zgrada Pošte ubrzo je postala kulisa za ključne historijske događaje koji su promijenili tok svjetske historije. Kobnog junskog dana, 28. juna 1914. godine, austrijski nadvojvoda i prijestolonasljednik Franz Ferdinand, u sklopu svoje zvanične posjete Sarajevu, obišao je tek završenu zgradu Glavne pošte. Nakon inspekcije ovog tehnološkog ponosa Monarhije, prijestolonasljednik se sa suprugom Sofijom uputio prema Vijećnici.

Nešto kasnije, nakon što su odjeknuli pucnji Gavrila Principa kod Latinske ćuprije, upravo je telegrafska sala Glavne pošte postala mjesto s kojeg je u Beč odaslana prva hitna depeša s viješću o uspješnom atentatu i smrti carskog para.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata i sloma Austro-Ugarske, zgrada nastavlja funkcionirati u okviru novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Potrebe za modernizacijom i širenjem kapaciteta rezultirale su novim tehnološkim unapređenjima. Tako zgrada Pošte 1936. godine dobija modernu telefonsku centralu s kapacitetom od 2.000 priključaka, čime se učvršćuje kao stub komunikacijske infrastrukture u regionu.

Međutim, mirnodopski razvoj ponovo prekida ratni vihor. Tokom Drugog svjetskog rata, prilikom bombardovanja Sarajeva od strane njemačkih zračnih snaga (Luftwaffe), dio objekta lociran između centralnog i istočnog krila pretrpio je teška oštećenja. Nakon rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, ova oštećenja su samo djelimično rekonstruisana, s fokusom na funkcionalnost, dok je estetski segment djelomično zanemaren. Zbog stalnog rasta broja korisnika i širenja poštanskih i telefonskih usluga, na zapadnom krilu zgrade 1974. godine dograđen je moderni aneks, čime su osigurani dodatni tehnički kapaciteti za smještaj novih telefonskih centrala.

Najmračnije i najtragičnije poglavlje u historiji sarajevske Palate pošta ispisano je na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tokom sudbonosne bitke za Sarajevo, drugog maja 1992. godine, objekat je postao meta unutrašnje diverzije osmišljene s ciljem da se grad potpuno odsječe od vanjskog svijeta i baci u komunikacijski mrak. Specijalne hemikalije i zapaljive materije, nepodložne gašenju uobičajenim sredstvima, podmetnute su unutar vitalnih dijelova zgrade.

Uslijedio je stravičan požar koji je u kratkom roku progutao cjelokupnu zgradu, uključujući kompletan autentični enterijer, drvene obloge, arhivu i skupocjenu opremu. Goruća palata je potom s okolnih brda izložena žestokom artiljerijskom granatiranju. Sarajevski vatrogasci su, uprkos neprestanoj snajperskoj vatri i granatama koje su eksplodirale oko njih, ulagali nadljudske napore da lokalizuju vatrenu stihiju, ali zgradi nije bilo spasa.

Bilans ove diverzije bio je katastrofalan u vojnom, civilnom i materijalnom smislu. U jednom jedinom danu u Sarajevu je zanijemilo 45.600 telefonskih priključaka. Ključne državne institucije, uključujući Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, Skupštinu grada, općinske organe vlasti, komandu Armije RBiH, bolnice i stanice hitne pomoći, ostale su bez ikakve telefonske veze. Jedini preostali kanali komunikacije među braniocima i civilima bili su kuriri i amaterske radiostanice. Da stvar bude gora, agresorske snage su ubrzo uništile i elektroenergetski sistem, ostavljajući grad bez struje koja je služila kao pogonska energija za te radiostanice. Ukupna materijalna šteta nanesena uništenjem Glavne pošte procijenjena je na tadašnjih nevjerovatnih 144 miliona konvertibilnih maraka.

Izgorjela, ogoljena fasada Vancaševe palate postala je jedan od najupečatljivijih vizuelnih simbola urbicida nad Sarajevom.

Nakon okončanja agresije, pristupilo se sistematskom planiranju obnove ovog kulturnog i historijskog spomenika. Kompleksan zadatak adaptacije i rekonstrukcije povjeren je arhitekti Ferhadu Mulabegoviću. Primarni cilj obnove bio je vratiti zgradi njen izvorni secesijski izgled iz 1913. godine, uz ugradnju najsavremenije komunikacijske opreme. Rekonstrukcija je rađena s velikom pažnjom prema detaljima fasade i unutrašnjih elemenata. Palata pošta svečano je ponovo otvorena trećeg maja 2001. godine.