Kako je agresija na Iran izazvala mnoge teškoće, blokade i troškove, porast cijena energenata te pokrenula inflatoni val, pažnja svijeta koji više nije mogao biti neokrznut posljedicama, ponovo se preusmjerila sa Palestine i njezina naroda. To nikako ne znači da je genocid stao, da su planovi cionista izmijenjeni, samo su dobili drukčiju dinamiku. Ponovo je nastupio usporeni genocid, do nove prilike za eskalaciju

„Don't let Sarajevo fall into oblivion“ (Ne pustite da Sarajevo padne u zaborav), bio je vapaj upućen svijetu najgore ratne 1993. iz opsjednutog, ali nepokorenog Sarajeva, napadanog sa jedne, četničke i izdanog sa druge, hrvatske separatističke strane. I stvarno, bez obzira na sva teško zamisliva iskušenja, Sarajevo nije palo u zaborav, zahvaljujući svojoj odlučnosti da opstane u slobodi, s glasnom i jasnom porukom svijetu iz grada: „Branit ćemo se do kraja, nećemo posustati i nećemo se predati.“ Teško, posrćući, baš kao i, tek međunarodno priznata i krvnički napadnuta, država, čiji je Sarajavo glavni grad izdržalo je opsadu, izdaju, licemjerje, ravnodušnost i zlo… Ono primordijalno, čisto zlo koje ne samo razara, već i ništi, pretvara u prah, zatire život, svaki oblik života.

Teško ranjen grad i država, osovili su se na noge i nastavili život koji je trebao biti poništen. Ništitelji su proveli genocid, ali nisu slomili duh i volju, nisu uspjeli dovršiti zločinački plan. Da nije bilo čvrste volje i hrabrosti da se brani, ne saamo narod i država, već i načela, osnovne vrijednosti čovječanstva, ne bi niti to čovječanstvo koje se i danas naziva čudnom sintagmom međunarodna zajednica, prenulo i, makar nejedinstveno i traljavo, dalo šansu Bosni i Hercegovini i tom Sarajevu suživota različitosti da prežive i da se genocid, ako ne zaustavi, barem uspori i na koncu ipak i kazni.

Međunarodno je pravo, presudama ICTY-a i Suda pravde u Den Haagu dobilo pravno jasno definiran prostor, metode, procedure i presedane za kažnjavanje istih ili sličnih zločina protiv čovječanstva, ma ko ih, u čije ime i sa kojim izgovorima činio.  Danas se država, a i njezin glavni grad ponovo nalaze pred teškim i sličnim iskušenjima i možemo samo Boga moliti da je nova generacija spremna na njih.

Takva, makar i zakašnjela i nepotpuna pravda, unatoč spomenutim pravnim okvirima koje je trasirala   uskraćena je tridesetak godina poslije jednom drugom narodu koji već  skoro stotinu godina vapi istim vapajem:  „Ne dopustite da padneno u zaborav.“ Taj, palestinski narod, islamske i kršćanske vjere, podvrgnut je nastranom i nasilnom eksperimentu naizmjenično sporog i ubrzanog genocida u svim zamislivim oblicima koje je prepoznala i sankcionirala Međunarodna konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. I čini se kako je sva ta desetljeća padao u zaborav čovječanstva, pa ponovo, vlastitom odlučnošću i hrabrošću, uz podršku tek nekolicine, iz tog se zaborava vraćao u fokus pažnje i uz velike žrtve, opstajao na svojoj zemlji, u svojim gradovima.

Nakon oktobra 2023. i dotada neviđenog intenziteta cionističkog genocida i uništenja, posebno u Gazi, a onda i na Zapadnoj obali i u Istočnom Kudsu, učinilo se da je, ne samo vraćen fokus pažnje,već da su gotovo zaboravljen palestinski narod i njegova prava počeli dobivati naklonost i empatiju većeg dijela čovječanstva, da su se pokrenuli mehanizmi međunarodne pravde i političkog djelovanja.

Međunarodni kazneni sud koji je osnovan nakon genocida nad Bošnjacima i pravnog okvira koji je uspostavio ICTY prihvatio je optužnice protiv političkog vrha cionističkog entiteta, neke su države i međunarodne alijanse podnijele tužbu Međunarodnom sudu pravde protiv tzv. Izraela zbog genocida, neke su države unilateralno sankcionirale, barem djelomično, cionističke interese… Ta je nastrana država, stvorena na genocidu (ubijanje domicilnog stanovništva na osnovi pripadnosti naciji, deportacije, prislina preseljenja, progoni, arbitrarna pritvaranja i uskraćivanje pravednog postupka, ograničavanje slobode vlasništva,  kretanja i rada, prava na zdravstvenu zaštitu, otimanje imovine…) u proteklih skoro 80 godina od svog nasilnog i, eufemistički rečeno, upitno legitimnog utemeljenja i postojanja taj genocid nastavila u sporijem modu, ali kontinuirano, sabijavši autohtone Palestince u sve manje enklave, ne samo na području međunarodno priznate države pod nazivom Izrael, već i na naknadno, u šestodnevnom ratu 1967. okupiranim dijelovima Palestine, presijecane ili ograđene zidovima, dakle stiješnjene u geta, maltretirane, uskraćene čak i za hranu i lijekove.

Taj je puzajući genocid, uz sporadične iskre trajao sve do oktobra 2023. uz zaborav ostatka čovječanstva koje bi se, uz zaglušujuću tišinu složilo sa nestankom prvo međunarodno priznatog prava na državu, a onda i naroda. I to fizičkog nestanka jer su, baš nakon sedmog oktobra cionističke vlasti otkrile svoje stvarne planove etničkog čišćenja Palestinaca iz Gaze i Zapadne obale da u jeku napada na Gazu i masovnog ubijanja Palestinaca, uskrate humanitarnu pomoć, lijekove, hranu…

Zahvaljujući društvenim mrežama koje su probile medijsku blokadu istine, činilo se da svijet vraća palestinsko pitanje u fokus, ali i da se polahko mijenja svijest o stvarnosti i prirodi toga pitanja. I tako je bilo. Sklopljeno je primirje sa Hamasom i Hizbullahom u Libanonu koje tzv. Izrael stalno krši. Svijet je odahnuo, prekinut je genoocid. 

Nakon toga je sada i evidentno genocidni režim u Tel Avivu rat eskalirao na skoro sve države u regiji i konačno, sa SAD-om napao Iran. Kako je agresija na Iran izazvala mnoge teškoće, blokade i troškove, porast cijena energenata te pokrenula inflatoni val, pažnja svijeta koji više nije mogao biti neokrznut posljedicama, ponovo se preusmjerila sa Palestine i njezina naroda. To nikako ne znači da je genocid stao, da su planovi cionista izmijenjeni, samo su dobili drukčiju dinamiku. Ponovo je nastupio usporeni genocid, do nove prilike za eskalaciju.

Optužnice pred Međunarodnim krivičnim sudom su se počele relativizirati, sa spremnošću da se ubace u birokratsku ladicu jer, nastupilo je primirje i sve je uredu. Nema više potrebe za proganjanjem istih optuženih, a posebno onih neoptuženih jer je uništenje stalo, a genocida više nema. Naime, i mediji, pa čak i društvene mreže okrenuli su se novim izazovima, ovaj puta globalnima. U sjeni te tišine i fokusiranosti na širu regiju i vlastite interese, čovječanstvo je ponovo počelo zaboravljati Palestince.

A cionisti su nastavili svoj dijabolični posao. Već ustaljen teror nasilnih jevrejskih naseljenika je pojačan to makabrističkih razmjera otkopavanja mrtvih tijela iz grobova, stalnog rušenja palestinskih kuća i uništavanja usjeva, naizgled sporadičnih ubojstava civila, uz državno teroriziranje masovnim hapšenjima i pritvaranjima bez suđenja, mučenjima i silovanjima zatvorenika, stalnom uskratom dostave hrane, lijekova i potrepština u Gazu, uvođenjem smrtne kazne sa javnim suđenjima samo za Palestince…. Sa još jednim dodatkom, primjenom istih metoda u Libanu.

Čuju se još glasovi na svjetskoj pozornici koji na to upozoravaju, ali su sve tiši. Nije li vrijeme da zavapimo: „Don't let Palestine fall into oblivion.“ New zaboravite Palestinu usred drugih ratova. Zaokupljenost drugim globalnim problemima, iako ne povezanih sa Palestinom, nego uzrokovanih Izraelom, ne smije zaboraviti Palestince. Ako svijet pristane na odricanje od humanosti i odgovornosti, međunarodnog prava, zavaravajući se lošim rješenjima privremene naravi i toleriranjem „incidenata“ jer je manje žrtava koje nisu toliko vidljive, onda više niko nije i neće biti siguran.