Kao što su nacistički lideri u predgrađu Berlina 1942. godine operacionalizirali „konačno rješenje“, tako je i političko rukovodstvo bosanskih Srba u Banjoj Luci definiralo parametre za stvaranje etnički čistog prostora na tlu međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine

Dvanaesti maj 1992. godine važan je datum u savremenoj historiji Bosne I Hercegovine. To je bio dan u kojem je u Banjoj Luci, na šesnaestoj sjednici Skupštine tadašnje „Srpske Republike Bosne i Hercegovine“, formalno ozvaničena ideologija koja će u naredne tri i po godine rezultirati sistematskim razaranjem bosanskohercegovačkog društva.

Ova sjednica, održana u gradu koji je već bio pod potpunom kontrolom srpskih paravlasti, može se s punim pravom smatrati bosanskom verzijom Vanzejske konferencije. Kao što su nacistički lideri u predgrađu Berlina 1942. godine operacionalizirali „konačno rješenje“, tako je i političko rukovodstvo bosanskih Srba u Banjoj Luci definiralo parametre za stvaranje etnički čistog prostora na tlu međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Centralna figura ovog skupa, presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, tom prilikom je predstavio šest strateških ciljeva koji nisu bili osmišljeni radi zaštite stanovništva srpske nacionalnosti, kako je to tvrdila tadašnja propaganda. Naprotiv, ovi ciljevi su bili instrukcija za eliminaciju autohtonog stanovništva koje se nije uklapalo u širu geopolitičku mapu, iscrtanu još ranije kroz sporazum Milošević–Tuđman.

Realizacija ovog plana podrazumijevala je brutalno preseljavanje i istrebljenje, pri čemu su agenti Srbije još tokom marta i aprila 1992. godine vršili pritisak na stanovnike srpske nacionalnosti da napuste prostore koji su, prema dogovoru dvojice lidera, trebali pripasti Hrvatskoj, kako bi se popunile „vlastite“ teritorije.

Prvi i temeljni strateški cilj bio je državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice. U svojoj biti, ovaj zahtjev je bio poziv na stvaranje etnički monolitne države, što je u multietničkom tkivu Bosne i Hercegovine bilo nemoguće postići bez masovnih zločina i deportacija. Razgraničenje nije značilo samo crtanje linija na mapi, već nasilno prekidanje stoljetnih komšijskih odnosa i fizičko uklanjanje „drugog“ iz životnog prostora koji je proglašen isključivo srpskim.

Daljnji ciljevi precizno su definirali teritorijalne aspiracije: uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine, te eliminisanje rijeke Drine kao granice između „srpskih država“. Pojas uz Drinu postao je poprište najužasnijih zločina upravo zbog trećeg strateškog cilja. Karadžić je pred Skupštinom bio sasvim jasan, naglašavajući da taj životni prostor mora u osnovi pripasti Srpskoj Bosni i Hercegovini. On je Bošnjake istočne Bosne tretirao kao prepreku, propagandno ih etiketirajući kao prijetnju i poveznicu sa „islamskom internacionalom“, čime je unaprijed opravdavao njihovo istrebljenje. Planirano je stvaranje situacije u kojoj bi muslimanske opštine uz Drinu mogle postojati samo kao privremene enklave, osuđene na nestanak u pogodnom trenutku.

Strateški plan je obuhvatao i povlačenje granica na rijekama Uni i Neretvi, podjelu Sarajeva na srpski i muslimanski dio, uz uspostavljanje efektivne državne vlasti u svakom od njih, te osiguranje izlaza na more. Ovi ciljevi su poslužili kao vojna i politička matrica za operacije koje su uslijedile, od opsade glavnog grada do logora u Prijedoru. Šest ciljeva je činilo ideološku armaturu na koju su se kasnije nadograđivale vojne direktive, poput Direktive 4 i zloglasne Direktive 7, koju je Karadžić izdao u martu 1995. godine.

Direktiva 7 predstavlja završnu fazu realizacije onoga što je zacrtano u maju 1992. godine. U njoj se Drinskom korpusu izdaje eksplicitna naredba da u enklavama Srebrenica i Žepa stvori nepodnošljivu situaciju apsolutne nesigurnosti bez nade za preživljavanje stanovnika. Ono što je počelo kao „strateški cilj“ o eliminaciji Drine kao granice, kulminiralo je u Srebrenici u julu 1995. godine kao genocid. Genocidna namjera, dakle, nije bila incidentna ili iznuđena ratnim okolnostima; ona je bila ugrađena u same temelje političkog programa usvojenog na šesnaestoj sjednici.

Kada se danas posmatraju događaji iz 1992. godine, postaje očigledno da su vojni i policijski podvizi snaga bosanskih Srba bili tek puki instrumenti za sprovođenje ranije usvojene politike. Banjalučka sjednica bila je trenutak kada je zločin dobio svoj administrativni blagoslov, a strateški ciljevi postali mjerilo patriotizma.

Tragični bilans te politike, desetine hiljada ubijenih, stotine hiljada protjeranih i razoreno društveno tkivo, svjedoči o tome šta se dogodi kada se genocidna namjera preobrazi u zvanični državni projekat. Dvanaesti maj stoga ostaje opomena kao dan kada je uništenje Bosne i Hercegovine postalo zvanična agenda.