Suštinska slabost Schmidtovog mandata nije bila samo u osporavanju njegovog legitimiteta od strane Moskve i Banje Luke, nego u činjenici da međunarodna zajednica više nije imala jedinstvenu strategiju za Bosnu i Hercegovinu. U vrijeme Paddyja Ashdowna ili Carlosa Westendorpa OHR je djelovao iz pozicije gotovo neupitne zapadne moći. Danas takva politička sila ne postoji. Evropska unija je podijeljena, SAD više nisu (politički) fokusirane na Balkan, a Rusija i Kina otvoreno koriste svaku slabost zapadnog prisustva

Najavljena ostavka Christiana Schmidta s mjesta visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini otvara mnogo dublje pitanje: šta danas uopće predstavlja Ured visokog predstavnika i postoji li još politička logika iza institucije koja je prije tri decenije zamišljena kao privremeni mehanizam za nadzor mira, a pretvorila se u trajni oblik međunarodnog protektorata?

Schmidtov odlazak dolazi u trenutku kada je Bosna i Hercegovina istovremeno iscrpljena unutrašnjim političkim sukobima, paralizirana institucionalnim blokadama i suočena s gotovo potpunim gubitkom međunarodne strateške pažnje. Dok su devedesetih godina Balkan i Bosna bili pitanje evropske sigurnosti prvog reda, danas se međunarodni interes prema zemlji uglavnom svodi na upravljanje krizom i održavanje minimuma stabilnosti. Upravo je zato odlazak visokog predstavnika simptom mnogo ozbiljnijeg procesa: postepenog povlačenja Zapada iz aktivnog upravljanja Bosnom i Hercegovinom.

Schmidt je tokom svog mandata ostao jedna od najkontroverznijih figura međunarodne politike u regionu. Za dio političke javnosti u Federaciji BiH predstavljao je posljednju branu protiv otvorene secesionističke politike Milorada Dodika i pokušaja razgradnje državnih institucija. Za političko rukovodstvo Republike Srpske bio je simbol stranog nametanja i dokaz da Bosna i Hercegovina nije suverena država. Problem je, međutim, mnogo složeniji od dnevno-političkih sukoba.

Suštinska slabost Schmidtovog mandata nije bila samo u osporavanju njegovog legitimiteta od strane Moskve i Banje Luke, nego u činjenici da međunarodna zajednica više nije imala jedinstvenu strategiju za Bosnu i Hercegovinu. U vrijeme Paddyja Ashdowna ili Carlosa Westendorpa OHR je djelovao iz pozicije gotovo neupitne zapadne moći. Danas takva politička sila ne postoji. Evropska unija je podijeljena, SAD više nisu (politički) fokusirane na Balkan, a Rusija i Kina otvoreno koriste svaku slabost zapadnog prisustva.

Zato Schmidtove intervencije često nisu izgledale kao izraz snage nego kao pokušaj održavanja autoriteta koji je već ozbiljno potrošen.

Posebno kontroverzan dio Schmidtovog mandata odnosio se na njegov odnos prema HDZ-u BiH i zahtjevima službenog Zagreba oko izmjena izbornog zakonodavstva. Još od prvih mjeseci mandata u političkom Sarajevu postojalo je uvjerenje da njemački diplomata pokazuje izrazitu senzibilnost prema konceptu „legitimnog predstavljanja“ koji godinama zagovaraju Dragan Čović i hrvatsko političko rukovodstvo. Kulminacija tih optužbi dogodila se u oktobru 2022. godine kada je Schmidt, upravo na dan općih izbora, nametnuo izmjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona koje su u značajnoj mjeri olakšale poziciju HDZ-a u procesu formiranja vlasti.

Njegovi kritičari tvrdili su da je time dodatno etnizirao politički sistem i praktično nagradio višegodišnje blokade Federacije BiH, dok su zagovornici odluke tvrdili da je riječ o pokušaju deblokade institucija. No politička šteta ostala je trajna: značajan dio probosanske javnosti nakon toga Schmidta više nije doživljavao kao neutralnog arbitra nego kao aktera koji, svjesno ili ne, učestvuje u redefiniranju unutrašnjih odnosa u korist HDZ-a i politike Zagreba. Njegove odluke o izmjenama izbornog zakona, nametanja tehničkih korekcija ili suspendovanja pojedinih procesa nisu riješile ključni problem bosanskohercegovačkog sistema: činjenicu da država već godinama funkcioniše bez političkog konsenzusa o vlastitom ustavnom identitetu.

Posebno je značajna poruka iz današnjeg saopćenja OHR-a u kojem se insistira na provođenju presuda Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH. Ta formulacija zvuči gotovo rutinski jer se ponavlja već godinama, ali upravo ona otkriva dubinu neuspjeha međunarodne politike. Nakon tri decenije međunarodnog nadzora Bosna i Hercegovina i dalje nije sposobna provesti presude poput „Sejdić-Finci“, niti uspostaviti politički sistem koji bi bio istovremeno demokratski i funkcionalan.

Institucija visokog predstavnika nastala je u specifičnim historijskim okolnostima neposredno nakon rata. Njena osnovna svrha bila je stabilizacija zemlje i nadzor implementacije Dejtonskog sporazuma. Međutim, privremeni mehanizam pretvoren je u trajnu političku strukturu koja je godinama zamjenjivala domaću političku odgovornost. Lokalni lideri vrlo brzo su naučili koristiti OHR kao izgovor za vlastitu neefikasnost: kada im međunarodna intervencija odgovara, pozivaju se na zaštitu Dejtona, kada ne odgovara, govore o kolonijalnoj upravi.

Ni međunarodna zajednica nije bila dosljedna. U pojedinim periodima insistirala je na centralizaciji države, u drugim je tolerirala etničke blokade zarad kratkoročne stabilnosti. Evropska unija je često djelovala birokratski i sporo, dok su Sjedinjene Države, posebno u posljednjim godinama, pokazivale sve manje interesa za dugoročno političko restrukturiranje zemlje.

Upravo zbog toga je i reakcija Milorada Dodika na Schmidtov odlazak važna. Dodik nije samo politički protivnik OHR-a, njegova dugogodišnja strategija zasniva se na iscrpljivanju državnih institucija i međunarodne zajednice i dokazivanju da Zapad više nema ni volje ni kapaciteta da nameće politička rješenja u Bosni i Hercegovini. Njegova tvrdnja da Schmidt odlazi „bez legitimiteta“ dio je mnogo šire političke kampanje čiji je cilj delegitimizacija svih međunarodnih institucija koje stoje između Republike Srpske i ideje faktičke državne autonomije.

Dodatnu težinu danas imaju i tvrdnje da je Schmidtova ostavka rezultat američkog pritiska i promjene političkih prioriteta u Washingtonu. Ako se pokaže da SAD zaista napuštaju dosadašnji model aktivne podrške OHR-u, posljedice bi mogle biti ozbiljne. Balkanska stabilnost posljednjih trideset godina počivala je upravo na uvjerenju da iza dejtonske strukture, uprkos svim slabostima, i dalje stoji zapadna politička i vojna moć. Ukoliko taj osjećaj nestane, otvara se prostor za mnogo agresivnije političke avanture lokalnih aktera. Evropska unija bi morala odlučiti želi li Bosnu i Hercegovinu zaista integrirati ili će nastaviti politiku beskonačnog čekanja i tehničkih reformi bez jasnog političkog cilja.

Mogući izbor italijanskog diplomate Antonija Zanardija Lendija za novog visokog predstavnika vjerovatno neće sam po sebi promijeniti stanje. Problem nije samo u ličnosti visokog predstavnika nego u činjenici da je sama institucija izgubila političku moć koju je nekada imala. Novi visoki predstavnik može usporiti krize, ublažiti pojedine sukobe ili nametnuti ograničene tehničke odluke, ali teško može proizvesti stvarni politički konsenzus u zemlji koja već decenijama funkcioniše kroz permanentnu blokadu.

Najveća opasnost nakon Schmidtovog odlaska jeste mogućnost stvaranja političkog vakuuma. Ako OHR oslabi bez jasne alternative, Bosna i Hercegovina bi mogla ući u fazu još intenzivnijih institucionalnih sukoba. Dodik će to vjerovatno pokušati iskoristiti za dalje slabljenje državnih institucija, dok će bošnjačke stranke insistirati na jačem međunarodnom angažmanu. Hrvatsko pitanje izbornog zakona ostat će otvoreno, a evropske integracije nastaviti stagnirati između deklarativne podrške i potpune političke nemoći.

No možda je upravo Schmidtov odlazak trenutak suočavanja s realnošću koju međunarodna zajednica godinama pokušava izbjeći. Bosna i Hercegovina ne može beskonačno ostati zemlja ograničenog suvereniteta kojom upravlja kombinacija domaćih etnonacionalnih elita i stranih diplomata. Ili će domaći politički akteri preuzeti stvarnu odgovornost za državu, ili će međunarodni protektorat nastaviti trajati bez ikakve stvarne perspektive uspjeha.

Problem je što za sada nema mnogo znakova da je bilo koja strana spremna na takvu transformaciju. Zato Schmidtova ostavka ne označava kraj jedne političke ere nego početak još neizvjesnijeg perioda u kojem će Bosna i Hercegovina morati odgovoriti na pitanje koje je tri decenije odgađala: može li funkcionirati bez međunarodnog tutorstva ili je upravo to tutorstvo postalo posljednji mehanizam koji održava krhku dejtonsku konstrukciju.