Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine doputovat će u St. Louis, gdje će 6. juna odigrati međunarodnu prijateljsku utakmicu protiv Paname, u organizaciji St. Louis City SC-a. Ovaj pripremni susret dolazi u sklopu završnih priprema pred Svjetsko prvenstvo FIFA-e i već sada izaziva ogromno interesovanje javnosti. St. Louis je dom najveće bosanskohercegovačke zajednice izvan Evrope.

Američki grad St. Louis grad je u kojem živi najveći broj Bosanaca i Hercegovaca izvan Evrope. Ova uvodna rečenica zapravo je najviše što se o bosanskohercegovačkoj dijaspori u St. Louisu može saznati u medijima. Ali, koliko su oni prepoznati u svojoj zajednici govori podataka da je Patrick McCarthy zajedno sa Akifom Cogom napisao knjigu o bosanskohercegovačkoj dijasporskoj zajednici u St. Louisu “Bosnian St. Louis: Between Two Worlds”, u kojoj dokumentira života bh. dijaspore u SAD-u.

“Ljudi ovdje znaju za Bosance, jer je zajednica prilično velika, ali ono što je manje poznato jeste to kako su oni dospjeli ovdje? Ko je bio ovdje prije? Kako je osnovana bh. zajednica u St. Louisu?  U našoj knjizi, mi u jednom smislu pričamo hronološki organizovanu priču počevši od toga koji su bili prvi Bosanci koji su došli u St. Louis. Zašto su oni došli? Šta se dogodilo kada je ogroman broj ljudi počeo dolaziti zbog rata u BiH? Zatim pričamo o tragediji koja se dogodila sa Selmom Dučanović. Posvetili smo pažnju i bivšoj Jugoslaviji, prije i poslije. Govorimo o odnosu Amerikanaca prema bh. dijasporskoj zajednici u St. Louisu, koja je svakim danom rasla. Razgovaramo o tome kako se zajednica organizovala; kako su se riješavala različita organizaciona pitanja; kako su se uspostavljale vjerske institucije. Danas postoje tri bosanske džamije u St. Louisu, a mi u knjizi objašnjavamo kako su one nastale. Opisujemo politički angažman Bosanaca u SAD-u i njihov napredak u američkom društvu. Knjiga uključuje intervjue sa ljudima poput Enesa Kanlića, ortopedskog hirurga, koji je u St. Louis stigao 1991. godine. Veliki dio podataka za našu knjigu došao je u saradnji sa Bosnia Memory Project-om, na Univerzitetu Fontbonne. Međutim, kada god su postojale dileme o zaštiti privatnosti, korišteni su odgovarajući pseudonimi kako bi se zaštitili preživjeli i kako bi im se omogućilo da svoje priče ispričaju tačno i istinito”, kaže McCarthy.

Pomoć nevoljnicima

Akif i Patrick pričaju priče o ljudima poput Stipe Prajza, Muharema Basića, Ibrišima Dedića i Smaje Čehajića, koji su već bili u St. Louisu kada je počeo rat u BiH 1992. godine. Bili su to ljudi koji su već poznavali engleski jezik i bili su voljni da pomognu izbjeglicama koje su dolazile. U februaru 1993. godine došlo je prvih pet porodica koje su uglavnom bile sa područja Bosanske krajine i ljudi koji su preživjeli strahote logora u BiH. Čak i mnogo prije postojao je Međunarodni institut, koji je već više od stotinu godina pomagao izbjeglicama imigrantima koji su se doseljavali u St. Louis. Oni su bili dio mreže za preseljenje izbjeglica i zapravo su predali informacije State Departmentu SAD-a, IOM-u (Međunarodna organizacija za migracije) i drugim izbjegličkim organizacijama, koje su koordinirale većinu preseljenja izbjeglica iz Evrope. Međunarodni institut je uradio svoju zadaću i otkrio da ima ljudi ne samo iz bivše Jugoslavije, nego zapravo ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji su već bili u St. Louisu. Iako su mnogi od njih bili muslimani porijeklom, bili su povezani sa katoličkom Crkvom sv. Josipa, koja je okupljala Hrvate u St.Louisu. Jedan od ljudi koji je pomagao prvim ljudima koji su stizali iz rata u St. Louis je bio Stipe Prajz, porijeklom iz Kotor Varoši, koji je u St. Louis došao 1951. godine kao politički disident iz Jugoslavije.

Stipe, katolik, bosanski Hrvat, navode autori knjige, bio je ključan u pomaganju bosanskim izbjeglicama koje su dolazile tokom rata. Posvećivao je jako mnogo vremena da im pomogne. Uklonio je sjedišta u svom kombiju i postavio drvene klupe kako bi moglo stati više ljudi kada ih je odvodio na preglede kod doktora, da ih upiše u razne kurseve i škole i gdje je to još trebalo. Svoj podrum je napunio odjećom i namještajem koje je kupovao na raznim rasprodajama, kako bi sve to mogao podijeliti izbjeglicama koje su dolazile. Imao je instaliran trosmjerni telefonski sistem, što je omogućavalo da on prevodi razgovore bosanskim izbjeglicama koje u to vrijeme nisu poznavale engleski jezik. Stipe je bio primjer čovjeka, koji je već bio ovdje i koji je bio spreman pomoći. Tu je bio i Muharem Bašić, koji je bivšu Jugoslaviju napustio držeći se za vagon voza koji je išao za Sloveniju. Nakon Slovenije je preko Austrije otišao za Njemačku. Iz Njemačke je 1968. godine došao u SAD. Prvobitno je bio u Clevelandu, a kasnije je došao u St. Louis. Muharem je došao u St. Louis zajedno sa još jednim čovjekom, Smajom Čehajićem, porijeklom iz Sanskog Mosta. Stipo je pomogao Muharemu i Smaji da se zaposle u St. Louisu, kada su došli ovdje 1960-ih. Bio je tu još jedan Ključanin, Ibrišim Dedić koji je također već bio u St Louisu. Bilo je nekolicina ljudi iz Bosne i Hercegovine, koji su dolazili u različito vrijeme u periodu nakon Drugog svjetskog rata i koji su bili spremni pomoći izbjeglicama iz rata u BiH 1992-95.

U St. Louisu je bila jedna mala grupa ljudi iz BiH, različitog porijekla i oni su poznavali jezik i bili su motivisani da pomognu zajednicu, jer su vidjeli šta se dešavalo tokom rata u BiH. Jedan dio knjige je posvećen pričanju te priče, na osnovu intervjua sa Stipom i Muharemom. Stipe je preminuo je knjiga bila u procesu pisanja, a poslije njega i Smajo.

“Muharem i Ibrišim su još uvijek živi, a i od Ibrišimove sestre smo dobili mnogo podataka o samim počecima. Bili smo jako sretni jer smo uspjeli zapisati te priče dok su njihovi sudionici bili još uvijek živi da ih ispričaju. Iskreno, da nije bilo nekoga ko je bio dovoljno motiviran da pronađe sve te ljude, njihove priče bi bile zauvijek izgubljene. Izbjeglice su počele dolaziti i stvarno su dolazile masovno, bilo direktno iz BiH ili su preseljeni iz drugih zemalja, poput Mađarske ili Hrvatske. U početku su se ljudi povezivali sa onima iz istog grada. Dakle, bila je jedna grupa iz Kozarca, jedna iz Sarajeva. To su bili ljudi koji su se poznavali od ranije, još iz BiH. Ali sada, zbog veličine zajednice, imamo ljude iz gotovo svake veće općine u Bosni i Hercegovini, pa čak i iz većine sela i manjih gradova”, kaže McCarthy.

Tragedija 1998.

Prema njegovim riječima, postoje određene četvrti St. Louisa u kojima su se prvobitno naseljavale izbjeglice iz BiH. U to vrijeme ovi dijelovi grada su bili stariji, dotrajali, a nakon dolaska Bosanaca oni su procvjetali. Vlasnici stanova su bili zaprepašteni time kada su njihovi podstanari, Bosanci, počeli da popravljaju stanove. Stanovi bi im bili u boljem stanju i čistiji nakon iznajmljivanja. Bosanci su svoj najam plaćali u gotovini i na vrijeme. Plaćali su lično, a nerijetko su vlasnike stanova koje su iznajmljivali pozivali na kafu, da im upoznaju cijelu porodicu. Reputacija Bosanaca u St. Louisu je postala vrlo, vrlo pozitivna, a zatim se dogodila tragedija 1998. godine. Te godine je mlada Bosanka Selma Dučanović prvo kidnapovana, a nakon toga ubijena. Zajednica je zaista izgubila prvobitni osjećaj sigurnosti i onda je počela napuštati grad. Ali ne samo iz tog razloga, tražili su bolje uslove za stanovanje, bolje škole, više mogućnosti. Došlo je do migracije iz grada u vanjska predgrađa, južno od grada St. Louisa. Ti dijelovi grada su sada većinom bosanski, a školske četvrti u ovim, novim predgrađima čine 80% bosanska djeca. Bosanska zajednica je imala ogroman uticaj na grad. Cijela populacija grada Saint Louisa je 350.000, a u ovom gradu živi preko 60.000 ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovina, što je veliki broj.

Knjiga uključuje historiju nastanka bh. dijasporske zajednice, ali postoji i narativna linija koja se provlači kroz cijelu knjigu o sjećanju i gubitku i tom osjećaju postojanja u dva različita svijeta. Zbog toga je knjiga i nazvana: „Bosanski St. Louis: Između dva svijeta.”

“Jedan citat Ive Andrića koji koristimo u knjizi govori o tome kako kada živiš u dva svijeta, imaš dvije domovine, a kako zapravo nemaš nijedne domovinu, kako se svugdje možeš osjećati kao kod kuće, ali uvijek biti stranac. Mislim da je i ovo univerzalno pitanje o tome kada napuštate neko mjesto, bilo zato što ste prisiljeni, ili ako sami odlučite da odete. To sve postaje umotano u vaš identitet i osjećaj pripadnosti, a mislim da zaista postoji ljudski impuls ka pripadnosti. Živimo u eri raseljenja i izbjeglica. Širom svijeta postoje mnogi ljudi, koji će, kao što to Saša Hemon kaže u uvodu knjige ‘umrijeti na mjestu gdje nisu očekivali da će živjeti.’ Taj osjećaj ‘pomjerenosti’ je vrlo duboka i značajna stvarnost za mnoge ljude, a u njemu se sažimaju mjesta sjećanja, sjećanja na prošlost, sjećanja na prošli život, a u isto vrijeme imperativom postaje živjeti na nekom novom mjesto, gdje je sve nepoznato”, kaže McCarthy.

Patrick McCarthy ističe da pokušavaju knjigom ispričati jednu ljudsku priču o mnogim tužnim iskustvima, ali i o mnogim dostignućima, mnogo otpornosti, istrajnosti, ponovnog ustajanja, stajanja na vlastite noge nakon objektivno veoma teških životnih okolnosti.

“Mi u SAD-u imamo mnogo toga za naučiti iz pozitivnih iskustava zajednica kao što je to bh. zajednica u St. Louisu: šta je to što se dobro uradilo, a šta ne. U St. Louisu sada žive ljudi koji su došli iz gradova poput Sarajeva, Banja Luke i Mostara, ali i ljudi iz vrlo malih sela Istočne Bosne, dosta ljudi iz Podrinja, koji su došli nakon rata, iz Žepe, iz Srebrenice, Goražda i iz okolinih gradova i sela. I onda kad odem u Bosnu i kažem, ja sam iz St. Louisa, svi imaju prijatelja, rođaka, brata koji žive tamo”, kaže McCarthy.

Patrick McCarthy je poznavalac bosanske imigracije u SAD i historije Bosne i Hercegovine. Radio je sa bosanskom zajednicom od 1993. godine, pružajući pomoć pri preseljenju izbjeglicama koje su bježale od rata i genocida u Bosni i Hercegovini 1990-ih. McCarthy je otputovao u ratom zahvaćenu BiH 1994. godine da dostavi humanitarnu pomoć. Iste godine je osnovao Bosnia Student Project u St. Louisu, koji je pružao stipendije za bosanske studente izbjeglice na lokalnim fakultetima i univerzitetima. McCarthy je koautor sa fotografom Tomom Madayom knjige “After the Fall: Srebrenica Survivors in St. Louis” (2000), knjige koju je pratila jednogodišnja izložba u Historijskom muzeju države Missouri. Takođe je koautor i generalni urednik časopisa Ethnic St. Louis (2015). Počasni je član Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka. McCarthy je bio saradnik putujuće izložbe Prijedor: Životi iz genocida u Bosni. Osnivač je i moderator Radne grupe za Bosnu i Hercegovinu, zagovaračke organizacije koja promovira sigurnost, demokratiju i vladavinu prava za Bosnu i Hercegovinu i njen narod. McCarthy je profesor i dekan biblioteka na Univerzitetu Saint Louis, gdje vodi Biblioteku Medicinskog centra.

Akif Cogo je historičar i arhivista za St. Louis Bosnians Inc., neprofitnu organizaciju koju je osnovao 2011. godine. Organizacija pruža dobrotvorne, kulturne i obrazovne programe i provodi zagovaranje na lokalnom, državnom, nacionalnom i međunarodnom nivou za bosanske Amerikance. St. Louis Bosnians Inc. održava online bazu podataka stlbosnian.com, koja prikuplja, čuva i čini dostupnim informacije o bosanskohercegovačkom narodu u St. Louisu za edukaciju i uvid u ideje i stvarnosti koje su oblikovale živote ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovini. Rođen je u Zenici, Cogo je preživio rat i preselio se u Sjedinjene Države 2001. godine, nakon što je kratko živio u Njemačkoj kao izbjeglica. Dodiplomske i postdiplomske studije završio je u St. Louisu, gdje i danas živi. 2016. godine je Cogo prepoznat od strane St. Louis Business Journala kao jedan od „40 mlađih od, 40“ najutjecajnijih poslovnih ljudi u regiji St. Louis. 2017. godine je dobio nagradu Immigrant Professional projekta Mozaik St. Louisa, kao jedan od najuticajnijih poslovnih ljudi imigrantskog porijekla u St. Louisu.

Izvor: Dr. Aida Ibričević blog