Operacija pod nazivom „Neptunovo koplje“ bila je kulminacija gotovo desetogodišnjeg obavještajnog rada i potjere. Tim SEAL-a šest pripremao se sedmicama bez poznavanja svih detalja misije; znali su da je zadatak kritičan, ali su tek u posljednjem trenutku spoznali njegovu stvarnu magnitudu. Sam napad bio je brz i precizan. U svega nekoliko minuta, vojnici su upali u skrovište, a O’Neill se na posljednjem spratu suočio licem u lice s ciljem

Prošlo je više od decenije i po od operacije koja je okončala život Osame bin Ladena, idejnog tvorca napada od 11. septembra. Te majske noći 2011. godine, elitna jedinica američke mornarice izvela je tajni upad u Abotabad u Pakistanu, pod direktnim naređenjem tadašnjeg predsjednika Baracka Obame.

U središtu te priče nalazi se Robert O’Neill, bivši pripadnik SEAL tima koji tvrdi da je upravo on ispalio hice u vođu Al-Kaide. Godinama je njegovo ime bilo neraskidivo povezano s jednim od najodlučnijih trenutaka 21. stoljeća, no njegovo današnje svjedočenje otkriva manje poznatu, ličnu stranu ovog događaja.

Operacija pod nazivom „Neptunovo koplje“ bila je kulminacija gotovo desetogodišnjeg obavještajnog rada i potjere. Tim SEAL-a šest pripremao se sedmicama bez poznavanja svih detalja misije; znali su da je zadatak kritičan, ali su tek u posljednjem trenutku spoznali njegovu stvarnu magnitudu. Sam napad bio je brz i precizan. U svega nekoliko minuta, vojnici su upali u skrovište, a O’Neill se na posljednjem spratu suočio licem u lice s ciljem.

Prema njegovim riječima, prepoznao ga je odmah na udaljenosti od jednog metra, ispalivši dva hica, a potom još jedan. Cijela operacija dovršena je u devet minuta, nakon čega je tim prikupio ključne obavještajne podatke i napustio lokaciju.

Jedan od najupečatljivijih aspekata O’Neillovog sjećanja jeste motivacija tima, za koju tvrdi da nije bila ni slava ni ekonomska dobit. Pokretačku snagu crpili su iz sjećanja na žrtve 11. septembra, posebno na slike očajnih ljudi koji su skakali s tornjeva Svjetskog trgovinskog centra. Za njih je misija imala duboko lični i simbolički značaj, bila je to borba za one koji nisu imali izbora i koji su se suočili sa smrću bez mogućnosti odbrane.

Pritisak prije same operacije bio je ogroman; tokom proba su razmatrali sve scenarije, uključujući i smrt, svjesni da bi to moglo biti putovanje bez povratka. Ipak, O’Neill priznaje da mu je najteže palo opraštanje od porodice bez objašnjenja kuda ide, što je predstavljalo veći emocionalni teret od same borbe.

Nakon likvidacije, uslijedio je trenutak potpune diskonekcije. Veličina onoga što se dogodilo nije bila odmah jasna, jer je posao zahtijevao trenutnu provjeru identiteta, osiguranje zone i prikupljanje materijala. Kolege su ga tada podsjetile na drastičnu promjenu života koja ga čeka, ali su ga istovremeno prisilile da se vrati rutini zadatka. Iako je misija proglašena strateškim uspjehom, jedan aspekt i danas izaziva unutrašnji konflikt kod O’Neilla. Odluka da se Bin Ladenovo tijelo baci u more, kako bi se spriječilo stvaranje kultnog mjesta na njegovom grobu, za bivšeg SEAL-ovca nije bila ispravna. On smatra da je tijelo trebalo biti javno izloženo u Sjedinjenim Državama kao čin pravde i konačnog smiraja za porodice žrtava.

O’Neillovo svjedočenje nije prošlo bez kontroverzi unutar same specijalne zajednice. Drugi članovi jedinice takođe su polagali pravo na ključnu ulogu u operaciji, dok je unutar vojske i dalje na snazi nepisani „kod šutnje“ koji obeshrabruje otkrivanje detalja klasifikovanih misija. Kritičari smatraju da ovakvi istupi krše norme specijalnih snaga.

Petnaest godina kasnije, smrt Bin Ladena ostaje jedna od najanaliziranijih situacija u modernoj istoriji, a izjave Roberta O’Neilla ponovo otvaraju debatu ne samo o tome šta se dogodilo te noći, već i o trajnim ljudskim posljedicama takvih operacija.