Pitaju (Bošnjake) koliko vole Hrvatsku? Vole je onoliko koliko ih je, u odnosu na ukupan broj ljudi iz manjine, bilo spremno braniti je oružjem i onih koji su bili spremni dati najviše, uključujući i svoj život. A te brojke, ti postotci, dakako da nisu prave mjere, jer pravih mjera emocija i nema osim opisnih, ratne su najpribližnije, a stravične – mrvljenja i sječe tijela, čupanje srca i poludjelog uma! Sve drugo su bajke i uspavanke

Svaka priča o suvremenoj Republici Hrvatskoj treba početi najupečatljivijom sekvencom u kojoj se u ljudskoj krvavoj kupki rađala nova država – slobodna i demokratska Hrvatska. U Hrvatskoj su priznate 22 nacionalne manjine, a druga po veličini, iza srpske, je bošnjačka. Prva je podigla svojevrsni ustanak protiv svoje domovine u kojoj stoljećima živi, a druga se masovno odazvala patriotskom apelu sudjelovanja u Domovinskom ratu, boreći se protiv srpsko-crnogorske agresije po cijelom državnom prostoru prolijevajući svoju krv, mrveći i ostavljajući dijelove tijela i samih svojih života!

Da, u Hrvatskoj ih je na popisu stanovništva 1991. bilo oko 1 % ili 43.000 osobe. Jedan autor će zapisati da „…posebnu vrijednost daju priče kazivača koje otkrivaju sasvim sigurno jednu fascinantnu bošnjačku manjinsku braniteljsku populaciju koja je branila Hrvatsku u iznimno velikom postotku u odnosu na ukupan broj svojih pripadnika.“ Ovaj citat iz teksta Filipa Škiljana u nastavku glasi: „Sama činjenica da je među Bošnjacima braniteljima čak 1187 onih koji su poginuli, od čega je 9 žena, a 80 Bošnjaka još se uvijek smatra nestalima – govori o golemom doprinosu Bošnjaka u Domovinskom ratu. Uz ovaj podatak treba još iznijeti i činjenicu da je već 30. svibnja 1992., što posmrtno, što živućih 59 Bošnjaka odlikovano Ordenom Zrinskog i Frankopana.“

TADA SMO PRIPREMALI PRVI BROJ BEHARA…

Radio sam s urednicima prvi broj Behara. Bio je početak srpnja 1992. Nakon najavljujućeg uvodnika „Izlazak“ i „Proglasa“,mog kratkog apela za obranu napadnute Hrvatske izgovorenog u Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, na 3. stranici, smjestili smo samo kratke početne fragmente iz Ukaza predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o posmrtnoj dodjeli „Ordena Zrinskog i Frankopana“, palim vojnicima u Domovinskom ratu, za Hrvatsku državu. Na osnovu članka 14. Uredbe o odličjima za ratne zasluge, orden Zrinskog i Frankopana s dokumentima, predavao se obitelji poginulog. U želji da pokažemo bošnjačko-muslimansku prisutnost u tom dugačkom spisku odlikovanih, citirao sam prvih šezdeset imena onih koji su položili život u obrambenom Domovinskom ratu (1990. – 1991.), za nezavisnu i suverenu Republiku Hrvatsku:

„… Senad Lišić, Jusuf Žilić, Ahmo Selimović, Nedžad Mujić, Aziz Pandžić, Omer Brzoja, Refik Pehlivanović, Ademir Denac, Miro Mehić, Osman (Huse) Muratagić, Mihret Kopić, Mirsad (Adila) Hrnjić, Sejfo (Sajka) Kljunić, Davor (Salka) Sefić, Nedžad (Ćamila) Mujić, Ferid (Osmana) Galijašević, Ahmo Kestić, Mehmed (Mustafe) Bećirović, Željko (Huseina) Velagić, Hasan (Bećira) Toromanović, Husein (Redžepa) Dautović, Dževad (Muhameda) Pjanić, Mevludin (Huseina) Mujkanović, Fahrudin (Adema) Forić, Sabahudin (Alije) Grošić, Zlatko (Rasima) Šehović, Jasmin (Mehe) Puškar, Vedran (Huseina) Mehičić, Jasminko (Mehmeda) Dervišagić, Mehmed Šahinović, Emil (Emina) Veljačić, Sabit (Ahmeta) Huskić, Salko Ahmić, Tahir Hajdinović, Samir (Mustafe) Isić, Enes (Abdulaha) Karamović, Enes (Hamze) Handžar, Samir Terzić, Elijas (Refika) Masličić, Izet (Ferida) Šerkić, Dževat (Mehe) Rašić, Hamdija (Sulje) Kovač, Samir (Hikmeta) Porča, Dženet (Fahida) Mujkić, Enes (Osmana) Đogić, Bajram (Mehe) Mehmetović, Šeren (Ismeta) Ćatović, Almedin (Almaza) Husić, Sanela (Abida) Pinter, Muriz (Muhameda) Mahmutović, Ahmet Memišević, Nedžat Tutundžić, Nermin (Fikreta) Hodžić, Mehmed Šefković, Kalif (Smaje) Dugalić, Sabahudin (Đulage) Nahić, Rifet (Adema) Muštić, Naser Bihorac (nije kraj!)“

Čitajući Ukaz odluke o odlikovanjima, u danu 30. svibnja 1992., osjetio sam gorčinu tuge i gordost nad krajnjim dokazom ljubavi prema domovini – darovanih života u dugačkom nizu poginulih, među kojima je bilo mnogo i premnogo bošnjačkih imena koje je Predsjednik posmrtno vijencem lovora ovjenčao. Šezdesetak imena sam poredao na 3. stranici novopokrenutoj časopisa, kao urnek za sve ostale 1187. Ali i žive, od kojih su mi neki dragi poznanici prijatelji – poput Fahrudina Jašarevića Babe, gardijskog pukovnika HV u mirovini, Saliha Huremovića Zmaja, satnika sa šest odlikovanja za akcije Bljesak, Oluja i Maslenica, a posebno sam bio blizak s Muhamedom Aganovićem Agom, pukovnikom HV, nedavno umrlim prijateljom. Naše kahve nakon džume u Zagrebačkoj džamiji bile su mi najslađe. Nek je mir dušama u drugi svijet šehidskom sudbinom preseljnih, rahmetulahi alejhim.

U OBRANI HRVATSKE, IZMEĐU 20 I 25 TISUĆA BOŠNJAKA?

Naturalizirani Bošnjaci i njihovi potomci rođeni u Hrvatskoj, pokazuju na osebujan način svoj odnos prema državi koji su prihvatili kao domovinu. Dovoljno je samo pogledati spiskove regrutacije, u vrijeme agresije, Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Siska, Rijeke, Dubrovnika… Gotovo nije bilo ratne postrojbe na cijelom prostoru Republike Hrvatske, u kojoj nije bilo prisustvo bošnjačke nacionalne manjine, što mi je potvrdio i gardijski pukovnik Fahrudin Jašarević Babo.

Pitaju (Bošnjake) koliko vole Hrvatsku? Vole je onoliko koliko ih je, u odnosu na ukupan broj ljudi iz manjine, bilo spremno braniti je oružjem i onih koji su bili spremni dati najviše, uključujući i svoj život. A te brojke, ti postotci, dakako da nisu prave mjere, jer pravih mjera emocija i nema osim opisnih, ratne su najpribližnije, a stravične – mrvljenja i sječe tijela, čupanje srca i poludjelog uma! Sve drugo su bajke i uspavanke, pa se, nesretni, služimo ovim brojkama i postotcima, jer nemamo drugih „alata“ niti „mjera“. Koliko ih god neki pokušali umanjiti ili „otprilike računati“, postotak je enormno visok.

Bošnjačke udruge proistekle iz Domovinskog rata barataju s nekoliko bliskih zbirnih podataka o u sudjelovanju Bošnjaka u obrani. Na spomeniku Bošnjacima izgrađenom u parku pred Zagrebačkom džamijom, piše da je u Domovinskom ratu sudjelovalo oko 25.000 Bošnjaka. Jest, čini se preglomazna brojka u odnosu na broj stalno nastanjenih Bošnjaka u Hrvatskoj. Ali, nisu svi branitelji bili stalno nastanjeni u Hrvatskoj, nego su došli iz Njemačke, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Sandžaka, a bilo je na tisuće Bošnjaka na radu u Hrvatskoj (bez republičkog državljanstva). U istom, prvom broju Behara, objavili smo i otvoreno pismo Bosiljku Mišetiću, tadašnjem ministru pravosuđa i uprave RH, o problemu domovnica, potpisano imenima muftije Šefke ef. Omerbašića, prof. dr. Šemse Tankovića, dr. Izeta Aganovića i Ibrahima Kajana…

Rat je daleko iza nas. Sva poratna pitanja, rješiva su, lakša i gotovo iscrpljenja – Hvala Bogu!