Zašto Evropa ne uspijeva iskoristiti svoju ekonomsku i demografsku snagu? Odgovor se krije u njenoj političkoj neujednačenosti. Na susretu Evropske političke zajednice u Kopenhagenu, sukob između Viktora Orbána i Donalda Tuska bio je ilustrativan. Orbán je poručio: „Zašto smo toliko uplašeni? Mi smo jači od Rusije, imamo 450 miliona ljudi i veće BDP.“ Njegove riječi, iako retorički pojednostavljene, otkrivaju paradoks: Evropa zaista ima više resursa, više ljudi, veće bogatstvo ali nema jedinstvenu volju.

U vrijeme kada Sjedinjene Države i autokratske sile poput Rusije i Kine diktiraju globalni ton, Evropa sa svojih 450 miliona stanovnika i jednim od najvećih privrednih prostora na svijetu djeluje iznenađujuće nemoćno. Najnoviji primjer stiže sa mirovnog samita o Gazi u Sharm el-Sheikhu, gdje je američki predsjednik Donald Trump preuzeo glavnu scenu, dok su evropski lideri ostali u pozadini – gotovo kao dekor.

Trumpova egocentrična predstava, s plakatima i improvizovanim govorima, samo je naglasila ono što već odavno znamo: Evropa više ne diktira događaje, ona na njih reagira. Njene inicijative blijede, dok američka „direktna“ diplomatija, koliko god bila gruba, često donosi rezultate.

Zašto Evropa ne uspijeva iskoristiti svoju ekonomsku i demografsku snagu? Odgovor se krije u njenoj političkoj neujednačenosti. Na susretu Evropske političke zajednice u Kopenhagenu, sukob između Viktora Orbána i Donalda Tuska bio je ilustrativan. Orbán je poručio: „Zašto smo toliko uplašeni? Mi smo jači od Rusije, imamo 450 miliona ljudi i veće BDP.“

Njegove riječi, iako retorički pojednostavljene, otkrivaju paradoks: Evropa zaista ima više resursa, više ljudi, veće bogatstvo ali nema jedinstvenu volju. Tusk, koji često ponavlja iste argumente, uvijek završava u istom tonu: „Zašto taj očigledni potencijal ne možemo pretvoriti u snagu?“

Jedan od razloga leži upravo u Orbánovoj politici. Dok s jedne strane traži „snažno evropsko vođstvo“, s druge strane tajno koketira s Kremljom i Trumpom, sabotirajući jedinstvene stavove EU.

Evropska unija funkcioniše sporo, gotovo tromo, jer svaka odluka mora biti plod kompromisa. U pitanjima poput Ukrajine, odnosa prema Kini ili rata u Gazi, evropski glas je razbijen na dvadeset sedam tonova.

Španija, Irska i Slovenija otvoreno izražavaju propalestinske stavove; Njemačka i Austrija to ne mogu politički progutati. Rezultat je diplomatski jezik bez oštrine, izjave pune empatije, ali bez učinka.

Dok Evropa traži zajednički stav, Trump objavi tri kontradiktorna statusa na „Truth Socialu“ i promijeni svjetski narativ u roku od nekoliko sati. Kontinent koji je nekad izvozio ideje i norme, danas pokušava zadržati relevantnost u vremenu brzih odluka.

Evropa pati i od unutrašnje nestabilnosti. Francuska je u tri godine promijenila četiri ministra vanjskih poslova; Njemačka je dobila novu vladu s nejasnim prioritetima; Britanija pod Keir Starmerom pokušava balansirati između umjerenog centra i lijevih frakcija. U Italiji, premijerka Giorgia Meloni čvrsto drži vlast, ali sindikati prijete štrajkom zbog izraelskih napada na Gazu.

Takva slika razjedinjenosti otkriva paradoks: pluralizam, sloboda i različitost, evropske vrijednosti, postaju izvor političke slabosti u svijetu autoritarnih režima.

Ipak, Evropa se u prošlosti znala sabrati kada je bila suočena s krizom. Finansijska kriza, pandemija, pa i ruska invazija na Ukrajinu, pokazale su da sporo evropsko odlučivanje na kraju ipak može iznjedriti održiva rješenja kada se shvati ozbiljnost trenutka.

Da bi se to ponovilo, evropske vlade moraju prvo osvijestiti hitnost. Jer u svijetu u kojem se granice moći mijenjaju iz dana u dan, Evropa ne može sebi dozvoliti luksuz samopreispitivanja.

Ako želi ponovo biti faktor, a ne fusnota globalne politike, mora pronaći ono što je davno izgubila, zajedničku volju za djelovanje.

IZVOR: Der Standard