Dva se pitanja odmah nameću. Dakle, cionistički entitet dalekometnim raketama gađa Katar, rezidencijalno područje glavnog grada, što znači da te rakete prelijeću zračni prostor nekoliko arapskih zemalja. Šta one čine ili poduzimaju. Odgovor je – ništa. U Kataru postoji američka vojna baza, povelikih proporcija i mogućnosti čija je svrha, između ostaloga i zaštita Katara. Što je ona učinila. Isto ništa

Izraelski napad na glavni grad Katara, države koja je glavni medijator u pregovorima sa Hamasom, sa ciljem ubijanja glavnih Hamasovih pregovarača dok razmatraju posljednji, američki prijedlog za prekid vatre (koji je uvijek gori od prethodnog koji su prihvatili), predstavlja ne samo vrlo, vrlo opasno kršenje međunarodnog prava već i čisto gangstersko ponašanje. Ovako operira Cosa nostra. Ovako nije operirao ni nacistički režim.

Dakle, Amerikanci predaju nepovoljan prijedlog, uz prateće prijetnje. Hamas potvrdi da ga prihvaća u principu i spreman je o njemu raspraviti – tako naime, funkcionira mehanizam pregovora – zločinački entitet bombardira pregovarače. Dakle, ovako „pregovaraju“ mafijaši, a ne države. I baš zato mi u svojim tekstovima vrlo rijetko koristimo termin država za cionistički entitet jer ovako se država ne ponaša.

A zašto taj zločinački entitet koji zovu Izraelom to čini? Pa, baš zato što su njegovi finansijeri, Sjedinjene američke države, dostavu plana Hamasu popratili prijetnjama, što mafijaši tumače na jedini sebi prispodobiv način, unutar njihovog zločinačkog mentaliteta – ubij. I da, zato što su sve američke i druge (pa i katarske) planove oni, bez ikakvih posljedica odbili.

Iako su se SAD požurile objaviti kako nisu bile upoznate sa planiranim napadom na suverenu državu, posrednika u pregovorima, koja nikada nije niti zaprijetila cionističkom entitetu, a kamoli ga napala, nije nimalo plauzibilno da bi tzv. Izrael izveo napad bez američkog miga. No, kako kažu Amerikanci dajmo im benefit of a doubt. Ukoliko SAD stvarno nisu dale „zeleno svjetlo“ razumno je očekivati njihovu osudu i barem simboličnu sankciju poludjelim cionistima. Dakle, ničim izazvan napad na suverenu, miroljubivu i posredničku zemlju mora, baš kao i rusijanski napad na Ukrajinu biti žestoko osuđen i sankcioniran. Ne bude li, svijet će se naći pred kolapsom i Treći svjetski rat može ući u svoju završnu fazu.

Upozoravali smo da je Trump sa svojom administracijom opasnih neznalica najbolje što se cionističkom entitetu moglo dogoditi, a što su oni vrlo brzo i verbalno potvrdili. Ukoliko, doista, SAD nije bio o ovome obaviješten i cionistički je režim to učinio samostalno, kako tvrdi njegov capo Netanyahu, onda bi minimum dostojanstva Trumpove administracije zahtijevao osudu ovog akta rata i agresije koji je počinio njihov klijent s beneficijama usred pregovora, u zemlji koja u njima posreduju o planu te iste administracije.

Bilo što manje od oštre osude SAD i EU, dakle i Hrvatske bilo bi neprihvatljivo. Koincidencija da je cionistički ministar bio u posjeti našoj zemlji baš na dan napada i bio primljen sa počastima, možda i namjerno, kao da nagovješćuje da će takva osuda izostati.  

Dva se pitanja odmah nameću. Dakle, cionistički entitet dalekometnim raketama gađa Katar, rezidencijalno područje glavnog grada, što znači da te rakete prelijeću zračni prostor nekoliko arapskih zemalja. Šta one čine ili poduzimaju. Odgovor je – ništa. U Kataru postoji američka vojna baza, povelikih proporcija i mogućnosti čija je svrha, između ostaloga i zaštita Katara. Što je ona učinila. Isto ništa.

Nije li Kataru i ostalim zemljama koje su, straha od Irana radi, ugostile američke vojnike i njihovu ubojitu opremu na svome tlu, sada jasno koji je pravi razlog njihovog produljenog, po svemu sudeći beskrajnog boravka. Drugo, hoće li Arapi, sada kada je napadnuta miroljubiva zemlja, američki klijent, barem razmisliti u kakvom su stanju.

Konačno, misle li i sada arapski, ali i drugi režimi različitog stepena izopačenosti da će ostati pošteđeni „dugom izraelskom rukom“ kako je napad oduševljeno nazvao razbojnički ministar finansija, Bezalel Smotrich? Cionistički su ciljevi jasni i javno dostupni – Veliki Izrael, od Nila do Eufrata. Na političkoj karti svijeta posve je jasno koje će države, nakon Katara biti napadnute. Prodale one Palestince i tolerirale genocid ili ne.  

Zapravo, nakon ovoga čina neizazvane agresije na zemlju koja se čvrsto nalazi u istom, američkom kampu, jasne su i najnaivnijima barem dvije stvari: nikoga Amerikanci neće braniti, imali svoje baze ili ne. Isto tako, očito se agresore nagrađuje, a branitelje i mirotvorce kažnjava. To je danas svjetski poredak.

Vrijeme je i da se i mi upitamo – koliko smo još dugo, makar i varljivo sigurni?