Kada danas Vučić šalje policiju na beogradsku omladinu, kada se maloljetnike baca na asfalt i vezuju im se ruke, to je ista ona matrica koju je njegova politička škola odavno usavršila: sile, poniženja i kontrole. To je ista država koja je odgojila „Škorpione“, jedinicu koja je u julu 1995. strijeljala srebreničke dječake u Trnovu, pred kamerom. Tada je to bilo usmjereno prema „drugima“, prema Bošnjacima. Danas je usmjereno prema vlastitim građanima, jer režim, kada mu ponestane vanjskih neprijatelja, stvara unutrašnje

Ulice srbijanskih gradova gore ovih dana. Na ulicama leže pretučeni mladići i djevojke, vezanih ruku, poniženi, kao što su nekada u ratovima devedesetih ležali nevini civili u Bosni i Hrvatskoj pred cijevima paravojnih jedinica iz Srbije.

Ono što danas gledamo u Srbiji nije puki „policijski eksces“, niti spontano „prekomjerno postupanje“. To je sistem. To je kontinuitet politike nasilja koja traje već više od tri decenije – samo što je danas usmjerena protiv vlastitih građana.

Da bismo razumjeli šta se događa u Srbiji, moramo podsjetiti na političku biografiju Aleksandra Vučića. Njegovi korijeni sežu duboko u devedesete. Bio je ministar informisanja u Miloševićevom režimu – onom istom režimu koji je gušio svaku slobodu govora, zatvarao i kažnjavao novinare, dok je istovremeno organizirao ratne pohode po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao ministar, Vučić je uvodio drakonske kazne za medije koji su se usudili pisati protiv vlasti, cementirajući atmosferu straha i šutnje.

Njegov mentor bio je Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac. Vučić je u parlamentu Srbije izgovorio rečenice koje i danas odzvanjaju: „Za jednog Srbina ubićemo sto Muslimana.“ To nije lapsus, niti mladalačka greška. To je program, politički i ideološki. Program koji je rezultirao genocidom u Srebrenici, masovnim grobnicama u Prijedoru, opsadom Sarajeva.

Kada danas Vučić šalje policiju na beogradsku omladinu, kada se maloljetnike baca na asfalt i vezuju im se ruke, to je ista ona matrica koju je njegova politička škola odavno usavršila: sile, poniženja i kontrole. To je ista država koja je odgojila „Škorpione“, jedinicu koja je u julu 1995. strijeljala srebreničke dječake u Trnovu, pred kamerom. Tada je to bilo usmjereno prema „drugima“, prema Bošnjacima. Danas je usmjereno prema vlastitim građanima, jer režim, kada mu ponestane vanjskih neprijatelja, stvara unutrašnje.

Vučić vlada metodom šizofrene kontradikcije: istovremeno obećava Evropi stabilnost, dok kod kuće njeguje atmosferu straha i nasilja. Mediji su pod punom kontrolom, kritičke glasove guši tužbama i prijetnjama, a javni prostor prepun je propagande. Kada građani ipak izađu na ulice, odgovor je uvijek isti – policijska brutalnost.

Paralele s devedesetima nisu slučajne. Svi oni koji danas u Srbiji izražavaju čuđenje što policija tuče njihovu djecu, moraju se zapitati – gdje su bili kad su tenkovi prelazili Savu i Drinu, kad su hiljade žena i djece protjerivani iz svojih domova, kada je rušen Vukovar, kada je ubijano na Ovčari, kad su logori poput Omarske i Keraterma punjeni ljudima samo zato što nisu bili Srbi?

Šutnja i saučesništvo tih godina danas se vraćaju kao bumerang.

Vučićev režim je samo nastavak iste politike koja je zamišljala Veliku Srbiju, koja je smatrala da se nasiljem može oblikovati društvo i granice. Razlika je jedino u tome što sada ta politika nema dovoljno prostora vani – pa svoju snagu pokazuje unutra. Policijski pendrek nad beogradskom omladinom dio je iste tradicije u kojoj su logori, masovne grobnice i paravojne egzekucije bili „instrument politike“.

Zato je iluzorno očekivati da će Vučić demokratizirati Srbiju ili da će dopustiti slobodne medije i mirne proteste. Njegova vlast počiva na nasilju. On je proizvod Miloševićeve škole i Šešeljeve ideologije, samo u modernijem, diplomatski uglađenijem ruhu.

Fotografije iz Beograda, na kojima djeca leže vezanih ruku, nisu samo trenutak policijskog nasilja – one su historijsko upozorenje. One pokazuju da društvo koje nije raskrstilo s prošlošću, koje nije priznalo vlastite zločine i koje je dopustilo da oni koji su ih inspirirali dođu na vlast, danas živi posljedice tog poraza.

Nasilje se nikada ne zaustavlja samo od sebe. Ono uvijek traži nove mete. Jučer su to bili Bošnjaci u Srebrenici, Hrvati u Vukovaru, Albanci na Kosovu. Danas su to beogradska djeca. Sutra, ko zna. Ali jedno je sigurno – dok Vučić vlada, Srbija neće izaći iz začaranog kruga nasilja.