“Radovan Karadžić, on nije imao para, sirotinja crnogorska, šavnička, da ode u Beograd da studira, pa se onim vozom dovukao do Mostara u prtenim gaćama, hoću da kažem prteno-vuneno, u nazubicama, u nekakvim skunđanim cipelama, u crijevljama vojničkim, poluvojničkim došao da studira u Sarajevo. I svakoj se kući sarajevskoj, svakoj se cesti sarajevskoj, svakoj se slastičarnici sarajevskoj, gdje je osjetio prvi put miris ruma u kolačima, divio, volio je Sarajevo, ja to znam, počeo je pisati i pjesme, uvlačio se pod kožu sarajevskim pjesnicima, prije svega Izetu Sarajliću, oblijetao oko Izeta, nosio mu tašnu, nosio mu svaki stih, svaku pjesmu”, pričao mi je Jevrem Brković 1992. godine.

Tekstovi koje je objavljivao Jevrem Brković u Vjesniku uvjeravali su me da samo onaj koji duboko uranja u najosjetljivije slojeve vlastitog bića, a i sam pridonosi kreativnim zamahom njegovu obogaćivanju, može i zna kako – istinski suosjećati s drugim. Na Jevrema Brkovića nije pala mreža “interpretatora srpstva”, čak ni njegova nekoć prisnog prijatelja Radovana Karadžića. Jevremovi „i um i duša“, ostali su čisti i nepomućeni, bez sjenke koja iskrivljuje misao.

Tek što se desio zločin u Bijeljini od kojeg ne dolazi san na oči, Jevrem je u nekom skrivenom zagrebačkom stanu ispisivao redove koji se neće zaboraviti: “Poslije tog užasa nad Muslimanima, mogu se osjećati Muslimanom.”

Tako je otprilike zapisao čovjek kojeg ljudsko spaja s drugim ljudima. Davno sam upoznao pjesnika Jevrema Brkovića, kao momčić u kratkim hlačama bio sam na nekoliko njegovih pjesničkih susreta u zavičajnom Mostaru. U Zagrebu sam ga susretao na Goranovom proljeću. Ljudi su ga voljeli i radovali mu se.

Slušao sam ga na Goranu, održao je književnu večer. Upoznao sam ga s Hilmijom Šabićem i Amirom Bukvićem. Mladi je književnik Tomislav Domović vješto vodio večer. Publika s golemom pažnjom prati crnogorskog barda i ono oko njega: priču o zločinu, o književnicima koji su postali zločinci. „Ovo je vjerojatno jedini rat u historiji koji su isplanirali akademici, a pripremili pjesnici; generali su bili samo puki izvršioci…“, govorio je Jevrem i spominjao niz imena, pa i prijatelja, od kojih sam Radovana Karadžića poznavao. Na kraju večeri dao mi je papirić s adresom svog azilantskog smještaja. Čekat će me u deset sati, 15. V. 1992.

Izlazim iz tramvaja na Britanskom trgu i kratku razdaljinu prelazim žurno, čitam na vratima ime državne institucije i penjem se na prvi kat.

Morali su upozoriti Muslimane!

– Dragi moj Ibrahime!… tako je progovorio kad sam zakoračio u njegov azilantski stan.

Glas mu je imao čudnu boju i treptanje, gorko i otajno:

– Vidiš li što nam rade s našim divnim Mostarom, dragi Ibrahime!…

A potom:

– Baš sam ovih dana mislio na tebe – čujem Jevremov glas i znam da je to povezano s člankom koji je neki dan objavio i u kojem se pita kako to da ne čuje glasa prosvjeda Izeta Sarajlića, Alije Kebe, Mehe Barakovića i drugih pjesnika iz Bosne i Hercegovine.

– Mislio sam gdje si, što radiš!

Sada smo sami i Jevrem mi se obraća s dirljivom pažnjom prijatelja, mada on zaslužuje svaku brigu i skrb: gledam tog odvažnog čovjeka i njegovu dojmljivu glavu koja tako prisno pripovijeda, pa se i nehotice pitam – što lovci na glave traže na njoj, što im je to toliko užasno u njoj da su razaslali tjeralicu za njom diljem Europe da bi je se dočepali i usta joj zatvorili!

Kaže:
– Ja već nekoliko godina, tamo negdje od 1985. godine, od kako je započeo moj sukob sa Miodragom Bulatovićem, književnikom, velikosrbinom, velikim velikosrbinom, čak i monstruoznim, koji je izjavljivao da će samo na tenkovima ući u Prištinu i gaziti albansku i muslimansku djecu, upozoravao Muslimane Crne Gore i Sandžaka i Bosne, u nekoliko svojih intervjua u Muslimanskom glasu, u Valteru, u Nedjelji, ja sam u svim tekstovima upozoravao što se sprema. Bio sam veoma, veoma ubijeđen da sam dešifrovao, da sam pročitao monstruoznu strategiju velikosrpstva, da sam dešifrovao zapravo, počevši od Garašanina i njegove Načertanije, koja je sada uobličena u Memorandum, te da sam pročitao memorandumsku strategiju, koja ide u likvidaciju svih onih koji su neka, pa i biološka, prepreka za stvaranje Velike Srbije. Nije shvatljivo, i to nikada neću moći oprostiti prijateljima koji su morali upozoriti Muslimane, tim svojim prijateljima nikada neću oprostiti to da nisu razmišljali (o tako bliskoj mogućnosti) da se desi da u jednom vijeku, ne u vijeku, nego u jednom poluvijeku, zapravo u pedeset godina – Muslimani budu dva puta klani od istog noža, od istog neprijatelja, od iste ruke, od istog krvnika – znači od četnika. […]

– Toliko sam toga napisao, a osobito je to, sa pisanjem, u novije vrijeme „uzelo maha“! Poistovjećivati narode sa zločincima iz tog naroda svakako je besmisleno. Recimo u srpskom slučaju, pogotovu u srbijanskom… može se govoriti o Miloševiću. On je zaista, kako se ono kaže, vrhunac, piramida noža, on je piramida srpskog zločinačkog noža. Ali, to ne znači da je taj narod uzidan u tu piramidu, shvaćate, srbijanski narod. Jesu šešeljevci, jesu arkanovci, jesu Boga mi dobar dio, ne mogu reći veći dio, jeste, dobar se dio poistovjetio sa svojim vrhovnim koljačem Slobodanom Miloševićem, čovjekom koji je oduzeo čast srpskom narodu, ponizio srpskog vojnika i uništio njegovu zaista zaslužnu slavu, nekada stečenu, pogotovu u I. svjetskom ratu.

– Prema tome, ne mogu se sa srbijanskim narodom poistovjetiti svi Miloševićevi i četnički zločini. Međutim, sa Srbima iz Bosne, pogotovu iz Bosanske krajine, pa i onamo iz Slavonije, Kninske krajine, stvari stoje drugačije. Oni su mnogo masovnije učestvovali i učestvuju u pokolju, nego što su Srbijanci. Vi nijeste nigdje pročitali da su recimo Srbi iz Banjaluke, što je meni jako žao, Srbi s Kozare, stali u odbranu svojih komšija Muslimana. I Hrvata, naravno.

Tamo su Hrvati digli ustanak, na Kozari. Hrvati su bili komandanti, Hrvati i Crnogorci. To danas svako zaboravlja (…).

Vrhunski mag, vrhovni zločinac – Radovan Karadžić

A ko je vrhovni mag, vrhovni zločinac? Vrhovni rušitelj, koji je to onaj koji ih je naputio? Ko im je dao znak da to čine, ko ih je organizovao da budu zločinci?

Opet, Radovan Karadžić, rođeni Crnogorac, po ocu, po majci, sin Vuka znanog Ogrebina, koji nimalo ne uživa lijep glas ni u svojim Karadžićima, selu kraj Nikšića. I eto, taj Radovan Karadžić, on nije imao para, sirotinja crnogorska, šavnička, da ode u Beograd da studira, pa se onim vozom dovukao do Mostara u prtenim gaćama, hoću da kažem prteno-vuneno, u nazubicama, u nekakvim skunđanim cipelama, u crijevljama vojničkim, poluvojničkim došao da studira u Sarajevo. I svakoj se kući sarajevskoj, svakoj se cesti sarajevskoj, svakoj se slastičarnici sarajevskoj, gdje je osjetio prvi put miris ruma u kolačima, divio, volio je Sarajevo, ja to znam, počeo je pisati i pjesme, uvlačio se pod kožu sarajevskim pjesnicima, prije svega Izetu Sarajliću, oblijetao oko Izeta, nosio mu tašnu, nosio mu svaki stih, svaku pjesmu, i Izet ko Izet, Trebinjac, brat mrtvog Eše Sarajlića, onoga Eše koji je umro za svoje ideale na Mamuli u Crnoj Gori. Kojeg su tamo strijeljali okupatori, ondašnji. Taj Izet, i takav, zaljubljenik u Sarajevo, u Vilsonovo šetalište, u sebe, u svoje prijatelje, on je Radovanu Karadžiću, misleći da je to mladi Crnogorac, pjesnik došao rumenih obraza kao da je čitavog života pio samo vareniku, odnosno mlijeko sa Krnava, i jeo kozji sir, shvaćate, crvenio se, uvijek kad bi govorio, i Izet Sarajlić, povjeruje u to crvenilo, u to nekakvo crnogorsko mitsko poštenje, i posveti mu pjesmu (…).

Pričao je Jevrem bez prestanka, kao da više nema vremena

Tri puna dana dolazio sam u azilantski zaklon pjesnika Jevrema Brkovića, Slapovi njegovih riječi i rečenica, gotove izvorne i neusporedive stilistike pune značenja i očaja, vapaja i apokaliptičke slutnje još crnje nego što je stigao izgovoriti u ta tri naša viđenja u tri svibanjska dana godine 1992. Divio sam mu se, Kad mu je supruga Kaća došla da ga vrati u Crnu Goru, jer eno, smilovali su mu se, odobrili povratak… ponovno je bio ugrožen, pa i upucan, vozač mu je izgubio život, a on – poprskan krvlju, preživio! Umro je u 88. godini, 24. siječnja 2021.