Esej objavljen u britanskom listu Daily Telegraph ponovo je razbuktao međunarodnu raspravu o pravnim i historijskim okvirima ratnog sukoba na Bliskom istoku. Autor teksta, Norman JW Goda, profesor je studija Holokausta na Univerzitetu u Floridi i stručnjak za suđenja za ratne zločine. U svom istupu Goda tvrdi da je pojam „genocid“ u potpunosti izgubio svoje značenje usljed politizacije i pritiska propalestinskih demonstranta, optužujući pri tome vodeće svjetske organizacije za ljudska prava i nezavisne UN-ove tijela za zlonamjernost. Budući da Goda u svojoj argumentaciji izravno poseže za Haškim tribunalom i presudom Ratku Mladiću za genocid u Srebrenici, pokušavajući njome dokazati kako u Gazi ne postoji genocidna namjera, treba raščlaniti i demontirati takve pravne konstrukcije. Jer Goda, pod krinkom „bavljenja činjenicama“, zapravo vrši selektivnu i duboko kontradiktornu zloupotrebu međunarodnog prava i regionalnih historijskih presedana

Kada historičar najviše kategorije odluči da javno i beskompromisno brani državu optuženu za masovne ratne zločine, on nerijetko pribjegava najstarijem retoričkom triku pravne struke: preusmjeravanju pažnje s materijalnih dokaza na procesne definicije. Tekst američkog profesora Normana Gode, objavljen u britanskom The Telegraphu, u kojem tvrdi da je pojam genocida postao potpuno besmislen jer se njime neodgovorno gađaju propalestinski demonstranti, ne predstavlja nikakav akademski doprinos izučavanju međunarodnog prava. Riječ je o pažljivo konstruiranom pamfletu koji pod krinkom “bavljenja činjenicama” i historijskog rigoroziteta vrši duboku manipulaciju samim pravnim i historijskim presedanima na koje se poziva.

Da tekst u Daily Telegraphu ne predstavlja nikakav usamljeni akademski eksces, već tek nastavak dugogodišnje i dosljedne ideološke apologije izraelske državne politike, svjedoči i sama biografija Normana Gode. Kao nosilac katedre koju finansira Norman Braman, poznati američki desničarski milijarder, cionista i politički donator, Goda se već godinama pozicionira kao jedan od najagresivnijih intelektualnih štitova izraelske države u američkom javnom prostoru.

U svojim ranijim radovima redovno je revidirao historijske činjenice o osnivanju Izraela i etničkom čišćenju Palestinaca 1948. godine, nastojeći masovno protjerivanje prikazati kao „spontani bijeg“, dok je palestinski otpor u pravilu svodio na iracionalni religijski fanatizam. Svoju tezu o optužbama za genocid kao „savremenoj krvnoj osveti“ sistematski je razradio u opsežnoj studiji objavljenoj pri Institutu za proučavanje savremenog antisemitizma na Univerzitetu u Indiani, gdje je cjelokupnu kritiku izraelskog vojnog djelovanja od 1948. do danas proglasio antisemitističkim pokušajem delegitimizacije.

Zbog takvih stavova Goda se našao u otvorenom sukobu s vodećim svjetskim autoritetima za studije genocida, poput izraelsko-američkog historičara Omera Bartova, i to nakon što je u javnim istupima išao toliko daleko da je čak i fotografije stradanja palestinske djece i izvještaje o sistemskom gladovanju u Gazi otpisivao kao „režiranu propagandu“. Stoga, njegov najnoviji istup nije nikakav nepristrasni pravni komentar, već pažljivo planirani nastavak višedecenijskog intelektualnog inžinjeringa u službi odbrane jedne vojne i političke elite.

Goda svoj esej otvara pozivanjem na britanskog historičara Simona Schamu i njegovu tvrdnju da su ozbiljni istraživači zapravo u “poslu sa činjenicama”, sugerišući da svi oni koji vojnu operaciju u Gazi nazivaju genocidom u stvari oživljavaju srednjovjekovne antisemitističke optužbe o krvnoj osveti. Ta zamjena teza nije slučajna. Ona ima jasnu funkciju da svaku pravnu, dokazno utemeljenu i dokumentovanu analizu postupaka izraelske države u startu diskredituje i prebaci na teren iracionalnog rasizma. Međutim, kada se ukloni taj retorički štit i pažljivo raščlani Godina vlastita konstrukcija, postaje vidljivo da se upravo autor teksta ogriješio o osnovne uzuse naučne i pravne metodologije.

Glavna poluga Godine odbrane počiva na tvrdoj, gotovo fundamentalističkoj interpretaciji posebne namjere (dolus specialis) unutar Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Autor nas podsjeća da genocid zahtijeva dokazanu specifičnu namjeru da se jedna etnička, nacionalna ili vjerska grupa uništi u cjelini ili djelimično. Slijedeći tu liniju, Goda insistira da visoka stopa civilnih žrtava i masovno razaranje Gaze nisu dokaz genocida, već kolateralna posljedica legitimnog rata protiv organizacije Hamas, koja se bori iz gusto naseljenih urbanih područja i koristi civilne objekte kao zaklon.

Ovakvo viđenje prava naizgled djeluje tekstualno utemeljeno, ali ono prešućuje ključnu evoluciju međunarodne krivične jurisprudencije u posljednje tri decenije. Specijalna namjera se izuzetno rijetko dokazuje eksplicitnim pisanim naređenjem u kojem vrhovni komandant izričito nalaže uništenje cijelog jednog naroda. Čak ni u slučaju nacističke Njemačke, historičari decenijama naporno rekonstruiraju proces donošenja odluka o “Konačnom rješenju” upravo zato što direktan, potpisan Hitlerov dekret o plinskim komorama nikada nije pronađen. Međunarodni sudovi su stoga davno usvojili princip po kojem se dolus specialis može nesporno utvrditi iz samog obrasca postupanja (pattern of conduct) i iz izjava vodećih političkih i vojnih figura koje posjeduju zapovjednu odgovornost.

Ono što Goda naziva “zlonamjernim sklapavanjem optužbe” zapravo je standardni metod rada međunarodnih tužilaca. Kada vodeći izraelski zvaničnici u prvim sedmicama sukoba javno govore o “ljudskim životinjama”, kada najavljuju potpunu blokadu bez vode, hrane, struje i goriva, i kada se to naknadno manifestuje kroz sistemsko sravnjivanje stambenih kvartova, bolnica, univerziteta i poljoprivrednih zemljišta sa zemljom, pravna nauka tu ne vidi “humanitarnu kamuflažu”, već konsistentan obrazac delikta. Tvrdeći da je ulazak određenog broja kamiona s pomoći dokaz odsustva namjere da se izazove glad, Goda potpuno zanemaruje nalaze Specijaliteta UN-a i vodećih svjetskih agencija za hranu koji potvrdno dokumentuju da je ta pomoć dozirana na nivou koji održava sporu, sistemsku dehumanizaciju i deprivaciju, što je po definiciji uskraćivanje uslova potrebnih za opstanak grupe.

Kada nastoji pojačati svoj stav o tome kako pravi genocid zahtijeva neoborive dokaze i dugogodišnji rad judikature, Goda poseže za primjerom Srebrenice i presudom Haškog tribunala protiv Ratka Mladića. Taj potez otkriva najdublju pravnu kontradikciju njegovog teksta. Autor navodi kako se Mladićeva osuda na prvi pogled može činiti neuobičajenom jer su ubijeni muškarci predstavljali tek mali procenat ukupne muslimanske populacije u Bosni i Hercegovini, dok su žene i djeca deportovani, a ne pobijeni na licu mjesta. Pa ipak, kako sam Goda podsjeća, sud je utvrdio genocid jer su žrtve sistematski ciljane kao pripadnici posebne grupe s jasnom namjerom da se ta grupa na tom konkretnom lokalitetu fizički zatre.

Postavlja se logično pitanje: kako historičar koji razumije i prihvata pravnu logiku presude za Srebrenicu ne vidi da se identična pravna logika primjenjuje na Gazu? Ako je u Srebrenici uništenje dijela grupe na ograničenom geografskom prostoru kvalifikovano kao genocid, uprkos tome što žene i djece nisu masovno strijeljani već prisilno premješteni, kako onda sistemsko uništenje uslova za život preko dva miliona ljudi u Gazi, propraćeno masovnim ubijanjem desetina hiljada žena i djece i potpunim brisanjem urbanog tkiva, ne ispunjava isti taj prag?

Ovdje se razotkriva dvostruki standard. Za Srebrenicu, Goda prihvata da je namjera proizašla iz obrasca usmenih naređenja, sistemskog odvajanja i fizičke eliminacije. Za Gazu, pak, postavlja ljestvicu dokazivanja toliko visoko da bi je jedino formalni pismeni proglas o istrebljenju mogao zadovoljiti. Takva metodološka asimetrija ne služi zaštiti pravne nauke od politizacije, već direktno služi zaštiti jedne specifične političke i vojne elite od primjene instrumenata međunarodnog prava.

Posebno zabrinjavajući dio Godinog eseja odnosi se na njegov frontalni napad na cjelokupnu infrastrukturu međunarodnog prava i zaštite ljudskih prava. U nastojanju da obezvrijedi optužbe, profesor iz Floride ne oklijeva da otpiše nalaze Specijalne izvjestiteljice UN-a Francesce Albanese, zvanične izvještaje Amnesty Internationala i Human Rights Watcha, te deklaraciju Međunarodnog udruženja naučnika koji se bave proučavanjem genocida (IAGS). Proglasiti nalaze najrelevantnijih svjetskih organizacija za ljudska prava “arogantnim”, “djetinjastim” i plodom “neozbiljnog procesa” predstavlja čin intelektualne opstrukcije bez presedana.

Goda tvrdi da su ove organizacije i nezavisni istraživači stvorili vlastite kriterije pod uticajem “akademske opsesije teorijom doseljeničkog kolonijalizma”. Međutim, teorijski okvir doseljeničkog kolonijalizma nije izmišljen da bi se zaobišlo međunarodno pravo, već da bi se objasnio historijski kontinuitet politika koje teže trajnom uklanjanju ili podvrgavanju domorodačkog stanovništva.

Kada Međunarodno udruženje istraživača genocida, tijelo koje okuplja vodeće svjetske stručnjake koji su decenijama radili na dokumentiranju zločina od Ruande i Kambodže do Holokausta, donese zaključak o postupcima Izraela, nazvati te ljude “nestručnjacima” ne predstavlja ništa drugo do očajnički pokušaj diskreditacije nosilaca naučnog konsenzusa.

Način na koji Goda tretira odluke Međunarodnog suda pravde (ICJ) po tužbi Južne Afrike dodatno ogoljava njegovu retoričku konstrukciju. On naglašava kako sud nije izrekao direktnu naredbu o prekidu vatre niti je u toj fazi formalno presudio da je genocid počinjen, što koristi kao dokaz da je južnoafrička tužba bila tek neosnovan politički manevar. No, on namjerno zamagljuje suštinu privremenih mjera koje je ICJ donio u januaru 2024. godine. Sud je jasnim i obavezujućim jezikom utvrdio da postoji stvarna i neposredna opasnost od nastanka nepopravljive štete po prava Palestinaca zagarantovana Konvencijom o genocidu, te da su tvrdnje o mogućem izvršenju genocidnih djela pravno utemeljene i do te mjere uvjerljive da zahtijevaju hitnu intervenciju.

Kada je tadašnja predsjednica suda Joan Donoghue pojašnjavala pravnu terminologiju u medijskim istupima, ona nije demantirala postojanje opasnosti od genocida, već je precizirala tehnički prag u toj fazi postupka. Pretvoriti to procesno pojašnjenje u dokaz da je Izrael potpuno oslobođen optužbi predstavlja grubo krivotvorenje činjenica. Svakome ko prati rad međunarodnih pravosudnih tijela jasno je da su procesi za genocid dugotrajni i da zahtijevaju godine prikupljanja dokaza, isti onaj višegodišnji rad koji Goda hvali u slučaju suđenja Ratku Mladiću. Zahtijevati konačnu presudu usred vojne kampanje kako bi se priznala ozbiljnost zločina predstavlja ciničnu zloupotrebu procesnih rokova.

Intelektualno najopasniji segment Godine argumentacije leži u pokušaju da se Holokaust postavi kao apsolutno nedodirljiv, jedinstven i neuporediv historijski događaj, dok se svaka paralela s današnjim stradanjem Palestinaca proglašava “pokušajem da se Holokaust učini uobičajenim” i da se “Izraelci pretvore u nepopravljive naciste”. Ova teza počiva na opasnom shvatanju historije prema kojem je Holokaust izvučen iz ljudske historije i smješten u sferu metafizike.

Osnivači moderne koncepcije genocida, na čelu s Raphaelom Lemkinom, poljskim Jevrejem koji je izgubio čitavu porodicu u Holokaustu i koji je osmislio sam pojam genocida, nisu stvorili Konvenciju iz 1948. godine da bi napravili spomenik jednom specifičnom stradanju, već da bi stvorili univerzalni pravni mehanizam koji će spriječiti da se takav užas ikada više ponovi bilo kojem narodu na svijetu. Kada se definicija genocida proglasi primjenjivom isključivo ako su ispunjeni svi parametri nacističkih logora smrti iz 1940-ih godina, time se međunarodno pravo svodi na historijski eksponat, potpuno neupotrebjiv za prevenciju savremenih masovnih zločina.

Goda s pravom primjećuje da je pravna definicija genocida iz 1948. godine rezultat širokog globalnog konsenzusa koji je tražio jasnu razliku između klasičnog ratnog sukoba i zločina usmjerenog na zatiranje grupe. Međutim, on previđa da se konsenzus o primjeni te konvencije ne čuva tako što će se od njene odgovornosti izuzeti pojedine države zbog njihovog specifičnog historijskog nastanka ili tragičnog naslijeđa naroda koji predstavljaju. Upravo suprotno: princip univerzalnosti međunarodnog prava ruši se onog trenutka kada se prihvati teza o “izuzetnosti” koja bilo kojoj državi daje imunitet od ozbiljne i nepristrasne istrage.

Na kraju svog eseja, Goda se ponovo poziva na Schamu i zaključuje da je optužba za genocid protiv Izraela zapravo priča o politizaciji pravde, dodajući da su neki ljudi u poslu sa činjenicama, dok neki definitivno nisu. To je ironičan zaključak za tekst koji je izostavio ključne nalaze terenskih posmatrača, relativizirao izjave visokih vojnih zvaničnika, selektivno interpretirao privremene mjere ICJ-a i metodološki pogrešno primijenio historijski presedan Srebrenice.

Riječ genocid nije izgubila svoje značenje zbog toga što je glasno izgovaraju studenti na univerzitetima ili nevladine organizacije na ulicama evropskih metropola. Ona gubi značenje kada je akademska i pravna elita pokuša definirati na način koji onemogućava njenu primjenu u realnom vremenu, pretvarajući je u termin koji se može upotrebljavati samo retrospektivno, kada su žrtve već pokopane, a gradovi pretvoreni u prah.

Pravna nauka ne služi tome da gradi retorička skloništa za državne aparate dok traju vojne operacije, već da nepristrasno dokumentira, analizira i prepozna uzorke sistemskog nasilja bez obzira na to ko ih čini. Odbrana tog principa jedini je pravi “posao sa činjenicama”. Sve ostalo je opasna politizacija koja međunarodni pravni poredak vodi ka definitivnom slomu.