Objavljivanje jedne od najjasnijih fotografija Safeta Krupića, koja je do sada bila nedostupna bh. javnosti, donosi priliku da se šira javnost konačno suoči s likom i djelom čovjeka čije je ime decenijama svedeno tek na naziv obrazovne ustanove.

U Bosanskoj Krajini svi znaju za školu „Safet Krupić“, no rijetki znaju ko je bio čovjek čije ime nosi. Često zamjenjivan sa slikarom Enverom Krupićem, Safet nije oslikavao platna — bio je filozof, estetičar, profesor te jedan od najznačajnijih književnih i društvenih kritičara Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata. Iza njegovog imena krije se tragična sudbina intelektualca koji je zbog svojih ideja ubijen u logoru Jasenovac 1942. godine, ali i misao koja sa zastrašujućom preciznošću opisuje i našu današnjicu.

Objavljivanje jedne od najjasnijih fotografija Safeta Krupića, koja je do sada bila nedostupna bh. javnosti, a objavljena na Facebook stranici Bosniak on the Border, donosi priliku da se šira javnost konačno suoči s likom i djelom čovjeka čije je ime decenijama svedeno tek na naziv obrazovne ustanove.

Zamka simbolike

U vremenu opšte političke konfuzije i ekonomske krize, Krupić je bio rijetko pronicljiv glas koji je upozoravao na opasnost površnosti. Analizirajući period od 1918. do 1930. godine, opisao ga je kao doba u kojem ima „nečega mutnog, nejasnog i ko u snu zakovitlanog u čitavom našem životu“, slika upotpunjena krčmama, pjanim politikantima i inteligencijom koja „ne gleda dalje od praga svoga stana“.

Njegova najupečatljivija kritika odnosi se na sklonost društva da se bavi sporednim umjesto suštinskim pitanjima. Dok su se temeljna ekonomska, politička i prosvjetna pitanja potiskivala po strani, javnost se iscrpljivala raspravama o identitetskim simbolima:

„I što smo mi nju [evropsku stvarnost] kada je 1918. već došla tek površno, nejasno gledali, baveći se tek trećerazrednim i sporednim pitanjima kao pitanjem šešira ili fesa, pitanjem otkrivanja muslimanke itd., a ona osnovna ekonomska, društvena, politička i prosvjetna pitanja ostajala su po strani.“  

Krupić time nije negirao važnost vjere, tradicije ili odjeće, već je opominjao da simboličke i sporedne debate često služe kao opasna zamjena za rješavanje stvarnih problema — siromaštva, neobrazovanja i obespravljenosti. Kada je nastupila velika ekonomska kriza, nepripremljeno društvo ostalo je „prestravljeno pred razvaljenim raljama jedne stvarnosti koju nismo shvaćali“.

Bez prava na pasivnost

U prvom broju zagrebačkog časopisa Putokaz iz 1937. godine, u tekstu pod naslovom „Današnjica i mi“, Krupić beskompromisno dijagnosticira stanje duha u svojoj sredini:

„Naša sredina ostala je savršeno neobaviještena o svim pitanjima ekonomije, politike i prosvjete i tim je teže osjećala svu tu stvarnost. Politički neodgojene mase nisu se mogle suprotstaviti raznim političkim eksperimentima koji su bili očito protiv njih upereni…“

Krupić nije priznavao povlačenje u kulu od bjelokosti. Od inteligencije je tražio moralnu odgovornost, a od društva političku svijest i znanje. Njegov poziv na akciju i danas zvuči kao direktno upozorenje: „Današnjica stoji pred nama kao niz pitanja koje mi moramo rješavati, jer to je smisao našeg života. Rješavati ih moramo i to najaktivnije, jer neriješena pitanja znače za nas sigurnu smrt.“

Kao dio napredne generacije intelektualaca, zajedno sa Hasanom Brkićem, Oskarom Danonom i drugima, Krupić je nastojao povezati savremene evropske filozofske struje s lokalnim prilikama. Redovno je objavljivao u najznačajnijim progresivnim časopisima poput sarajevskog Pregleda, beogradske Mladosti i Slobodne misli.

Filozofiju nije shvatao kao apstraktno mudrovanje, već kao oruđe za preobražaj društvene stvarnosti. Oštro se suprotstavljao protofašističkim i iracionalističkim tendencijama 1930-ih, braneći prosvjetiteljske i naučne temelje.

Tragičnim stradanjem u Jasenovcu 1942. godine prekinut je život mislioca koji je odlikovan izuzetnom teorijskom strogošću, poznavanjem francuske filozofske tradicije i jasnim publicističkim stilom.

Lice sa novootkrivene fotografije podsjeća nas na intelektualca koji nije pristajao na šutnju, beskrajne rasprave o trivijalnostima i bježanje od stvarnosti. Njegovi zapisi iz 1937. godine nisu samo historijski dokument — oni su ogledalo stavljeno pred današnje društvo u kojem sporedne teme i dalje prejako odjekuju, dok suštinska pitanja opstanka čekaju svoje rješenje.