Wallada bint al-Mustakfi, rođena između 994. i 1011. godine u Kordobi, blistavom srcu Umajadskog halifata, svjetleća je figura u andaluzijskoj historiji. Kći Muhammada III, jedanaestog halife Kordobe i kršćanske robinje Amin’am, Wallada je prkosila strogim ograničenjima islamskog društva svog doba.

S upadljivom crvenom kosom, prodornim plavim očima i nepokolebljivim duhom, stvorila je naslijeđe ne samo kroz svoju izvrsnu poeziju, već i kao svjetionik kulturne briljantnosti i ženske autonomije u vrijeme kojim su dominirale patrijarhalne norme. Živjevši do 1091., njezina smrt podudarila se s padom Kordobe pod Almoravide, no njezin utjecaj traje kao svjedočanstvo sofisticiranosti Al-Andalusa.

Walladino rano djetinjstvo odvijalo se tokom vrhunca halifata pod Al-Mansurom Ibn Abi Amirom, razdobljem kada je Kordoba konkurisala Carigradu kao globalno središte trgovine, kulture i učenja – s gotovo 1.700 džamija i živahnim multikulturalnim društvom koje je spajalo islamske, kršćanske i jevrejske tradicije.

Njen otac zasjeo je na prijestolje 1024. nakon ubitva Abderramana V, samo da bi dvije godine kasnije doživio vlastiti nasilni kraj u Uclésu, bježeći prerušen u ženu. Bez muških nasljednika, Muhammad III je ostavio Walladi izvanredno nasljeđe, uključujući prava na upravljanje dijelovima grada – što je bila rijetkost za ženu. To joj je omogućilo nezavisnost, oslobađajući je od dvorskih intriga i prisilnih brakova koji su sputavali mnoge njezine savremenice.

Odbacivši muško skrbništvo, Wallada je svoje nasljedstvo pretvorila u kulturnu snagu. Otvorila je palaču i književni salon u Kordobi, prostor gdje su se pjesnici, muzičari i intelektualci okupljali na jastucima i sagovima kako bi improvizirali balade i raspravljali o stihovima.

Tamo je podučavala žene svakog porijekla, plemkinje i robinje podjednako, poeziji, kaligrafiji i umjetnosti ljubavi, stoljećima prije znamenitih salona Madame de Rambouillet u Francuskoj. Njezino odbijanje nošenja vela, ponosno pokazivanje ljepote, sablaznilo je lokalne imame, ali je naglasilo njin prkos konvencijama u relativno liberalnom andaluzijskom društvu.

Walladina poezija kretala se između nježne romantike i oštre satire, odražavajući njenu dvojnu prirodu kao ljubavnice i buntovnice. Njeni stihovi često su skrivali strast ali njeno pero moglo je i raniti. Njen književni salon postao je pozornica za verbalne dvoboje, gdje je usavršavala svoje umijeće uz svjetionike poput Ibn Zaydúna, njenog najpoznatijeg ljubavnika.

Njena veza s Ibn Zaydúnom, proslavljenim pjesnikom, započela je kao poetsko suparništvo tokom noćnog maratona stihova – “antologijskog obračuna” koji je završio zavođenjem. Njihova ljubav procvjetala je u oko 300 pjesama intenzivnih emocija, ovjekovječivši njihovu strast. Walladina ljepota i intelekt privlačili su fanove poput magneta, ali njen ponos odbijao je udvarače. Pjesme je izvezla na svojoj odjeći, objavljujući: “U ime Allaha! Ne zaslužujem ništa manje od slave. Držim glavu visoko i idem svojim putem. Dat ću svoj obraz svom ljubavniku i poljupce kome god odaberem.” Ova smjelost razbjesnila je važne figure poput Ibn Rushda (Averroesa), koji ju je nazvao razvratnicom.

Romansa s Ibn Zaydúnom raspala se kada je Wallada otkrila njegovu nevjeru s prelijepom robinjom, vjerojatno Mauritankom. Njen odgovor ispisan je u devet pjesama: “Da si bio pravedan s ljubavlju među nama, / ne bi izabrao niti volio moju robinju / napustio si granu gdje ljepota cvjeta / i vratio se grani bez ploda. / Znaš da sam pun mjesec, / ali, na moju nesreću, ti si zaljubljen u Jupitera.” Slomljen, Ibn Zaydún kasnije je zatvoren od strane svog rivala, vezira Ibn Abdusa, koji je iskoristio skandal. U zatočeništvu je napisao je svoja najpoznatija djela, no Wallada, nepopustljiva, krenula je dalje.

Ibn Abdus, moćni guverner i Walladin vjerni zaštitnik, postao joj je pratitelj do smrti. Drugi saveznik, pisac Ibn Hazm, autor Ogrlice golubice, također ju je štitio dok se halifat raspadao li i tokom tih burnih promjena, Walladin salon ostao je kulturna oaza.

Walladina Kordoba bila je vrhunac Al-Andalusa pod halifatom Abderramana III. S prostranim tržnicama, multidisciplinarnim centrima i arhitektonskim čudima poput Medine Azahare, nadmašivala je sve zapadne gradove. Wallada je pripadala briljantnoj skupini andaluzijskih pjesnikinja – Hafsi bint al-Hayy al-Rakuniyyi, Nazhun bint al-Qala’iyyi i Sari al-Halabiyi – čija su djela obogatila ovo zlatno doba. Njezino mentorstvo učenicama poput Muhye bint al-Tayyani, koja je pisala provokativne satire, dodatno je pojačalo njezin utjecaj.

Walladin prkos protezao se izvan poezije. Njena seksualna otvorenost i odbacivanje tradicionalnih uloga izazivali su mačizam njenog vremena, uspijevajući u društvu gdje je vjerski pluralizam ublažavao strog ortodoksizam. Kad su berberski ustanci i fitna (građanski nemiri) destabilizirali halifat, ostala je nepokolebljiva a njen dvor bastion intelektualne slobode.

Živjevši više od 80 godina, Wallada je svjedočila padu Kordobe, umirući dok su Almoravidi osvajali grad 26. marta 1091. Hroničar Ibn Bassam sačuvao je njenu priču. Danas njena romansa s Ibn Zaydúnom živi u kordobskom “Spomeniku ljubavnicima” na Campo Santo de los Mártires, gdje njihovi stihovi šapuću kroz isprepletene kamene ruke. U sirijskim učionicama njena poezija krasi nastavne planove arapske književnosti. Wallada bint al-Mustakfi bila je više od pjesnikinje; bila je kulturni titan koji je osvijetlio Al-Andalus.