Četvrti nastavak nove serije
Susretljivošću ljudi u Medžlisu Islamske zajednice Zagreb, data nam je na korištenje jedna njihova prolazna kancelarija za nužne sastanke i sređivanje administartivnih procedura (registracije Preporoda, otvaranja narudžbenica za izradu štambilja, otvaranje bankovnih računa i niza drugih tekućih poslova). Mogli smo se poslužiti i telefonom. Još pamtim stari broj koji više ne postoji: 412-079. Najvažnije u svemu bilo je posjedovanje adrese, a sa tom prolaznom kancelarijom, dobili smo dakle i nju, privremenu: Preporod, Tomašićeva br. 12, Zagreb. Naravno da se tu nije moglo ništa ozbiljno ili kontinuirano raditi, Kroz našu “kancelariju” prolazili su nešto stariji “podstanari” iz Stranke demokratske akcije, i njihove brojne stranke, čiji se broj stalno povećavao s usponom političke temperature koja će uskoro dovesti I do žestoke I obijesne “pobune Srba” u Hrvatskoj i marširanja postrpojbi “pomiritelja” potpuno srbizirane Jugoslavenske narodne armije.
Muharem-begov dar Preporodu
Napisao bih poneko pismo, zahvaljujući se onima koji su pomogli realizaciji osnivačke skupštine, prvim novčanim donacijama za nabavu najnužnijih materijala za pisanje, od pisaće makine do papira, ali i izdataka za poštarinu, održavanje higijene u “kancelariji”, pa i skromne “reprezentacije” – ono da se zalije kahva, jer bez nje nema priče!
Ljudi su željeli pomoći da stanemo na noge. Prva je ponudila svoje tajničke usluge Mirsada Pepić, bez naknade, budući da je održavala i strankim ured, SDAH u kojoj je predsjedavao dr. Šemso Tanković.
Jedno me jutro dočeka Mirsada s veselim osmijehom: “Imamo gosta, donio i dar Preporodu, dođite….” – kaže mi. Gosta je uvela u starnačku kancelariju, i čovjek se, simpatički mršavko, hitro podiže, uhvati mi desnicu s obje ruke: Selam alejk dragi Ibrahime!
Muharem Teskeredžić, tako se zvao taj vrijedni skromni čovjek. Nekoć je bio vrlo agilni član Islamske zajednice, blagajnik i član ondašnjeg Glavnog odbora Medžlisa IZ Zagreb. Mirsada pokazuje šta nam je donio, kao prvu “administrativnu” pomoć: naramak pelir-papira, papira za pisanje, nekoliko grafitnih i kemijskih olovaka, te lenijar i kutiju spajalica! Taj naoko skromni poklon, izuzetno me obradovao I razgalio. A kako I ne bi! Još nismo imali ništa, nijedne stvari – ni najbanalniju gumicu za brisanje.
Muharem Teskeredžić je potomak poznate travničke begovske porodice, bio je vrlo aktivan u prvim akcijama za prikupljanja i samostalnu “proizvodnju” novca za fondaciju buduće zagrebačke džamije. Odlično pamti život u Zagrebu od svoje mladosti kad se u Agramu zaposlio I oženio. Sjeća se predratnog života i “ljevičarskih smutnji Hasana Kikića u studentskoj menzi” (u današnjoj knjižnici Bogdan Ogrizović), a još življe kako je došlo da “muslimani Zagreba samoinicijativno pišu peticiju crvenom Centralnom komitetu SK Hrvatske da se sruši džamija koju je zlikovac Anto Pavelić podigao”, a nije brate nijedan musliman od obraza to tražio, nego jedino i isključivo partijci. Imam Ti ja Ibrahimaga još onaj spisak peticije objavljen u Vjesniku,i čuvam ga ko oko u glavi, te malo-malo pa prekrižim po jedno ime… onoga potpisnika kad umre. Umirali su, teško su umirali – kako čujem – baška pamtim teške smrti onih koje sam poznavao…”
Na tom sam peliru, Muharemovom, na papiru požutjelih rubova od duga stajanja, napisao prvih dvadesetak pisama-zahvalnica ljudima koji su dali veliki radni i kreativni uzlet kulturnom dijelu skupštine u Inter-kontinentalu. U privatnoj mi je arhivi sačuvano pismo Đeli Jusiću, pa ga prepisujem:
Cijenjeni i dragi Đelo!
Prvo pismo koje pišem na (privremenoj) adresi Kulturnog društva Muslimana “Preporod” – naslovljeno je, s velikim razlogom, baš Vama! Razlog i ne treba dugo pogađati: Vaše će ime ostati zapisano u svim našim kasnijim prisjećanjima na dane utemeljenja Društva. Vaše prisustvo i glazba kojom ste obdarili svoje zemljake – ostali su duboko utisnuti u našim srcima. Dragi Đelo, hvala Vam, što ste Osnivačku skupštinu “Preporoda” podigli na tako visoku razinu , trajno zapamćenu, nadajući se da pristajete na naš prijedlog: upisujemo Vas kao trajnog i počasnog člana. Do očekivanog i srdačnog viđenja, želimo Vam svako dobro.
U Zagrebu, 9. srpnja 1991.
Predsjednik Društva:
Ibrahim Kajan v. r.
Nešto kasnije, kad smo preselili u Ilicu 35, s proljeća 1992., nazvao me i ponudio nam niz prelijepih starih, predratnih časopisa, godišnjih kompleta enciklopedijskog formata uvezavih u crveno platno – Hrvatske revije Vinka Nikolića. Molio me da svratim autom i uzmem ih za Preporod. Taj njegov dar, bit će prvi prilozi za novoformiranu knjižnicu našega Društva, kojem ćemo pridružiti i knjige iz ostavštine Naiminog oca prof. Muhameda Balića
Izlazak u javnost
Pisao sam programe, osmišljavao sam ono što će nas podići i odlijepiti od zemlje, da se iskušamo i, možda, poletimo svojim ciljevima u daljini. Glavni odbor je prihvatio moj prvi program za godinu 1992. Najambiciozniji segment je svakako bio – izdavačka djelatnost i pokretanje časopsia Behar.
Naša stvarna kulturna aktivnost započela je onim što je bilo moguće – prvim javnim tribinama, koje su vrlo brzo osvojile svoju pubilku, svoje poštovatelje i svoje aktere: znanstvenike, intelektualce, pjesnike, glumce oratore, slikare, muzuičare…
Krajem 1991., uz čestitku članovima poslali smo i prvu pozivnicu za prvu tribinu zakazanu odmah iza Nove godine, 6. siječnja 1992., samo pola godine od osnutka. Otvorili smo se javnosti… na tribinama, u galerijama u bliskim I dalekim posjetama. Evo podataka o prvih deset događaja telegramski pribilježenih, da ne zaboravim, iz godine 1992.
- 6. 1. 1992. godine predstavljena knjiga Drame i njezin autor Amir Bukvić. O knjizi govorio književni kritičar Ibrahim Kajan. Gosti večeri, prvak Drame Hrvatskog narodnog kazališta Mustafa Nadarević. Voditelj: Asim Crnalić. Posjetilaca više nego sjedišta Amfiteatra Zagrebačke džamije (oko 120).
- 23. 1. 1992. godine predstavljena knjiga eseja Daniela Bućana Vrijeme islama. Uz autora, govorili prof. Božo Rudež, dr. Ante Selak, Mustafa Plićanić i dr. Sulejman Mašović. Voditelj: Asim Crnalić. Velika dvorana Džamije: 200 prisutnih
- 24. 1. 1992. Libija, Tripoli. Gadafi prima izaslanstvo kulturnih radnika iz Hrvatska, u kojoj su od Muslimana iz Zagreba: prof. dr. Osman Muftić, Ibrahim Kajan, Elvedina Jeterić, Šejla Šabić i drugi.
- 24. 2. 1992. godine održano predavanje iz prostora medicine. Predavači: prof. dr. Nijaz Hadžić i prof. dr. Asim Kurjak. Tema: Rano otkrivanje raka ljudskog tijela. Voditelj: Asim Crnalić. Oko 200 posjetitelja IC Zagreb, velika dvorana
- 20. 3. 1992. godine održano veče sufijskih tekstova pod naslovom Svijet je zrcalo. Tekstove komentirao Ibrahim Kajan. Tekstove govorili Mustafa Nadarević, Amir Bukvić i Zijad Gračić. Večer održano u prepunoj dvorani Kulturno-informativnog centra, Preradovićeva 5. Oko 160 posjetitelja.
- 30. 3. 1992. godine otvorena prva Preporodova likovna izložba akademskog slikara Munira Vejzovića. Dvorana Islamskog kulturnog centra Zagreb. Izložbu otvorio pred najmanje 200 posjetitelja slikar i karikaturist Ismet Ico Voljevica. Kritički osvrt Josip Depolo. Goste pozdravio Mustafa Plićanić.
- 5. 4. 1992. godine (2. dan Ramazanskog bajrama) u džamijskom amfiteatru priređeno isto veče, kao gore, Svijet je zrcalo, u scenskoj obradi Amira Bukvića, sa istim sudionicima. Puna dvorana: 120 posjetitelja.
- 7. V. 1992. Skup intelektualaca Hrvata i Muslimana iz BiH. Apel međunarodnoj javnosti – Proglas. Voditelji: prof. dr. Osman Muftić, ministar znanosti RH. Od Bošnajka prisutni: Ibrahim Kajan, predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod, prof. dr. Asim Kurjak, dr. Muhamed Ždralović, Azra Ajša Ruždija, Faris Nanić, Hasija Borić, Amir Bukvić itd. Rektorat Sveučilišta u Zagrebu. Prisutmo oko 60 sudionika
- 25. 4. 1992. godine priređen susret muslimanskih intelektualaca s ministrom informiranja g. Brankom Salajom. Velika dvorana IKC Zagreb. Prisutno oko 100 posjetitelja
- 21. 5. 1992. godine susret s poznatim crnogorskim književnikom, hrvatskim azilantom Jevremom Brkovićem. Teme – književnost, politika, genocid nad Muslimanima i Hrvatima. Sudjelovali uz autora: glumica Hasija Borić i pjesnik Mile Stojić, mlade izbjeglice iz Sarajeva. Održano u punoj dvorani MMC Muzeja Mimara (oko 130 posjetitelja).
Preporod, prva nacionalna muslimanska udruga na hrvatskom proračunu
Ured za nacionalne manjine je zaprimio moj zahtjev za sufinanciranje kulturne djelatnosti što je započinjala u novim prostorijama Kulturnog društva Preporod u Ilici br. 35, na prvom katu stare derute prostorije, biših administrativnih prostorija neke tekstilne tvornice o kojoj me, jednoga dana obavijesti dotad meni nepoznat gospodin Mekić, posrednim poznanstom preko Salima Šabića. Bio sam i ostao vrlo zahvalan tom gospodinu Mekiću – njegova informacija i upute što se treba uraditi, koje procedure obaviti – dovele su do toga das mo dobili više od 150 četvornih metara društvenopg prostora. Sva dobit od moje publicističke knjige Muslimanski danak u krvi, od koje nisam ni mogao ni želio uzeti ni jednog dinarfa, ni jedne kune, pretočila se, uz još niz drugih dobrovoljnih priloga, u adaptacije zidarske, vodoinstalarske i elektroinstalatarske, pa smo na kraju dobili prelijepo namješteno i uređeno Kulturno društvo Preporod.
Ured je nekoliko mjeseci kasnije, uglavnom povoljno odgovorio na predložene programe, pa smo zahvaljujući toj njihovoj procjeni, postali prva nacionalna bošnjačko-muslimanska udruga koja je ušla u državni proračun. Ali, mi smo već, ne čekajući rješenje o dotacijama koje će doći vrlo kasno te godine, sami i uz financijsku pomoć privatnih poduzetnika pribavili nešto novaca za prvi broj, darovima i prodajom oglasnog prostora u prvom broju Beharu. Posljednju kolor stranicu ispnjavao je odlično dizajnirani oglas softverske firme I. P. R. vl. Zlatana Karabegovića, a predzadnju, crno-bijelu – “Tanotekst” d. o. o. iz Varaždina, vlasnika Hasana Tanovića, industrijskog poduzetnika, i trećeg oglasa Privatne liječničke oridinacije dr. med. Zaky Ahela iz Zagreba. Taj prvi broj je vrlo zanimljiv: likovni vizonar Ismet Ico Voljevica, kao da je akceptirao budućnost besramnog razaranja i smrti u BiH, svojom naslovnicom. Na njoj vidimo mostarski Stari most, Icim zavičajni, kako pogođen razornim projektilom – nestaje u svemirskom kriku bez obala.
Program, Behar, i – slučajnosti?
Na popisu stanovništva, obavljenog 1991. godine, Muslimani su bili najbrojnija nacionalna manjina, nakon Srba, i imala je oko 50 tisuća stanovnika ili jedan posto od ukupnog hrvatskog pučanska. Nadali smo se da će i to utjecati na odluku o financijskoj potpori Ureda za nacionalne manjine.
Glavnom odboru je u pismenoj formi bio predočen program Behara, časopisa za kulturu i društvena pitanja, njegova struktura, tematska opredijeljnost, ciljevi za koje se zalaže, vizualni i grafički oblik i, naravno, financijska podloga, planirana i moguća. Taj smo program potpisali ja i I. Voljevica, podsticajani koautor. Predložio sam i sastav uredništva: Glavni i odgovorni urednik: Ibrahim Kajan, Urednički kolegij: Fadil Hadžić, dr. Nedžat Pašalić, Asim Crnalić, Fikret Cacan, Faris Nanić; Likovni urednik: Ismet Ico Voljevica; Grafički urednik: Zija Sulejmanpašić; Lektor: Edib Muftić; Ekonomski rukovoditelj: Hilmija Šabić. Samo nekoliko dana prije održane sjednice Glavnog odbora, u sastavu Uredništva bilo je i ime AmiraBukvića, glumca i dramskog pisca, kojem smo posvetili prvu svoju tribinu, ali on je, bez dugo razmišljanja, na moje iznenađenje, odbio biti urednikom našeg Behara… Reakcije članova Glavnog odbora su bile odlične, pa sam projekt stavio na raspravu i glasanje ko je za a ko protiv našeg opisanog nauma.. I tu me čekalo jedno iznenađenje: Većinom su se izricale pohvale i optimističke prognoze, a dr. Zijo Haznadar je sve sažeo u kratku rečenicu-dvije: Ma ovo je prilijepo zamišljen časopis, ali daj Bože da uspije! Glasam za. Na poziv da se izjasnimo dizanjem ruke ko podržava naš koncept i da ga prihvaća, glasali su svi, svi osim jednog koji je bio protiv i jednog koji je bio suzdržan. Zapanjio sam se da je protiv bio dr. Sulejman Mašović, a – suzdržan FikretCacan, koji mi je bio, kako se i sam predstavljao, “desna ruka” u pripremi osnutka Preporoda. Bio je sa mnom svakodnevno u nekoj “akciji”, a onda je medijima počeo nuditi čudne izjave koje su odudarale od Preporodovih kulturoloških načela kao nacionalnog društva Muslimana, kako smo se u to vrijeme službeno deklarilali. Prigovorio sam mu, posebice na neke stavove koje je iznio tih dana u intervjuu datom katoličkom tjedniku Kana, na koji ću se kasnije i osvrnuti. Slučajnosti?
Rat je planuo i u Bosni i Hercegovini…
Pripremali smo prvi broj. U sred posla, u travnju, u Hrvatskoj je, po cijeloj trećini teritorija, bjesnio rat. U Hercegovini je, neposredno pored hrvatske granice, 1. listopada 1991.provalila naoružana JNA u selo Ravne i poharala ga – Hrvati od tada računaju početak Domovinskog rata u BiH. Srbi računaju da je oslobodilačko-otadžbinski rat u Bosni počeo 1. ožujka 1992., kad je odjeknuo nečiji pucanj na Baščaršiji ubivši jednog srpskog svata u veseloj koloni. Bošnjacima je treći datum početak agtresija na Bosnu i Hercegovinu započela pokoljem bijeljinskim Muslimanima 1. travnja 1992., izvedenim od Arkanove paravojske – arkanovaca– Rat je, u svakom slučaju, od tog dana plamtio po gotovo cijelom rusagu Bosanskom i Humskom. Od dana Bajrama, ponovljenog, ko zna već koji put, Bajrama žrtava!
Održao sam sastanak uredništva, izbacili smo većinu mirnodopskih tekstova i unijeli prve vijesti i ratne zapise u naš časopis koji će, umjesto sretnih riječi, obilovati rečenicama o velikom srpsko-crnogrosko-četničkom koscu koji nemilice kosi glave naše braće i naših sestara! Njima, kojim su najbogatiji i najmoćniji zabranili da se brane, uvodeći im strogi embargo na naoružanje!
Molio sam Sakiba Topića, vlasnika tiskare u Velikoj Gorici, da Behar, kako zna, isporuči ujutro 18. VII. 1992. na Preorodovoj adresi u Ilici 35. Behar je počinjao mojim uvodnikom Izlazak na 2. strani i nastavljao se Pro-glasom što sam ga 7. svibnja 1992. pročitao na skupu Hrvata i Muslimana porijeklom iz Bosne i Hercegovine, u Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu – apelirajući da ne bježimo od zla – nego da se zlu suprotstavimo.
Fadić Hadžić: Kad ćete izaći iz ove zelene boje
Kad smo ponovno prikupili dovoljno tekstova, uredništvo ga je odobrilo, ali na toj sjednici nije bilo Fadila Hadžića. Nazvao sam Fadila i zamolio ga da mi kaže kad bih mu mogao donijeti podeblji fascikl tekstova za časopis, da ih pregleda i dâ svoje mišljenje – jer smo mi upravo održali sjednicu koja je dala placet tekstovima, pa eto, da ih i on odobri. Pozvao me ujutro u svoju direktorsku kancelariju u Jazavcu, u neposrednoj blizini.
Gotovo sat vremena je promatrao i “dijagonalno” čitao priloge kojima će prvi broj biti ispunjen. Zatim je sklopio fascikl, pružio mi ga i rekao: Ibrahime, nek mu je sretnmo! Nek ide! I vidi, šta vam znači ovo da ste Kulturno društvo Muslimana, i kad kažete da je Behar časopis Muslimana – a ko su onda ovi muslimani s kojima sam se i ja neki dan odazvao susretu s predsjednikom Tuđmanom?
Gledao sam ga, potpuno sabran.
Dragi Fadile, ja ne znam što su “oni muslimani s kojima ste bili kod Tužmana”. Muslimani o kojima ja govorim, su Muslimani iz preambule hrvatskog Ustava, oni nabrojani koji su nabrojani uz bok drugim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj. Mi smo oni Muslimani koji se tako nacionalno opredjeljuje, a muslimani koje vi spominjete, bit će da su Hrvati, pa ih je Tuđman, kao takve, sebi bliske, i i pozvao. Meni to ne znači ništa. Ja samo čujem da se ta grupa muslimana okuplja i sprema da pod zastavom don Ante Bakovića organizira simpozij hrvatsko-muslimanskog zajedništva pod egidom Povratak iskonu.
Fadil je ateist, član Centralnog komiteta Saveza komunista Republike Hrvatske. Učinilo mi se da ga je posljednja rečenica posebno uznemirila. Može biti što god hoće, on je meni drag čovjek i još draži književnik i slikar i filmski režiser, pokretač brojnih novina i osnivač Jazavca, satiričnog kazališta zagrebačkoga. Ne znam da je ikada ikog s namjerom uvrijedio, a ako i jest, sigurno se pokajao.
Stajali smo uz njegov direktorski stol i promatrali se. Pružio mi je ruku i rekao:
Vidi, molio bih Te, od idućeg broja ne bih želio više biti u uredništvu, sve dok Behar ne bude čisto književni časopis.
Odgovorio sam mu: Jako mi je žao. Nažalost, ne mogu Vam nista obećati, mi imamo samo jedan jedini časopis, to je zasad ovaj Behar. Da imamo dva, jedan bi sigurno bio čisto književni.
Dva mjeseca nakon izlaska prvog broja Behara, a izašao je, kako sam tempirao – tačno 18. VII. 1992., na 70. rođendan Ismeta Ice Voljevice. Tog smo dana Smaila i ja, pozvani na ručak kod Kaseme i Ice, ušli u njihovu kuću noseći buket ruža, kutiju hurmašica i netom izašli Behara. Ico je blistao! Sretan Ti rođendan dragi Ico! – evo, vidim ga kroz trepavice, sretnog, kako otvara svoj časopis ss bolnim Mostom u Mostaru, u viziji koja se još tada nije mogla dogditi…ali hoće, kad se zgusne mržnja, sljedeće godine.
S jeseni, u listopadu 1992., izašao je 2. broj Behara s naslovnicom na kojoj dominira zlatna boja kovanih avlijskih dveri, susretoh Fadila Hadžića u tramvaju, pa zajedno izađosmo na Trgu Republike. Prilazeći mi, kaže: Fala Bogu da ste izašli iz one zelene boje! Nasmijah se: Kako ste samo izdržali dragi Fadile, kad smo “u zelenoj” – izašli samo jedanput! Kako bi vam se tek uduljilo da smo – izašli dva put!
Ico, sretan Ti 70. rođendan
Nosili smo, Smaila I ja, uz vrlo lijepo buket ruža za gospođu Kasemu, I još dva mala paketića zgodno upakirana – skromne rođendanske darove za Icu Voljevicu, njezinog supruga. Dok smo prolazili kroz Kamenita vrata, Smaila me pitala ko će sve biti na rođendanskom ručku. Nemam pojma, rekoh. Je li lijep buket, pita me zabrinuta zbog skromnih poklona. To su svjetski ljudi, bez brige budi, kažem Smaili. Nosimo prelijepe ruže, kutiju hurmašica i. najvažniji, unikatni poklon – Behar! Ovaj Behar, ovu ljepotu u tmurnom i ružnom vremenu…
Pozvonih na vratima. Ico, kao da nas je čekao odmah pored unutrašnje kvake, zgrabi je i širom otvori vrata svoga doma. Blistao je, u košulji bijeloj poput snijega na planinama, s kosom čudesne bjeline, s licem punim srdačnog osmjeha i živim razigranim očima. Očima koje sve govore, uvodi nas u dan svoje radosti. Ne čekam da uđemo, vadim iz plastične burse Behar, podižem ga u visinu očiju, i iza njega skriven, čestitam mu: Ico moj, sretan Ti 70. rođendan!
