Koliko filmova prikazuje zlikovca kao tamnoputog čovjeka pod kefijom? Koliko kriminalističkih serija prikazuje Arape kao vječne teroriste? I koliko često novine izvještavaju o broju mrtvih u Gazi bez imenovanja počinitelja? Nema sumnje da je arapofobija sistemska, unosna politika u SAD-u – ona koja je procurila u svaki sektor i postala gotovo normalizirana.

Godine 1962. dr. Alixa Naff započela je pionirski rad u području studija o Amerikancima arapskog porijekla istražujući imigraciju iz Sirije i Libana u Sjedinjene Američke Države. Primijetila je da je ovo područje izazvalo malo naučne pažnje i počela intervjuirati arapske američke imigrante kako bi zabilježila njihove priče.

Godine 1984. Naff je donirala svoju zbirku – koja je uključivala usmenu historiju, arhivske materijale i artefakte – Nacionalnom muzeju američke historije Smithsonian Instituta.

Danas je zbirka dostupna javnosti i može se istraživati online.

S vremenom su države poput Arkansasa, Havaja, Michigana, New Yorka, Sjeverne Karoline i Virginije počele priznavati naslijeđe Amerikanaca arapskog porijekla u aprilu – mjesecu odabranom zbog simbolike nade i obnove te jer se ne preklapa s drugim komemoracijama nasljeđa. Godine 2021. Joe Biden postao je prvi američki predsjednik koji je službeno priznao Mjesec naslijeđa Amerikanaca arapskog porijekla na saveznom nivou.

Suprotno popularnom mišljenju, Amerikanci arapskog porijekla nisu novopridošlice u ovoj naciji. Naša priča započela je početkom 1800-ih, kada su Arapi – uglavnom kršćani – bježali od ugnjetavanja pod Osmanskim Carstvom. Ova regija uključuje današnju Siriju, Liban, Jordan, Palestinu i Izrael.

Danas, prema Institutu Amerikanaca arapskog porijekla, “većina Amerikanaca arapskog porijekla [kojih ima između tri i četiri miliona] rođena je u Americi, a 85 posto Arapa u SAD-u su državljani.”

Ova godišnja komemoracija važna je na mnogo razina. Potvrđuje naše mjesto u SAD-u i priznaje naše doprinose njegovoj veličini u bezbrojnim područjima. Također nam omogućuje da educiramo javnost i osporimo rasistički stereotip da su svi Arapi teroristi i necivilizirani.

Međutim, od oktobra 2023. Izraelov rat u Gazi – koji sada traje 18 mjeseci – razotkrio je koliko malo ova zemlja cijeni arapske živote i glasove.

Za mnoge od nas, ono što je nekada bila radosna proslava našeg naslijeđa sada je zasjenjeno teretom masovnih ubistava i političke izdaje.

Međunarodne organizacije poput Ujedinjenih naroda i Amnesty Internationala izvijestile su da Izrael čini genocid nad palestinskim narodom. Ipak, ti izvještaji nisu odvratili Bidena od podrške Izraelu, jer je odobrio pošiljku oružja vrijednu osam milijardi dolara – jasno stavljajući do znanja da smo u očima američke moći potrošni, stvarnost koja je sada dodatno otežana povratkom Donalda Trumpa na vlast.

Američka vanjska politika prema arapskom svijetu oduvijek je bila vođena rasizmom ili vlastitim interesima. Zakon o nacionalnosti iz 1790. ograničio je državljanstvo na bijele imigrante, prisiljavajući hiljaade Amerikanaca arapskog porijekla da se na saveznim obrascima identificiraju kao bijelci.

Zakon o imigraciji iz 1924. (Zakon Johnson-Reed) uspostavio je kvote kako bi se smanjila imigracija iz Azije. Sirijci i Libanci smatrani su rasno inferiornima i nesposobnima za migraciju u SAD. Nakon 11. septembra, američka vlada proglasila je Arape i muslimane prijetnjom nacionalnoj sigurnosti i podvrgla ih nadzoru u suprotnosti s njihovim ustavnim pravima.

Godine 2002. svi arapski i muslimanski muškarci bili su obavezni registrirati se kod vlade. Među onima koji su podržavali ovu politiku bio je politički komentator Michael Smerconish, koji je u svojoj knjizi Flying Blind: Kako politička korektnost i dalje ugrožava sigurnost zračnog prometa nakon 11. septembra otvoreno pozvao na strogi nadzor svih Arapa. Danas Smerconish ostaje cijenjeni voditelj na CNN-u – podsjetnik da oni koji promoviraju očito rasističke stavove o Arapima nisu izopćeni iz javnog života, već ih američki mainstream prihvaća.

Godine 2011. predsjednik Obama suspendovao je program, ali je nastavio podržavati rasistički status quo. Naravno, ovo targetiranje nije započelo s nadzorom i registracijom – već je poprimilo daleko nasilniji oblik u inozemstvu.

U martu 2003. SAD su napale Irak, obećavajući da će eliminirati navodno oružje za masovno uništenje i okončati diktaturu Saddama Husseina. U svojim memoarima Decision Points bivši predsjednik George W. Bush priznao je da je rat bio pogrešan i priznao pogrešnu obavještajnu službu.

Posljedice tog rata bile su katastrofalne: hiljade iračkih civila ubijene su, mnogo više raseljeno, a cijela zemlja ostavljena u ruševinama. Unatoč ozbiljnim optužbama za američke ratne zločine u Iraku, pozivima na reparacije i širokom priznanju da je invazija bila pogreška, američka vlada nikada se nije ispričala.

Američka vanjska politika je motor arapofobije u ovoj zemlji. Godine 2017. predsjednik Trump, što nije iznenađujuće, izdao je zloglasnu “zabranu muslimanima”, ograničavajući putovanja iz sedam zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom u SAD. Danas svjedočimo mogućem oživljavanju ove politike, s ograničenjima na 43 zemlje.

Postojao je tračak nade s bivšom potpredsjednicom Kamal Harris, koja je u augustu 2024. postala demokratska predsjednička kandidatkinja. No, ona je brzo otuđila zajednicu Amerikanaca arapskog porijekla kada je izričito izjavila da neće odstupiti od Bidenove politike prema Izraelu i Gazi.

Politika nije jedino područje zaraženo arapofobijom; mediji su jednako saučesnici.

Koliko filmova prikazuje zlikovca kao tamnoputog čovjeka pod kefijom? Koliko kriminalističkih serija prikazuje Arape kao vječne teroriste? I koliko često novine izvještavaju o broju mrtvih u Gazi bez imenovanja počinitelja? Nema sumnje da je arapofobija sistemska, unosna politika u SAD-u – ona koja je procurila u svaki sektor i postala gotovo normalizirana.

Mjesec nasljeđa Amerikanaca arapskog porijekla dolazi dok Trump vodi rat protiv Amerikanaca arapskog porijekla, posebno onih koji podržavaju Palestinu. Ipak, unatoč svemu, mi Amerikanci arapskog porijekla slaviti ćemo naše naslijeđe.

Pjevat ćemo, plesati i prihvatiti život. Sjećat ćemo se naših mrtvih i nositi ih u srcima. Izgovarat ćemo njihova imena – posebno imena djece – jer nikada nisu bili samo brojevi.

I svijet nas može vidjeti kako god želi, kroz svoju orijentalističku, rasističku leću. Ne čekamo ničije odobrenje. Smijat ćemo se dok mislimo na riječi pokojnog palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha:

Ne prosim na tvojim vratima/Ne skrivam se na tvom pragu/Pa da li te to ljuti?/ Zapiši! Ja sam Arap.

Mireille Rebeiz je predsjedavajuća Odjela za bliskoistočne studije i vanredna profesorica na Dickinson Collegeu (SAD). Ona je Amerikanka arapskog porijekla i snažna zagovornica prava svoje zajednice; ovaj je komentar napisala za Middle East Eye.