Sjedinjene Države ne samo da su prestale plaćati veliki dio svojih dobrovoljnih doprinosa, već ne plaćaju ni obvezne članarine za održavanje jedine univerzalne međunarodne organizacije koja se bori da opstane.

New York je ove sedmice domaćin svjetskim čelnicima na Općoj skupštini UN-a. Iza velikih govora o diplomatiji, humanitarnoj akciji i miru krije se mnogo surovija stvarnost: organizacija jedva može platiti svoje osoblje, njezine agencije otpustile su hiljade zaposlenika, a mnogi njezini programi – vitalni, u doslovnom smislu, za milijune ljudi – su ugroženi.

Da bismo razumjeli razmjere problema, moramo razumjeti kako se UN finansira . S jedne strane postoje obvezni doprinosi, a s druge strane dobrovoljni doprinosi. Svaka zemlja mora platiti svoj obvezni udio na temelju svoje veličine, a ta sredstva idu na finansiranje redovnog godišnjeg proračuna UN-a, koji je za 2026. iznosio 3,45 milijardi dolara – beznačajan iznos u usporedbi, na primjer, s proračunom američkog State Departmenta od 50,7 milijardi dolara. A da ne spominjemo 960 milijardi dolara Ministarstva obrane.

SAD je najveći donator i odgovoran je za plaćanje 22% proračuna UN-a, odnosno približno 759 miliona dolara. Međutim, SAD ne plaća i duguje organizaciji 1,312 milijardi dolara. To je unatoč tome što je prije samo nekoliko dana organizaciji uplatio 725 miliona dolara , što je praktički iznos potreban da se izbjegne kazna prema članku 19. Povelje UN-a, koji propisuje da država članica gubi pravo glasa u Općoj skupštini ako njezini nepodmireni dugovi premašuju dvogodišnje obvezne doprinose.

S druge strane, postoje dobrovoljni doprinosi koji čine glavninu proračuna UN-a i prvenstveno se dodjeljuju raznim agencijama UN-a (UNHCR, UNICEF, UNESCO itd.). Nadalje, velika većina ovog godišnjeg finansiranja namijenjena je isključivo za potrebe donatora, što sprječava sustav UN-a da odredi prioritete i organizira svoj rad. Zbog toga su ta godišnja sredstva ne samo krhka i nestabilna, već i podložna političkom programu svake vlade u bilo kojem trenutku.

Osim što ne plaćaju obvezne doprinose, SAD su također smanjile veliku većinu dobrovoljnih fondova, u kojima su ujedno i najveći svjetski donator.

„Fiksni proračun je vrlo malen i finansira samo najnužniji iznos. Zato su toliko ranjivi. Svake godine mnoge agencije kreću od nule“, kaže jedan od uposlenika. „Ta je ranjivost oduvijek postojala, ali sada je u puno većim razmjerima. Više nije samo pitanje osoblja; radi se o tome da ne znamo koji će programi uopće postojati. A uz to, postoje hiljade otpuštanja zbog smanjenja proračuna“, dodaje.

„A što su donatori smanjili? Stvari koje im više nisu politički prioritet, poput SAD-a i svega vezanog uz klimatske promjene ili rod“, objašnjava. „Istodobno, mnogi drugi donatori koji godinama doprinose programima za klimatske promjene kritiziraju potencijalnu obustavu tih programa. Agencije imaju dvije mogućnosti: slušati najvećeg donatora i žrtvovati ostale ili slušati ostale i razljutiti najvećeg donatora. I što su učinili? Pa, mnogi nisu donijeli odluku i paralizirani su, s programima čiji je opstanak neizvjestan.“

Finansiranje s mnogim uvjetima

Tom Fletcher, šef humanitarne pomoći UN-a, posljednjih je mjeseci bio vrlo jasan : “Kada se suočite s nekakvim smanjenjem od 50% na svim područjima, ono što pokušavate učiniti jest jednostavno zaustaviti krvarenje, tako da trenutno imam palac na raznim branama i to je stvarno teško.”

Fletcher je tvrdio da je cijeli svoj plan spašavanja 87 miliona života mogao finansirati ekvivalentom onoga što se potroši u dvije sedmice „na nepromišljeni rat [protiv Irana].“ „Bez obzira na to smanjuju li iz ideoloških razloga, zato što su previše zauzeti bombardiranjem nekog drugog ili zato što se osjećaju manje sigurno kod kuće i moraju trošiti više na obranu, a manje na velikodušnost, sve to utječe na više od 300 miliona ljudi.“

Voditelj humanitarnih poslova ne osuđuje samo brutalno smanjenje, već i uvjete koje su SAD nametnule prilikom isporuke novca, a koji su uništili četiri osnovna načela humanitarne aktivnosti: humanost, nepristranost, neutralnost i neovisnost.

„Odabrali su 18 zemalja, a mi smo htjeli da se uključe Jemen, Somalija i Afganistan, ali nisu bili spremni to učiniti“, objasnio je Fletcher u aprilu. „Pitanje je trebamo li prihvatiti taj novac pod tim uvjetima, znajući da će spasiti milione života, ili ne; i u ovom trenutku nalazim se u situaciji u kojoj kažem da ne mogu prihvatiti taj novac pod tim uvjetima… ali ležim budan noću pitajući se koliko će ljudi umrijeti za moje principe i principe industrije“, dodao je.

Dok stručnjaci optužuju SAD za manipuliranje sustavom pomoći prema ideološkim kriterijima, Trump je izabrao Lukea Lindberga za čelnika Svjetskog programa za hranu (WFP), najveće svjetske humanitarne agencije – s upola manjim proračunom od onog iz 2022. „Lindbergovo imenovanje nastavlja dugu povijest netransparentnih imenovanja u UN-u i dominaciju SAD-a na čelu WFP-a. Položaj izvršnog direktora obnaša Amerikanac od 1992., slijedeći praksu UN-a da pregovara o ključnim mjestima iza zatvorenih vrata“, primijetila je specijalizirana publikacija The New Humanitarian.

Pomalo je ironično da je osoba koja će voditi Svjetski program za hranu UN-a ista ona koja je prije nekoliko godina fotografirana kako drži pušku tokom posjeta tvornici oružja koja izvozi snajperiste u Izrael: „Izvozimo slobodu i prosperitet našim prijateljima u Izraelu “, rekao je. Izrael, zauzvrat, izvozi glad u Gazu.

Preferirana opcija među osobljem UN-a (i najmanje favorizirana) jest bezuvjetno višegodišnje finansiranje. „Zlatni standard ostaje bezuvjetno višegodišnje finansiranje, a većina dolazi iz Norveške i Danske… ali svaki ozbiljan donator bira koje će zemlje finansirati… finansirat će Ukrajinu više nego Srednjoafričku Republiku jer je Ukrajina europsko političko pitanje, iako su potrebe u Srednjoafričkoj Republici veće“, izjavio je Fletcher. Ova vrsta bezuvjetnog finansiranja predstavljala je samo 8% prihoda UN-a u 2024. godini.

“Da nas spasi od pakla”

Ranije ove godine, glavni tajnik António Guterres upozorio je da je organizacija na rubu „neizbježnog finansijskog kolapsa“ i ustvrdio da će u julu ostati bez novca. Odgovor na ovaj problem likvidnosti bio je ukidanje starog pravila koje je u praksi prisiljavalo UN da vrati obvezne doprinose državama članicama koje nisu ni primile. Između toga i nedavnih uplata primljenih od Kine i SAD-a, UN može jamčiti plaće svom osoblju još nekoliko mjeseci.

Problem leži i u vremenu plaćanja. Teoretski, obvezne članarine dospjele su prije 8.februara, ali ih je platilo samo 55 zemalja. Ali ako Kina i SAD, koji čine oko 40% redovnog proračuna UN-a, ne plate svoje članarine – ili njihov dio – do septembra, kao što se dogodilo ove godine, manevarski prostor organizacije znatno je smanjen.

Guterres je prije nekoliko sedmica izjavio da je UN u proračunu za 2026., koji je već predstavljao znatno smanjenje u usporedbi s 2025., smanjio broj radnih mjesta za 22%. Samo Međunarodna organizacija za migracije smanjila je broj osoblja za 4471 osobu u 2025., što je smanjenje od 29,5% u usporedbi s 2024. UNHCR, agencija UN-a za izbjeglice, izgubila je 2932 zaposlenika (22%). Ali nije riječ samo o smanjenju broja zaposlenih. Visoki povjerenik za ljudska prava Volker Türk rekao je, na primjer, da je organizacija više nego prepolovila svoje misije za ljudska prava diljem svijeta: s 11 000 u 2024. na 5000 u 2025.

Budućnost UN-a visi o koncu u vrijeme kada njegov autoritet slabi, a velike sile pokušavaju ga izolirati ili blokirati njegovu sposobnost rješavanja sukoba. Organizacija mora izabrati svog novog glavnog tajnika, a jedan od vodećih kandidata, Argentinac Rafael Grossi, vrlo je pesimističan: „Vidim to više kao neku vrstu spore smrti. UN gubi na važnosti… bez ikakvog značajnog doprinosa nedavnim krizama ili ratovima između država.“

UN je jedina istinski univerzalna organizacija, ne smije se dopustiti da padne u zaborav. Kao što je rekao drugi glavni tajnik UN-a, Dag Hammarskjöld: „Ujedinjeni narodi nisu stvoreni da nas odvedu u raj, već da nas spase od pakla.“