Vojno odvraćanje i međunarodne misije same po sebi ne mogu garantovati trajan mir u regiji u kojoj su političke podjele i dalje duboke, a ustavni poreci pod stalnim pritiskom. Dok se Bosna i Hercegovina bori s institucionalnom složenošću, a Srbija s političkim tranzicijama, strateški angažman Turske otvara prostor za diplomatski dijalog i ekonomsko povezivanje koji dopunjuju, a ne zamjenjuju ulogu Evropske unije

Balkan nije u općoj sigurnosnoj krizi, ali nije ni u stanju trajnog mira. Politička polarizacija, krhke institucije, neriješeni sporovi i ekonomska nesigurnost iznova izlažu ovaj region tenzijama. Izazov se ne ogleda samo u sprečavanju naredne krize, već u izgradnji prostora gdje se političke razlike rješavaju mirnim putem, gdje se napredak dijeli, a stabilnost postaje održiva.

Turska u tom poduhvatu ima važnu ulogu. Njen geografski položaj, članstvo u NATO-u, diplomatski odnosi i ekonomsko prisustvo daju joj znatan regionalni utjecaj. Stoljeća historijske interakcije, kulturne razmjene i migracija stvorila su trajne veze između Turske i naroda Jugoistočne Evrope. Za Ankaru je stabilnost na Balkanu strateški prioritet, ali i pitanje bliskih društvenih veza.

Događaji u Srbiji i Bosni i Hercegovini ilustriraju trajnu ranjivost regiona. Nedavni politički procesi u Beogradu mogu otvoriti prostor za promjene, ali njihov značaj ovisit će o odgovornoj vlasti, funkcionalnim institucijama i konstruktivnom pristupu regionalnim odnosima. S obzirom na utjecaj Srbije i njene neriješene sporove sa susjedima, njena politička putanja oblikovat će i izglede za stabilnost.

Bosna i Hercegovina nosi drugačije breme. Dejtonski mirovni sporazum očuvao je mir od završetka rata, ali institucionalna složenost i uporne političke podjele i dalje sputavaju upravljanje državom. Osporavanje državnog autoriteta potcrtava potrebu za dosljednom podrškom ustavnom poretku zemlje, vladavini prava i obavezujućim sudskim odlukama.

Ovi primjeri jasno pokazuju da vojno odvraćanje samo po sebi ne garantira trajan mir. Međunarodne sigurnosne misije ostaju važne, ali njihova djelotvornost u konačnici zavisi od političkog dijaloga, demokratske odgovornosti i institucija sposobnih da mirnim putem upravljaju sporovima.

Politika proširenja Evropske unije ključna je za ovaj proces. Reforme moraju biti suštinske, a perspektiva članstva kredibilna. Turska ne može zamijeniti ulogu EU u institucionalnim reformama, ali može dopuniti međunarodne napore kroz sigurnosnu saradnju i diplomatiju.

Angažman Turske spaja strateške interese s historijskim i društvenim vezama. Balkanska dijaspora u Turskoj, uz porodične veze, obrazovne razmjene i trgovačke mreže, pruža kanale komunikacije koji prevazilaze formalnu diplomatiju.

Te su veze najvrednije kada promovišu inkluzivnost, umjesto da favorizuju određene etničke, vjerske ili političke zajednice. Pristup Turske podržava suverenitet i teritorijalni integritet, jednakost građana, prava manjina i miran suživot.

Sigurnosna saradnja predstavlja drugu važnu dimenziju. Učešće Turske u NATO snagama na Kosovu (KFOR) i misiji EUFOR Althea u Bosni i Hercegovini doprinosi međunarodnim nastojanjima da se očuva sigurno okruženje i spriječi eskalacija. Iako ove misije ne mogu riješiti političke sporove, one pomažu u očuvanju uslova neophodnih za dijalog.

Diplomatski odnosi Turske na sličan način mogu smanjiti nesporazume i podržati praktične dogovore. Važan primjer je Balkanska mirovna platforma, pokrenuta pod vodstvom Turske 2025. godine. Okupljajući Tursku i šest zemalja Zapadnog Balkana, ova inicijativa nastoji ojačati regionalni dijalog, povjerenje i praktičnu saradnju. Ona pruža dodatan kanal za rješavanje zajedničkih izazova i dopunjuje postojeće međunarodne mehanizme.

Koordinacija s EU, NATO-om, Sjedinjenim Američkim Državama i drugim partnerima može dodatno učvrstiti te napore, čak i tamo gdje se prioriteti razlikuju.

Ekonomska nesigurnost podstiče emigraciju, slabi proizvodne kapacitete i narušava povjerenje u političke institucije. Trgovina, investicije i regionalna povezanost stoga su ključne komponente održive mirovne agende.

Trgovinska razmjena Turske s Balkanom dostigla je približno 35 milijardi dolara. Procjene turskih investicija variraju u zavisnosti od geografskog obuhvata i metodologije, od oko 8,6 milijardi dolara u šest ekonomija Zapadnog Balkana do širih regionalnih procjena koje se približavaju cifri od 24,6 milijardi dolara.

Tursko privredno prisustvo podržava zapošljavanje, lokalno poduzetništvo, proizvodnju, razvoj vještina i regionalne lance snabdijevanja. Taj doprinos zavisi od odgovornog investiranja, transparentnih propisa i djelotvornih lokalnih partnerstava koja jačaju proizvodne kapacitete domaćih ekonomija.

Saobraćajna infrastruktura, energetska sigurnost i olakšavanje trgovine nude obećavajuće oblasti za dalji napredak. Bolje regionalne veze smanjuju trgovačke troškove, olakšavaju ulaganja i poboljšavaju pristup evropskim tržištima. Obrazovanje, razvoj radne snage i spremnost za djelovanje u vanrednim situacijama također donose praktičnu korist društvima u regionu.

Ekonomska saradnja ne može zamijeniti političke reforme. Njena vrijednost leži u stvaranju prilika, jačanju međusobne zavisnosti i pružanju opipljivih podsticaja vladama i privrednicima da slijede zajedničke interese.

Ulogu Turske na Balkanu treba posmatrati i u širem kontekstu njene regionalne sigurnosne politike, posebno spram dešavanja na Crnom moru. Iako ova dva regiona imaju različite političke dinamike, povezana su pomorskom sigurnošću, energetskom infrastrukturom, saobraćajnim koridorima i pristupom evropskim tržištima.

Rat između Rusije i Ukrajine potcrtao je važnost pomorske sigurnosti, kritične infrastrukture i regionalnog strateškog poretka. Pristup Turske kombinuje obaveze prema NATO-u, diplomatski angažman i primjenu Konvencije iz Montreuxa, uz istovremenu zaštitu vlastitih sigurnosnih i ekonomskih interesa.

Ova dešavanja utječu na Balkan putem trgovačkih ruta, energetske sigurnosti i lanaca snabdijevanja. Bliža saradnja Turske, Rumunije, Bugarske i drugih partnera može ojačati pomorsku sigurnost i ekonomsku otpornost.

Turska može pomoći u povezivanju ovih strateških prioriteta kroz praktične inicijative u oblasti sigurnosti, saobraćaja, energetike i trgovine. Takvi napori dopunjuju, a ne zamjenjuju, političke reforme i regionalno pomirenje neophodne za trajnu stabilnost na jugoistoku Evrope.

Turska i njeni međunarodni partneri moraju dosljedno podržavati suverenitet država, ustavni poredak i mirno rješavanje sporova. U Bosni i Hercegovini to zahtijeva podršku dejtonskom okviru i ustavnim institucijama. Političke tranzicije na drugim mjestima trebaju biti prilika za jačanje odgovornosti i povjerenja javnosti.

Evropska unija bi trebala zahtjeve za reformama pratiti opipljivom perspektivom proširenja. Turska može dopuniti taj proces diplomatijom, ekonomskim angažmanom i regionalnim povezivanjem, bez osporavanja nadležnosti EU u procesu pridruživanja.

U konačnici, strateški položaj Turske, sigurnosne obaveze, diplomatske veze i ekonomska prisutnost daju joj značajan kapacitet da doprinese miru i napretku na Balkanu. Međutim, te prednosti ne donose rezultate same po sebi. Historijske veze moraju podsticati inkluzivnost, a ne pristrasnost; učešće u sigurnosnim misijama mora sačuvati prostor za politička rješenja; a ekonomski angažman mora stvarati održive dobrobiti.

Dugoročnim interesima Ankare najbolje služi Balkan u kojem institucije funkcionišu djelotvorno, gdje se politički sporovi rješavaju mirnim putem i gdje su ekonomske prilike dostupne svima.

Spajajući sigurnosni angažman, inkluzivnu diplomatiju i ekonomsku povezanost, Turska može pomoći u stvaranju uslova za otporniji Balkan — radeći rame uz rame sa svojim evropskim i transatlantskim saveznicima i, prije svega, sa zemljama i društvima ovog regiona.

(Nazar Murat Ersavci je penzionirani ambasador, direktor Centra za međunarodne studije pri Fondaciji za istraživanje ekonomske politike Turske – TEPAV; ovaj komentar napisao je za Daily Sabah)