Demokrate su preuzele oba doma Kongresa, pa ipak ni jedni ni drugi nisu se mogli osloboditi straha da bi Trump, satjeran u ćošak kod kuće, mogao prodati Tajvan Xi Jinpingu za diplomatske sitnice i pozlaćenu pozivnicu za ceremoniju dodjele Nobelove nagrade. Osvojili su Kongres. Problem je u tome što čovjek sa šibicama i dalje ima ključeve svijeta.

Pristojnost je spašena iz ruševina, MAGA umire u kanalu, a Donald Trump je politički onemogućen predsjednik na kraju mandata (lame duck) s nagonima ranjenog predatora.

Predsjednik je možda politički osakaćen, ali čovjek sa zlatnim darom za prevaru i dalje ima zube — i još dvije godine da rasproda namještaj, spali Ameriku do temelja i taj pepeo nazove diplomatskim trijumfom.

Došlo je vrijeme za ostavštinu.

Jutro nakon što je Republikanska stranka pretrpjela tako težak poraz da su čak i njeni pobjednički govori zatražili politički azil, razgovarao sam odvojeno s dvojicom iskusnih stručnjaka za vanjsku politiku i s demokratskim senatorima. Obojica su bili oduševljeni izbornim masakrom. Obojicu je progonio strah od onoga što bi moglo uslijediti.

Demokrate su preuzele oba doma Kongresa, pa ipak ni jedni ni drugi nisu se mogli osloboditi straha da bi Trump, satjeran u ćošak kod kuće, mogao prodati Tajvan Xi Jinpingu za diplomatske sitnice i pozlaćenu pozivnicu za ceremoniju dodjele Nobelove nagrade. Osvojili su Kongres. Problem je u tome što čovjek sa šibicama i dalje ima ključeve svijeta.

„Trumpova potraga za besmrtnošću mogla bi proizvesti najdalekosežniji pogodak njegovog predsjedništva. Nemojte otpisati Tajvan kao cijenu toga“, upozorio je jedan od viših vanjskopolitičkih savjetnika demokratskog senatora, koji je govorio pod uslovom anonimnosti jer nije bio ovlašten javno raspravljati o tom pitanju.

Dok se Republikanci batrgaju u međuizbornom krvoproliću, Trumpove domaće ambicije idu direktno u zakonodavnu drobilicu za drvo.

Šibica u rukama oslabljenog lidera

Ali u inostranstvu, gospodar Mar-a-Laga zadržava izvanrednu slobodu djelovanja. I tu leži opasnost: mučeni predsjednik, očajan u potrazi za besmrtnošću, otkriva da je sa svijetom lakše pregovarati nego s Kongresom.

Historija poznaje ovaj napaćeni lik.

Nixon je otišao u Kinu dok se Watergate spremao kao olujni oblak. Clinton je težio miru na Bliskom istoku u sjenci opoziva (impeachmenta). Obama je pregovarao s Iranom nakon što su Republikanci preuzeli Kongres. Predsjednici oslabljeni kod kuće traže spas u inostranstvu.

Ali Trump nije Nixon. Nixon je razumio diplomatiju kao šah koji se igra kroz generacije. Trump čuje samo stalnu komandu prodavača nekretnina iz Glengarry Glen Rossa: ABC — Always Be Closing (Uvijek zaključuj posao). Ugovor je sve. Posljedice su tuđi problem.

A imovina bi mogao biti Tajvan.

Elementi faustovskog ugovora su nepogrešivi. Iskretno pokajanje nije dio nagodbe.

Trump se hvali svojim „velikim prijateljstvom“ sa Xijem, koketira s idejom G2 kondominijuma koji bi upravljao svjetskim poslovima i, prema izvještajima, zadržava paket naoružanja za Tajvan vrijedan 14 milijardi dolara, opisujući ga kao „veoma dobar čip za pregovaranje“.

Čip za pregovaranje? Tajvan je demokratija od 23 miliona ljudi, a ne nekretnina koja čeka kupca.

U Taipeiju, vojni planeri čekaju američko oružje dok Trump vaga šta bi Xi mogao ponuditi kako to oružje ne bi bilo isporučeno. David Rennie iz The Economista upozorava da bi Trump mogao „prodati Tajvan za soju“. Učenjak s Instituta Brookings Ryan Hass vidi nagli zaokret „s odvraćanja na mešetarenje“, dok se penzionisani kontraadmiral Mike Studeman pribojava da bi Tajvan mogao postati vrhunski geopolitički ustupak. Računica je surova: Xi želi Tajvan, Trump želi trijumf, a 23 miliona ljudi stoji nezgodno između njih.

Zamislite da Trump kaže Xiju: Tajvan je vaš. U zamjenu, Peking mora prestati održavati Putinov rat u Ukrajini, stisnuti vladare Irana i stegnuti obruč oko Kim Jong Una.

Tri geopolitičke trofejne pobjede za jednu otočnu demokratiju.

Pekinški prijatelji s povlasticama

Ukrajina pacificirana, Teheran oslabljen, Sjeverna Koreja izolirana, a Xi se smiješi ispod lustera. Nobelov komitet bi možda morao isključiti svoj telefon.

Logika nije u potpunosti luda. Kina kupuje ruske energente i isporučuje robu dvostruke namjene, održavajući ratne napore Moskve. Kupuje iransku naftu i drži ogroman ekonomski utjecaj nad Sjevernom Korejom.

Ali utjecaj nije poslušnost. Xi ne može narediti Putinu da se preda, raspusti iranski režim ili razoruža Kima. Niti bi Peking nužno žrtvovao te odnose zbog Tajvana.

Ipak, iskušenje je ogromno.

Xi je ujedinjenje Tajvana učinio svojom historijskom misijom. Trump je spektakularnu transakciju učinio svojom vladajućom religijom. Svaki od njih želi spomenik. Čini se da nijednog posebno ne brine što manje nacije stoje između ambicije i besmrtnosti.

Historija nudi upozorenje.

Godine 1972, Nixon i Kissinger su otvorili Kinu kroz pažljivo kalibriranu dvosmislenost u vezi s Tajvanom. Washington je priznao stav Pekinga bez podržavanja njegovog prava na suverenitet. Godine 1979, Amerika je priznala Peking uz očuvanje neslužbenih veza s Taipeijem. Reaganovo razumijevanje prodaje oružja iz 1982. došlo je uz garancije da Tajvan neće biti napušten niti da će se o njegovoj budućnosti pregovarati iza njegovih leđa.

Te razlike su sačuvale nemiran mir. Trump se čini spremnim da ih zamagli.

Posljedice bi mogle biti katastrofalne. Kina uvježbava blokade oko Tajvana. Više od 2,4 biliona dolara robe prošlo je kroz Tajvanski tjesnac 2024. godine. Tajvanska industrija poluvodiča drži globalnu tehnološku ekonomiju. Pogrešna procjena mogla bi osakatiti lance snabdijevanja, destabilizovati Japan i Filipine i pretvoriti Pacifik u najskuplje bojno polje na svijetu.

Veća opasnost je u tome što Trump možda ne razumije šta prodaje, šta kupuje, niti zašto se Xi smiješi.

Evan Feigenbaum iz Fondacije Carnegie ismijao je američki „obrnuti zaokret od Azije“. Ali Wyne iz Međunarodne krizne grupe upozorava da bi se frustracija Trumpovom politikom prema Kini mogla raspetljati „nasilno i nepredvidivo“.

To je konačna bezobzirnost: Trump bi mogao žrtvovati Tajvan za privremene ili bezvrijedne ustupke, ostavljajući svom nasljedniku osnaženu Kinu i napuštenu demokratiju.

Kissinger je razumio da velike sile imaju interese, a ne trajna prijateljstva. Trump vjeruje da lična naklonost između moćnika može zamijeniti saveze, odvraćanje i povjerenje.

Američki predsjednik može ubijediti sebe da historija oprašta izdaju ako je ugovor dovoljno velik. Ali Faust na kraju napušta scenu. Đavo ostaje da naplati dug.

Izvor: Turkiye Today