Iako cilj nije zamjena postojećih sigurnosnih odnosa s Washingtonom niti odustajanje od zapadne tehnologije, koja i dalje može biti nezamjenjiva, postojanje alternativnih opcija povećava kapacitet apsorpcije ozbiljnih prijetnji po zaljevsku infrastrukturu, pomorski promet i zalihe energenata. Memorandum Bedr upravo je dio te potrage za strateškom fleksibilnošću.

Označavajući novi trend u multilateralnoj odbrambenoj saradnji, potpisivanje Memoranduma o razumijevanju Bedr (MoU) između Pakistana, Turske, Katara i Indonezije u Dohi 21. oktobra fokusira se na razvoj održivih odbrambenih kapaciteta, umjesto na obavezivanje članica na zajedničku borbu.

Budući da se čini da rat Sjedinjenih Američkih Država i Izraela protiv Irana ulazi u nestabilniju fazu, regionalne vlade su sve zainteresovanije za diverzifikaciju odbrambenih aranžmana, ubrzanje domaće proizvodnje naoružanja i osiguravanje pouzdanih zaliha vojne opreme.

Iako cilj nije zamjena postojećih sigurnosnih odnosa s Washingtonom niti odustajanje od zapadne tehnologije, koja i dalje može biti nezamjenjiva, postojanje alternativnih opcija povećava kapacitet apsorpcije ozbiljnih prijetnji po zaljevsku infrastrukturu, pomorski promet i zalihe energenata. Memorandum Bedr upravo je dio te potrage za strateškom fleksibilnošću.

Sporazum iz Meke i sporazum Bedr

Dok je Zajednički odbrambeni sporazum iz Meke (MJDA), potpisan 7. augusta između Pakistana, Saudijske Arabije i Turske, fokusiran na uzajamnu odbranu, novoizglasani Bedr MoU okuplja Pakistan, Tursku, Katar i Indoneziju kroz praktičnu vojnu saradnju. Ova razlika je značajna.

Sporazum iz Meke sadrži eksplicitnu klauzulu o kolektivnoj odbrani: oružani napad izvana na bilo koju potpisnicu tretira se kao napad na sve, što obavezuje strane da pomažu jedna drugoj sredstvima koja im stoje na raspolaganju.

Njegova implementacija hvata zamah jer su Pakistan i Saudijska Arabija završili ratifikaciju, dok je u Turskoj u toku proces domaćeg odobrenja, čime se sporazum približava operativnoj primjeni.

U poređenju sa MJDA, Bedr je manje značajan kao neposredna sigurnosna obaveza, ali je potencijalno važan kao dugoročni pokretač odbrambene saradnje.

Za razliku od konvencionalnih vojnih saveza, Bedr mehanizam ostaje fokusiran na namjensku industriju, zajedničko istraživanje i razvoj, tehničku obuku i tehnološku saradnju, omogućavajući članicama da udruže resurse bez obavezivanja na vojnu pomoć u slučaju napada.

Naveed Ali Sheikh, vojni analitičar iz Islamabada, izjavio je za Türkiye Today da Memorandum Bedr nosi naziv po Bici na Bedru, prvoj velikoj vojnoj kampanji koju su vodili muslimani nakon uspostavljanja Islamske Države u Medini. Stoga naziv ima „znatan historijski i simbolički značaj“, a memorandum predstavlja materijalizaciju dugo planiranog strateškog partnerstva.

U suštini, primijetio je Sheikh, „Bedr bi mogao poslužiti kao odbrambeno-industrijska okosnica i lanac snabdijevanja za širi Sporazum iz Meke, za koji se očekuje da se proširi i na druge zemlje.“

Jednostavnije rečeno, „Bedr gradi vojne kapacitete; Sporazum iz Meke pruža strateški okvir za njihovo raspoređivanje.“ Međutim, dodao je da bi nakon Bedra u narednim mjesecima mogao uslijediti drugačiji sporazum.

Pakistan i Turska: Povezujuća sila

Zanimljivo je da se okviri MJDA i Bedra preklapaju jer se odnose na sigurnost Zaljeva i šireg regiona, pri čemu Pakistan i Turska imaju centralne uloge. Potencijalno, Turska i Pakistan bi mogli uskladiti sigurnosne zahtjeve Zaljeva kombinovanjem vojnog iskustva, operativnih sposobnosti i namjenske industrije Pakistana s tehnološkom ekspertizom i sve sofisticiranijom odbrambenom industrijom Turske.

Međutim, nijedan od ovih aranžmana ne znači da će dvije zemlje identično reagovati na svaku regionalnu krizu.

Junaid Javeed, stručnjak za upravljanje rizicima i sigurnošću, izjavio je za Türkiye Today da, iako Ankara i Islamabad „povezuju ove dvije inicijative, njihovo učešće ne predstavlja jedinstven, integrisan savez; njihove sposobnosti se u nekim segmentima preklapaju, a u drugim dopunjuju.“

Zapažajući da se pomorski program MILGEM ističe kao primjer bilateralne industrijske saradnje, Javeed je rekao da se upravo zbog toga njihov odnos „ne bi trebao svoditi samo na to da Turska osigurava projekte, a Pakistan fabričke kapacitete.“

Pored toga, dodao je, „zajednički interesi ne eliminiraju razlike u vanjskoj politici“, s obzirom na to da Turska ima obaveze prema NATO-u, dok Pakistan mora balansirati odbrambene veze sa Saudijskom Arabijom i odnose s kineskim i iranskim vlastima.

Zbog toga je primijetio da će se „saradnja vjerovatnije razvijati kroz definisane projekte i dogovorene obaveze nego kroz neograničeno usklađivanje regionalnih politika.“

Govoreći o prednostima Ankare, Sheikh je rekao: „Turska ima pristup vojnoj opremi po NATO standardima i izrasla je u glavnog domaćeg proizvođača u oblasti odbrane i avioindustrije, posebno kroz naprednu tehnologiju dronova i razvoj svog lovca pete generacije KAAN.“

U međuvremenu, Pakistan „posjeduje jedan od najnaprednijih raketnih programa na svijetu, nuklearno odvraćanje i borbeno prekaljenu vojsku s obimnim operativnim iskustvom u stvarnom borbenom okruženju u proteklih 27 godina od 11. septembra.“

Prema Sheikhovom mišljenju, strateška kombinacija tehnoloških i zrakoplovnih sposobnosti Turske s raketnom tehnologijom, vojnom ekspertizom i nuklearnim kapacitetima Pakistana mogla bi stvoriti izuzetno snažno vojno partnerstvo.

Šta Katar i Indonezija donose

Glavni doprinos Katara leži u njegovim finansijskim kapacitetima za podršku kapitalno intenzivnim projektima namjenske industrije. Doha bi mogla pomoći u finansiranju zajedničkih istraživačkih i proizvodnih pogona, premošćujući jaz između tehnoloških ambicija i kapitala potrebnog da zajednička proizvodnja postane komercijalno isplativa.

U međuvremenu, Indonezija nudi perspektivu proširenja proizvodne baze i tržišnog dosega, sa značajnim domaćim tržištem, kvalifikovanom radnom snagom i ambicijama da ojača vlastitu namjensku industriju. Šireći doseg mehanizma Bedr u jugoistočnu Aziju, doprinos Džakarte zavisit će od izvodljivih projekata koji odgovaraju prioritetima nabavke i industrijskim kapacitetima ove četiri države.

Za Katar, rekao je Sheikh, sporazum dolazi u trenutku kada zemlja povećava svoja izdvajanja za odbranu i preispituje svoja sigurnosna partnerstva. U suštini, rekao je, „Katar nastoji kombinovati vojne sposobnosti Pakistana, odbrambenu tehnologiju Turske te industrijske kapacitete i radnu snagu Indonezije, dok katarska ulaganja čine finansijsku okosnicu.“

Komentarišući ulogu Džakarte, Sheikh je naveo da se Indonezija obučava s pakistanskom vojskom posljednjih 10 godina, te se „njihov glavni doprinos očekuje u pomorskoj industriji, upravljanju lukama, avioindustriji i uspostavljanju pogona namjenske industrije daleko od zona sukoba.“

Sheikh je dodao da, kao „najveća arhipelaška država na svijetu, Indonezija ima znatno iskustvo u upravljanju pomorskom infrastrukturom i razvoju svoje domaće pomorske i zrakoplovne industrije kroz kompanije kao što su PT PAL i PT Dirgantara Indonesia.“

Strateški gledano, napomenuo je da bi Indonezija mogla postati „industrijska i pomorska okosnica partnerstva Bedr.“

Prema Javeedu, interes Katara za Bedr može se shvatiti kao pokušaj proširenja odbrambenih opcija bez narušavanja postojećih sigurnosnih odnosa. Po njegovom mišljenju, veze Dohe sa zapadnim dobavljačima mogu pružiti i komercijalne prilike, iako bi zahtjevi za licenciranje i ograničenja prijenosa tehnologije mogli ograničiti ono što partneri mogu zajedno proizvesti.

Međutim, dodao je da se doprinosi (bilo kojeg partnera) „ne bi trebali tretirati kao fiksni zadaci, a izgledi za uspjeh mehanizma Bedr zavise manje od uredne podjele nacionalnih uloga, a više od toga mogu li se učesnice dogovoriti o izvodljivim projektima.“

Prema Javeedovim riječima, aranžman Bedr odgovara i preferenciji Džakarte da „zadrži prostor za nezavisne vanjskopolitičke odluke“, pri čemu industrijska saradnja ne mora značiti uplitanje u bliskoistočne vojne sporove.

Može li Bedr opstati?

Na kraju, značaj mehanizma Bedr zavisit će manje od simbolike sporazuma četiri zemlje, a više od toga hoće li proizvesti konkretne rezultate.

Odbrambeni projekti su skupi, tehnički složeni i politički osjetljivi, s različitim izvoznim pravilima i nejednakim industrijskim kapacitetima koji komplikuju implementaciju. Ipak, Bedr bi mogao dopuniti okvir iz Meke pomažući regionalnim partnerima da razviju i održe više sposobnosti od kojih zavisi njihova sigurnost.

Prema Javeedovoj procjeni, šira prednost je strateška fleksibilnost, jer Bedr „nudi put ka industrijskoj saradnji u više regija bez dodavanja obaveza kolektivne odbrane.“