Arhivski dokument iz septembra 1996. konačno stavlja tačku na sarajevski politički mit: Alija Izetbegović nije odbio Holbrookeovu ponudu o zabrani SDS-a, jer takve ponude od strane zapadnih diplomata nije ni bilo

Godinama se u domaćem političkom i medijskom prostoru provlači narativ koji je postao gotovo neprikosnovena politička dogma: američki izaslanik Richard Holbrooke navodno je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma nudio zabranu rada Srpske demokratske stranke (SDS), ali je to, prema toj tvrdnji, odbio predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović.

Ova teza, koja se prvi put pojavila u sarajevskim medijima neposredno nakon završetka rata i pred prve poslijeratne izbore u septembru 1996. godine, služila je decenijama kao pogodan politički alat za kritiku tadašnjeg rukovodstva RBiH. Međutim, dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u potpunosti demantira ove tvrdnje i baca potpuno novo svjetlo na tadašnje diplomatske odnose i realnost poslijeratne Bosne i Hercegovine.

Riječ je o zvaničnom dopisu koji je predsjednik Alija Izetbegović 22. septembra 1996. godine uputio tadašnjem glavnom uredniku novina „Oslobođenje“, Mehmedu Haliloviću. Dopis je uslijedio kao direktna reakcija na tekst objavljen u „Oslobođenju“ dva dana ranije (20. septembra 1996.), u kojem se tvrdilo da je Holbrooke nudio isključenje SDS-a iz izbornog procesa.

Izetbegović u svom pismu vrlo izričito i bez zadrške odbacuje takve navode:  „U vezi sa člankom u Vašem listu od 20. septembra u kojem se i dalje tvrdi da mi je g. Holbruk ponudio da se iz izbora isključi SDS, izjavljujem: niti mi je takva ponuda učinjena, niti bih je, da mi je učinjena, odbio.“

U nastavku pisma, Izetbegović objašnjava diplomatsku realnost tog vremena, podsjećajući da su međunarodni pregovarači bili fokusirani isključivo na kompromise, a ne na radikalne poteze kakva bi bila zabrana cijele jedne političke partije. On navodi kako su bosanske vlasti tražile isključenje pojedinaca poput Željka Ražnatovića Arkana i Fikreta Abdića, pa čak i njihovo sankcioniranje, ali da međunarodna zajednica nije učinila ništa po tom pitanju.

„U slučaju SDS formalni zahtjev nije postavljen, jer niko nije htio da radi očito jalov posao. Samo su ratne zločince isključili, i to samo one prozvane, a odbili su da ih uhapse, iako smo to svakodnevno tražili… Ne optužujem Vaš list za obmanjivanje, ali Vam zamjeram što, načinom na koji pišete, nastavljate da stvarate utisak kod javnosti da je bilo moguće nešto što očito nije moguće“, istakao je Izetbegović.

Pogled u arhivske izvještaje i međunarodne medije iz jula i augusta 1996. godine jasno pokazuje kakva je bila stvarna dinamika na terenu. SAD i međunarodna zajednica imale su jedan ključni cilj: održati izbore 14. septembra 1996. godine po svaku cijenu kako bi se potvrdio Dejtonski mirovni sporazum i omogućilo planirano povlačenje američkih trupa.

Ključni problem bio je Radovan Karadžić, kasnije pravosnažno osuđeni ratni zločinac koji je i dalje obnašao dužnost  predsjednika SDS-a i RS-a. Robert Frowick, šef misije OSE-a i organizator izbora, te sama bosanska strana naglašavali su da se izbori ne mogu održati ukoliko se sa čela SDS-a ne ukloni Karadžić. Portparol SDA Ismet Grbo u to vrijeme je jasno izjavljivao da se izbori ne mogu održati ukoliko na čelu SDS-a ostanu ideolozi genocida.

Kada je zaprijetila opasnost da bošnjačka strana bojkotuje izbore zbog Karadžića, ili da srpska strana bojkotuje ukoliko se SDS potpuno zabrani, Richard Holbrooke je doputovao u Beograd. Dana 19. jula 1996. godine, nakon teških pregovora sa Slobodanom Miloševićem, Holbrooke je osigurao Karadžićevu pismenu ostavku na sve političke i stranačke funkcije, te njegovo povlačenje iz javnog života.

Za Zapad je time uslov bio ispunjen. Zabrana SDS-a nikada nije bila realna opcija na stolu jer bi vodila ka potpunom bojkotu izbora od strane srpskih predstavnika, slomu Dejtonskog sporazuma i nastavku konflikta. Zapadne sile su izabrale pragmatičan kompromis: ukloniti Karadžića sa papira, a dopustiti SDS-u učešće na izborima.

Razotkrivanje ovog dokumenta iz Arhiva BiH u potpunosti ruši konstrukciju o “propuštenoj prilici” ili navodnoj benevolenciji sarajevske politike prema SDS-u u posleratnim godinama. Pismo Alije Izetbegovića nedvosmisleno dokazuje da nikakve ponude o zabrani SDS-a nije bilo, niti je u tadašnjem konstelacijskom odnosu snaga međunarodna diplomatija bila spremna na takav korak.

Umjesto mita o “odbijenoj ponudi”, historijske činjenice i arhivska građa pokazuju da je opstanak SDS-a na izbornim listama 1996. godine bio rezultat diplomatskog kompromisa Washingtona i Zapada s ciljem očuvanja mirovnog procesa.

(Dokument iz Arhiva BiH objavio Fuad Ohranović)