Kada iza ubijenih Bošnjaka i Hrvata ne ostane niko jer su čitave porodice stradale tokom agresije, njihova imovina po zakonima RS-a automatizmom pripada entitetu. Pred pravosudnim organima sada je da utvrde da li se time pravno verifikuju i administrativno zaokružuju rezultati etničkog čišćenja?

Institut ošasne ili kaduktne imovine (imovine bez nasljednika) u klasičnom i modernom pravu nosi sasvim jednostavnu funkciju: sprečavanje situacije u kojoj nepokretnosti i privatna svojina ostaju bez titulara (tzv. res nullius). Pravna logika nalaže da, u odsustvu zakonskih ili testamentarnih nasljednika, država ili lokalna zajednica preuzme imovinu kako bi spriječila njenu propast, nebrigu ili pravnu nesigurnost.

Međutim, primjena ovog univerzalnog pravnog principa u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, tačnije u njenom entitetu Republika Srpska, otvara duboke traume i ozbiljna ustavnopravna pitanja koja prevazilaze standardnu građanskopravnu dogmatiku.

Pravna bitka koja se trenutno vodi pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, na osnovu apelacije zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda PSBiH Kemala Ademovića, stavlja u fokus ključni apsurd normativnog poretka RS-a: automatski prelazak imovine bez nasljednika u entitetsku vlasničku strukturu, bez ikakvih izuzetaka za porodice koje su uništene tokom agresije i ratnih zločina.

Sistemski problem leži u formalističkom pristupu entitetskih organa. Prema važećim odredbama Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vanparničnom postupku RS-a, ukoliko preminula osoba nema evidentiranih zakonskih nasljednika, cjelokupna zaostavština pripada entitetu. Štaviše, Republika Srpska po zakonu nema mogućnost odricanja od tog nasljeđa.

U praksi, ostavinski postupci za imovinu čiji su vlasnici stradali ili nestali tokom rata često se uopće ne pokreću. Budući da nema preživjelih članova porodice koji bi podnijeli dokumentaciju matičnim službama, imovina godinama ostaje formalno upisana na ime ubijenih. Onog trenutka kada se pokrene postupak i utvrdi odsustvo nasljednika, entitet RS po automatizmu postaje isključivi vlasnik.

Ovakav pravni automatizam u kontekstu Bosne i Hercegovine proizvodi drastične posljedice. Razlog zašto stotine nesrpskih porodica, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata, danas nemaju nasljednika nije prirodni demografski odliv ili biološko gašenje loze, već sistemsko uništenje: genocid, masovni ratni zločini i etničko čišćenje, što je pravosnažno utvrđeno obimnom praksom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Suda BiH.

Glavni argument osporavanja ovakvih zakonskih rješenja oslanja se na jedno od temeljnih načela međunarodnog prava: ex injuria jus non oritur – iz nepravde ne može nastati pravo.

Ukoliko su vojne, policijske i političke strukture, čiji je entitet RS pravni sljedbenik u pogledu teritorijalno-administrativne organizacije, presuđene za učešće u izvršenju genocida i etničkog čišćenja, utvrđivanje prava vlasništva tom istom entitetu nad imovinom žrtava tih zločina predstavlja direktno uzročno-posljedično zaokruživanje rezultata ratnih djelovanja.

Entitetske vlasti, s druge strane, insistiraju na striktnoj podjeli nadležnosti i tehnokratskom tumačenju prava. Stav Odbora za ustavna pitanja Narodne skupštine RS-a, koji predvodi predsjednik parlamenta Nenad Stevandić, svodi ovo pitanje isključivo na entitetsku nadležnost nad regulisanjem imovinskih odnosa.

Argumentacija entitetske strane usmjerena je na opasnost od devastacije imovine i navodni pokušaj nepravičnog povezivanja općih pravnih instituta sa ratnim dešavanjima. Ovakva argumentacija svjesno ignorira historijski i činjenični kontekst u kojem se zakoni primjenjuju, tretirajući ratom devastirana područja kao standardno pravno okruženje.

Razlika u normiranju ošasne imovine između entiteta dodatno naglašava specifičnost ovog problema. Dok u Federaciji BiH ošasna imovina prelazi na općine i gradove, čime se makar formalno zadržava u lokalnoj zajednici, u RS-u ona direktno uvećava entitetski fond imovine.

Ako Ustavni sud BiH ne utvrdi postojanje diskriminacije i kršenja prava na imovinu u ovim odredbama, stvorit će se opasan pravni presedan sa dalekosežnim posljedicama. Državno i entitetsko pravo time bi praktično prešutno prihvatilo zatečeno stanje nastalo ratnim zločinima, prenoseći privatnu imovinu žrtava u javnu imovinu entiteta čije su ratne strukture odgovorne za njihovo nestajanje.

Kada nekretnina pređe u vlasništvo entiteta, ona postaje dio entitetskih fondova kojima se dalje može slobodno raspolagati, prodavati ih ili dodjeljivati, čime se nepovratno mijenja vlasnička struktura i brišu historijski tragovi postojanja čitavih porodica na tom prostoru. Pravo na mirno uživanje imovine u ovom slučaju dobija kolektivnu dimenziju, gdje se nedostatak posebne zaštite za imovinu žrtava zločina pretvara u mehanizam de facto konfiskacije.

Rješavanje ovog problema zahtijeva odstupanje od klasičnih šablona građanskog prava. Imovina porodica stradalih u genocidu i ratnim zločinima ne može se tretirati kao uobičajena kaduktna imovina u mirnodopskim uslovima.

Pravna nauka i međunarodne konvencije o zaštiti žrtava zločina ukazuju na potrebu uspostavljanja posebnog pravnog režima (moguće kroz državne fondove, memorijalne kompenzacijske mehanizme ili zaštitne moratorije) koji bi spriječio da entitet ili bilo koja vlast profitira od uništenja vlastitih građana. U suprotnom, pravni sistem ostaje zapleten u paradoksu u kojem se zločin ne samo ne neutrališe u svojim imovinskim efektima, već se kroz redovne zakonske procedure administrativno privodi kraju.

Konačna odluka Ustavnog suda BiH stoga neće biti samo ocjena tehničke usklađenosti dva entitetska zakona s Ustavom, već test spremnosti pravnog poretka da spriječi normativno zaokruživanje rezultata ratnih zločina.