Izgradnja crnogorske i srpske državnosti tokom 19. stoljeća bila je neraskidivo povezana s oružanim sukobima, potiskivanjem i progonom muslimanskog stanovništva te oblikovanjem nacionalne mitologije na temeljima kolektivne osvete. Od teokratske samouprave u Staroj Crnoj Gori do Berlinskog kongresa 1878. godine, borba za teritoriju i resurse na osmanskoj periferiji pretvorila se u dugotrajan ideološki i vjerski sukob koji je trajno obilježio historiju Balkana

Formiranje crnogorske, kao i srpske državnosti tokom 19. stoljeća, pod sloganom „Za krst časni i slobodu zlatnu“, bilo je u neposrednoj vezi s borbom protiv muslimana, njihovim progonom i uspostavljanjem sopstvene vlasti. Periferija osmanske države na kojoj se nalazila i Zeta, potonja Crna Gora, a koja je bila u njenom sastavu priznajući sultanovu vlast sve do kraja 18. stoljeća, predstavljala je jedan od najzaostalijih dijelova Balkana. Osnovu crnogorskog subjekta činila je „Stara Crna Gora“ obuhvaćena kroz četiri nahije: Katunsku, Riječku, Crmničku i Lješansku. Iz plemena Njeguši izdvojio se rod Petrovića koji je davao vladike i mitropolite sa sjedištem na Cetinju. Njihova vlast vremenom je postajala sve izrazitija, pa se tokom 18. stoljeća počela izgrađivati državnost Crne Gore u formi teokratije.

Zahvaljujući geografiji, crnogorski pastiri i slobodni seljaci u priličnoj su mjeri očuvali svoju neovisnost. Bitke su se teško mogle voditi po planinskim visovima koji osmanskim vlastima nisu obećavali nikakvu ekonomsku dobit. Broj Crnogoraca je uprkos teškim okolnostima, stalnim migracijama i povećanom mortalitetu kontinuirano rastao, pošto je svaka porodica imala između 10 i 20 članova. Pored toga, nisu bili rijetki slučajevi da se stariji muškarci žene mlađim ženama koje bi rodile najmanje petero djece. Tako je broj stanovnika Stare Crne Gore sa oko 15.000, koliko ih je bilo krajem 17. stoljeća, porastao na 40.000 krajem 18. stoljeća.

Dok je broj stanovnika rastao, površine obradive zemlje ostajale su iste ili su se smanjivale uslijed dioba i erozije. Zbog siromaštva, Crnogorci su se u velikoj mjeri prehranjivali pljačkom i plijenom, napadajući lokalno muslimansko stanovništvo. Brdska plemena su konstantno trpjela glad, pa se u sušnim i nerodnim godinama stanovništvo dijelom iseljavalo u druge krajeve pod osmanskom upravom koji su pružali sigurnije uslove za egzistenciju.

Crnogorske migracije bile su usmjerene prema Hercegovini, Boki Kotorskoj i Dubrovačkoj Republici. U tome su posebno prednjačili stanovnici Katunske nahije, napadajući i pljačkajući ne samo muslimansko, već i susjedno hrišćansko stanovništvo.

Bosanske paše često su dobijale zadatak da umire crnogorske nahije. Iz tih pohoda dio crnogorskog stanovništva odvođen je u Bosnu, gdje je naseljavan po njenim istočnim i sjeverozapadnim dijelovima, ponajviše u Sarajevskom polju, Glasincu, Dabarskom polju, Usori, Birču i Posavini.

Početkom 18. stoljeća osmanske vlasti su intenzivirale izgradnju pojasa dobro utvrđenih gradova oko crnogorskih, brdskih i hercegovačkih plemena kako bi osujetile njihovu nepokornost. Prostor Crne Gore administrativno je u više navrata ulazio u sastav Skadarskog ili Hercegovačkog sandžaka. U drugoj polovini 16. i početkom 18. stoljeća čitav Kara Dag (Crna Gora) pripojen je Hercegovačkom sandžaku kao jedan kadiluk, čije je sjedište obično bilo na Žabljaku.

Oko 1756. godine kadiluci Podgorica i Kara Dag izdvojeni su iz Skadarskog sandžaka i Rumelijskog ejaleta te priključeni Hercegovačkom sandžaku i Bosanskom ejaletu, na prijedlog Ahmed Kamil-paše, bosanskog beglerbega. Kaze Podgorica i Spuž u posljednje dvije decenije 18. vijeka više puta su mijenjale pripadnost između Skadarskog i Hercegovačkog sandžaka iz strateških razloga i uslijed nestabilnosti vlasti. U sastavu Bosanskog ejaleta ove kaze su ostale sve do druge polovine 19. stoljeća.

Od Bitke na Krusima 1796. godine, pripajanjem plemena Pipera i Bjelopavlića, Crnogorci su zaokružili posjed na kome su mogli izgrađivati svoju državnost. Od tada, po navodima pojedinih historičara, Crnogorci više ne smatraju da se nalaze u osmanskoj državi, a krhkost ranijih veza u novim generacijama podgrijava vjeru da u njoj nikada nisu ni bili. Teze o postojanju Crne Gore kao političke jedinice prije 18. stoljeća ipak nemaju osnova; mitovi o neovisnosti crnogorski su doprinos balkanskoj političkoj mitologiji.

U prvoj polovini 19. stoljeća Crnogorci, kojih je bilo oko 120.000, bili su razvrstani u 36 plemena i naseljeni u 240 sela. Nisu imali nijedne varoši, a Cetinje je sredinom tog stoljeća imalo tek devet kuća. Mada Crnogorci tvrde da su junaštvom očuvali slobodu, istina je da su njihovi krajevi bili toliko siromašni da Osmanlije nisu vidjele svrhu u rasipanju snaga i sredstava na njihovo potpuno pokoravanje.

Crna Gora je pravno ostala dio Osmanskog carstva sve do 1878. godine i prelomnih odluka Berlinskog kongresa. U planinsko područje Katunske nahije osmanske snage mogle su proći jedino kroz dobro organizirane vojne pohode, dok su stvarni gospodar tog neplodnog i slabo naseljenog prostora, gdje je u 18. stoljeću živjelo tek 14.000 do 15.000 stanovnika, bila neposlušna plemena.

Njima su suprotstavljeni bili lokalni muslimani, čije uništavanje slavi kasnija historijska tradicija. Muslimani u Gornjem Polimlju, u dolini Lima i Tare, kao i ogromna većina u Novopazarskom sandžaku, bili su slavenskog porijekla. Islam se na tim prostorima razvijao postupno i evolutivno, bez primjene nasilja. Jovan Hadži-Vasiljević 1924. godine bilježi da ni u jednoj oblasti muslimani nemaju predanja o tome da su masovno i nasilno preobraćeni.

Na području Stare Crne Gore izgrađeno je više džamija: na Žabljaku, Balijama, Viru (Virpazaru), Obodu, Cetinju, Ceklićima, Dupilu i Stanišeljićima. Do početka 18. stoljeća muslimani su bili brojni u Ceklićima, Crmnici i Ceklinu, dok su na Cetinjskom polju postojale tri džamije. Ezan s cetinjske džamije čuo se sve do manastira, pa je otuda nastala i poznata Njegoševa rečenica: „Odža riče na ravno Cetinje“.

Veliku borbu protiv muslimana započeo je vladika Danilo Petrović, neumoljivi protivnik Turaka. Rad na „istrazi poturica“, muslimana koji su odbili da se pokrste,  poslužio je njegovim sljedbenicima kao putokaz u suzbijanju islama na prostoru Crne Gore. Narodna predaja, ovjekovječena Gorskim vijencem, istragu poturica svodi na organizovani akt čiji je inicijator bio vladika Danilo. Vladika Petar I Petrović pisao je 1835. u Kratkoj istoriji Crne Gore kako je Danilo nakon zavladičenja 1700. godine za cilj svoje političke djelatnosti postavio da „očisti Crnu Goru od unutrašnjih Turaka“. Danilo je postavio uslov Crnogorcima da istrijebe muslimane ili on neće biti njihov arhipastir. Crnogorci su poslušali svog vladiku, pobivši i prognavši svoje sunarodnike koji se nisu htjeli pokrstiti.

Dimitrije Milaković je 1856. u svojoj Istoriji Crne Gore naveo da je na Božić 1702. i 1703. došlo do „istrage poturica“, pri čemu su svi muslimani koji nisu uspjeli pobjeći poubijani, dok se manji dio pokrstio. Po sudu dr. Milorada Ekmečića, „istraga poturica“ se historijski zapravo nije dogodila u tom obliku, već predstavlja filozofsku imaginaciju oslobodjenja. Uspomena na nestalih 36 muslimanskih bratstava ostala je djelimično očuvana u toponimiji (52 toponima), kao i kod onih koji su zadržali muslimanska prezimena.

Džamije u Staroj Crnoj Gori podijelile su sudbinu muslimanskog stanovništva. Izbrisan im je svaki trag postojanja, kao i grobljima oko njih, dok je džamija na Obodu pretvorena u crkvu. Muslimani koji su uspjeli izbjeći pogrom naselili su se u obližnjim krajevima, selu Tuđemile iznad Bara, pojedinim selima u crnogorskoj Krajini te u Nikšiću. Tradicija o prvoj „božićnoj“ istrazi nije uzimala u obzir da se to dogodilo upravo na jedan od najvažnijih hrišćanskih praznika čija je poruka mir i praštanje, već je to bilo djelo natplemenske organizacije. Artur Evans je pisao da bi Crna Gora odavno postala turski pašaluk da njen najveći vladika nije primijenio tako užasan lijek.

Na prostoru potonje Crne Gore, kao i Srbije, došlo je do dugotrajnog i iscrpljujućeg sukoba sela i grada. Priroda tla i geografska sredina imale su veliku ulogu u oblikovanju nacionalnog profila. U Crnoj Gori je hrišćanski živalj bio i teritorijalno odvojen od muslimana koji su imali uticaj uglavnom u ravnicama oko utvrđenih gradova Podgorice, Žabljaka, Spuža i Bara. U malobrojnim bogatim dolinama oni su bili prirodna meta crnogorskih gorštaka. Crnogorac je od davnina bacao čežnjive poglede sa vrletnih stijena na ravnu Zetu, Podgoricu, Nikšić, Kolašin, Spuž i Žabljak, čeznući za barem najdjelotvornijim izlazom na more.

Sukobi Crnogoraca s muslimanima u 19. stoljeću dobijaju novi zamah. Raniji sukobi vođeni su gotovo jedino radi ubijanja i pljačke, jer se crnogorsko stanovništvo, mučeći muku s glađu, u znatnoj mjeri prehranjivalo plijenom. Predstave o Crnogorcima kao narodu sklonom razbojništvu pominjao je i sam Petar I Petrović kada je, zbog čestih upada na austrijski teritorij, sankcionisao nedolična ponašanja. Engleski novinari predstavljali su Crnogorce kao ljude nespremne za civilizovanu Evropu, ali istovremeno i kao živa otjelovljenja narodnih balada.

Tokom 19. stoljeća skoro svaka treća godina bila je nerodna, a zabilježeno je i do sedam uzastopnih gladnih godina (1817–1823). Zbog oskudice u obradivoj zemlji smatralo se da Crnogorci od svoje ekonomije ne mogu živjeti duže od osam mjeseci u godini. Da nije bilo masovnog iseljavanja, finansijske pomoći iz Rusije i pljačkanja muslimanskih područja, ta kriza ne bi imala historijskih granica. Uoči izbijanja Srpske pobune u Smederevskom sandžaku početkom 19. stoljeća, crnogorski vladika pisao je dečanskom igumanu o namjeri da se zajedno sa Srbima s beogradske strane digne na oružje protiv Osmanlija, uz nadu da će Rusija pomoći hrišćanima da se oslobode turskog iga.

Crnogorsko neprijateljstvo prema Osmanlijama postalo je svojevrsna državna religija. U svijesti Crnogoraca bila je duboko ukorijenjena predstava o „Turcima“ kao vječitim krivcima za njihovu zlu sudbinu, dok se na pretke proslavljene u tim borbama gledalo gotovo kao na viša bića. Gavro Vuković je zapisao da Crnogorac nije mogao zamisliti iskreno prijateljstvo s Turčinom, jer je to neprijateljstvo bilo usađeno u njihove kosti tokom stoljeća. Pojedini autori navodili su da se na Osmanlije išlo kao na divlje zvijeri, dok B. Jezernik prenosi i narodne predrasude o porijeklu naziva Otomani i običajima koji su iz toga izvođeni. Zabilježeno je i da su zarobljeni hercegovački begovi, radi potpunog poniženja, ponekad razmjenjivani za svinje.

U sukobima su obje strane primjenjivale surove metode. Francuski putopisci su četrdesetih godina 19. stoljeća na Cetinju zabilježili prizor odsječenih turskih glava nataknutih na koplja. Sječa glava i odsijecanje nosa i gornje usne neprijatelju služili su kao mjerilo zasluga i dijelili društvo na „soj“ i „nesoj“. Bilo je i zabilježenih slučajeva ekstremnog nasilja tokom borbi na Skadarskom jezeru.

Ipak, uprkos opštoj netoleranciji, pobratimstva između crnogorskih glavara i osmanskih dostojanstvenika nisu bila rijetkost. Zbog nesigurnog stanja u pograničnim krajevima, pobratimstvo je služilo kao propusnica za međusobni saobraćaj te ličnu i imovinsku sigurnost, a imalo je značaj i u smirivanju krvne osvete. U Kučima u vrijeme besudnog stanja ugledniji ljudi imali su po desetak pobratima. U doba Njegoša društvena svijest bila je više opterećena plemenskom tradicijom nego crkvenom dogmatikom, pa se i sam Njegoš, uprkos kanonima, bratimio s hercegovačkim Ali-pašom Stočevićem.

Progon i potiskivanje muslimanskog stanovništva nastavljeni su i tokom 19. stoljeća, gdje je religija imala ključnu ulogu u određivanju identiteta. Mojsije Zečević, iguman Đurđevih Stupova, započeo je u Vasojevićima borbu protiv muslimana, pa su već krajem trećih decenija 19. stoljeća zabilježeni pritisci na to stanovništvo. Zakonik Vasojevića iz perioda 1829–1830. određivao je da se nove džamije ne grade, a stare zapuste, dok se od preobraćenika zahtijevalo vraćanje u pradjedovsku vjeru.

Pravoslavno sveštenstvo u crnogorskim krajevima bilo je poznato po svom vojevanju; krsta su se hvatali rjeđe nego sablje i puške, pa je vladika Petar I morao uvoditi red među sveštenicima. U kolašinskom kraju od kraja 18. vijeka nije bilo trajnog mira zbog nastojanja Vasojevića, Moračana i Rovčana da se dokopaju novih imanja i pašnjaka na Komovima, Bjelasici i Sinjajevini. Te planove ometao je osmanski Kolašin, pa su ta plemena stalno napadala grad. Donji Kolašin, pljevaljski i prijepoljski kraj najčešće se pominju kao mjesta koja pripadaju Hercegovini.

Kolašin je, poput Nikšića, bio utvrđena vojna krajina. Za razliku od Podgorice ili Pljevalja, u narodnoj pjesmi Kolašin se nazivao „gradom krvavim“. Zbog specifičnog položaja, Kolašinci su se oslanjali prvenstveno na sopstvenu snagu i nisu mnogo marili za centralnu vlast. U izvorima iz 19. stoljeća opisivani su kao žestoki junaci koji nad sobom nisu imali gospodara.

Pod vladikom Petrom II Petrovićem Njegošem (1830–1851) Crnogorci su učvrstili svoj položaj. Zakonom otačastva iz 1833. udareni su temelji državne organizacije. Njegoš je prihvatio matrice oblikovane u agitacionoj literaturi nastaloj od 70-ih godina 18. stoljeća na području Karlovačke mitropolije, prema kojima sve nesreće na Balkanu potiču od pada Srpskog carstva na Kosovu. Podsticao je potrebu kolektivne osvete, insistirajući na transformaciji ličnog čina u narodni pokret. Kao i njegov prethodnik, Njegoš je Osmanlije označavao kao najveće neprijatelje i smatrao da borba mora trajati sve dok im se ne zatre trag u Evropi.

Od kneza Miloša Obrenovića Njegoš je 1837. tražio da zabrani izdavanje sabranih djela Dositeja Obradovića, izražavajući odbojnost prema prosvjetiteljskim idejama koje nisu pravile razliku među vjerama, budući da je sam bio čvrsto vezan za narodnu i patrijarhalnu kulturu. Njegošev Gorski vijenac imao je presudnu ulogu u učvršćivanju svijesti o nepomirljivosti i trajnim razlikama između Crnogoraca i Osmanlija, te o potrebi odsudne borbe.

Kolektivni mentalitet, oblikovan vjerovanjima, strahovima i historijskim naslijeđem, diktirao je stavove i usmjeravao procese tokom čitavog 19. stoljeća. Kontinuirano potiskivanje muslimanskog stanovništva pratio je san o obnovi srednjovjekovnih hrišćanskih država. Ideja stvaranja homogenih nacionalnih država, u kojima se država identifikuje s nacijom i vjerom, imala je duboke korijene u narodnim predanjima i političkoj praksi tog doba, pri čemu se nasilje često smatralo neizbježnim instrumentom u procesu državnog zaokruživanja.

(Tekst je izvadak iz knjige Safeta Bandžovića pod naslovom: “BOŠNJACI I DEOSMANIZACIJA BALKANA: Muhadžirski pokreti i pribježišta “sultanovih musafira” (1683.-1875.)”)