Istraživanje koje je naručio holandski kralj Willem-Alexander otkriva „aktivnu i bezobzirnu“ ulogu dinastije Oranje-Nassau u jačanju sistema zasnovanog na „pretpostavljenoj superiornosti bijelaca“

Dinastija Oranje-Nassau, preci današnjeg nizozemskog kralja, stoljećima je pružala podršku kolonijalizmu, ostvarivši tokom 19. stoljeća dobit koja u današnjoj vrijednosti iznosi oko 500 miliona eura. Ovo je ključni zaključak obimnog istraživanja predstavljenog u svečanoj sali Univerziteta u Leidenu, koje je analiziralo ulogu nizozemske kraljevske porodice u kolonijalnoj historiji i s njom povezanom ropstvu. Studija obuhvata period od 1600. godine do savremenog doba, a prije četiri godine naručio ju je sam monarh.

Kao diplomirani historičar, kralj Willem-Alexander je prilikom preuzimanja studije izjavio: „Ne mogu promijeniti prošlost, ali u okviru svojih mogućnosti mogu doprinijeti sadašnjosti i budućnosti.“ Od samog početka svoje vladavine, nizozemski suveren je odlučio da se suoči s prošlošću svoje porodice u činu transparentnosti s dalekosežnim posljedicama po budućnost monarhije. Grupa od 60 istraživača stavila ga je pred ogledalo koje je vratilo bolnu sliku.

Prema riječima vodećeg istraživača Gerta Oostindieja, podrška dinastije Orange kolonijalizmu bila je „stoljećima aktivna i bezobzirna, uključujući i ropstvo dok je ono postojalo“. Svi članovi dinastije „smatrali su da su kolonijalni ratovi i nasilno gušenje pobuna neizbježni i opravdani“, dodao je Oostindie, naglašavajući da su pripadnici dinastije u drugoj polovini 19. stoljeća podržavali sistem utemeljen „na pretpostavljenoj superiornosti bijelaca i Evrope“.

Tišina o ovoj prošlosti trajala je sve do stupanja na tron kraljice Juliane 1948. godine, kraljeve bake, koja je bila pacifistkinja i koja se distancirala od dotadašnjeg kursa. Iz dvora se prije toga „nikada nije čula kritika kolonijalizma niti poziv na drugačiji pristup“.

Kroz 2.000 stranica istraživanja, raspoređenih u pet knjiga, utvrđeno je da su svi štadholderi (namjesnici), kao i potonji kraljevi i kraljice, najmanje do kraljice Wilhelmine (koja je vladala od 1890. do 1948.), „bili uvjereni u legitimnost kolonijalizma i njegov značaj za Nizozemsku“. Dinastija Oranje-Nassau učestvovala je u tom procesu „s uvjerenjem i bez suštinskih zadrški“. Tokom 19. stoljeća, dinastija je od kolonijalizma ostvarila oko 500 miliona eura u današnjoj protivvrijednosti. Međutim, od transatlantske trgovine robljem i ropstva na Karibima jedva da su ostvarili direktnu dobit, „ne zato što to nisu željeli, već zato što u tome nisu uspjeli“, objašnjavaju istraživači.

Samo je kralj Willem I (1813–1840) direktno određivao kolonijalnu politiku. U slučaju njegovih prethodnika, odluke su donosile Generalne države (staleška skupština) i Nizozemska istočnoindijska kompanija (VOC). Osnovana 1602. a raspuštena 1799. godine, ova kompanija je imala monopol na trgovinu u Aziji i porobila je stotine hiljada ljudi. Moć ustavnih vladara koji su uslijedili postepeno se smanjivala kako je rastao utjecaj parlamenta.

Tokom prezentacije studije istaknuto je da su pripadnici dinastije Oranje, poput drugih evropskih kolonijalnih monarhija, „bili privilegovana djeca svog vremena“. „Ali to ih ne opravdava: znali su šta se dešava i mogli su postupiti drugačije“, naglasio je Oostindie.

„Znala sam da će ovaj dan doći“, izjavila je nakon prezentacije bivša poslanica Kathleen Ferrier, kćerka prvog predsjednika Surinama, nekadašnje nizozemske kolonije u Južnoj Americi. „Vi ste prvi u svojoj lozi koji se usudio nastupiti na tako ranjiv način“, podvukla je Ferrier u obraćanju kralju. Kolonijalna historija je ključna za razumijevanje historije same Nizozemske , „ali se decenijama na nju nije tako gledalo“, primijetio je Henk te Velde, profesor historije i jedan od učesnika u projektu.

„Ovo su potresni i šokantni zaključci; duboko su me ganuli“, priznao je monarh po prijemu izvještaja. „Bez priznavanja onoga što se dogodilo nećemo moći ići naprijed. Neophodno je pošteno se suočiti s prošlošću kako bi se ponovo izgradilo povjerenje.“ Kralj smatra da je u periodu prije kraljice Juliane „nedostajalo disidentsko vodstvo“ koje je moglo napraviti razliku. Willem-Alexander je također istakao da ovi zaključci predstavljaju dodatni podsticaj za nastavak ispunjavanja obaveze preuzete stupanjem na tron — zaštite slobode i prava svih Nizozemaca i svih stanovnika te zemlje.

Kralj se 2020. godine izvinio za kolonijalno nasilje nakon proglašenja nezavisnosti Indonezije. Dvije godine kasnije, 2023., otišao je korak dalje uputivši izvinjenje za umješanost Nizozemske i profit svojih predaka od trgovine robljem, dok je 2025. godine ponovio svoja izvinjenja tokom posjete Surinamu, gdje su ih potomci porobljenih ljudi zvanično prihvatili.