Dok je Evropa u 16. stoljeću tonula u krvave vjerske ratove, na drugom kraju svijeta stvarano je jedno od najmoćnijih i najprosvijećenijih carstava u historiji. Mogulski car Akbar Veliki, nepismeni vizionar i genijalni vojskovođa, mačem je ujedinio Indiju, a mudrošću i nepokolebljivom vjerskom tolerancijom udario temelje državi čije naslijeđe i danas izaziva burne rasprave
Zvijezde su bile povoljne, ali sudbina vođe Džalala ud-Dina Muhameda Akbara od samog početka bila je na staklenim nogama. Rođen je 15. oktobra 1542. godine pod punim mjesecom u znaku Lava, sa zvjezdanim nebom koje je, prema riječima majčinog astrologa, nagovještavalo rođenje vladara kakav se rađa jednom u mileniju. Njegov otac Humajun nije prisustvovao rođenju jer je bio zauzet ratovanjem. Sina je prvi put vidio tek dva mjeseca kasnije. Akbar je odrastao u Kandaharu i Kabulu kao nemiran mladić. Učenje ga uopće nije zanimalo; radije je dane provodio u jahanju i lovu. Teško je savladavao gradivo, pa se pretpostavlja da je imao disleksiju, zbog čega nikada nije naučio čitati i pisati.
Dana 27. januara 1556. godine, Humajun je nastradao na neobičan način: žureći niz stepenice svoje biblioteke nakon što je čuo poziv na molitvu, sapleo se o sopstveni ogrtač i slomio vrat. Akbar je tada imao tek trinaest godina. Nije bilo vremena za žalost; mlađahni car je odmah krunisan za novog padišaha Mogulskog carstva. Situacija je bila izuzetno rizična. Mogulsko carstvo bilo je okruženo ambicioznim rivalima, a unutar njegovih granica vladalo je opće nezadovoljstvo.
U početku je Akbar vladao uz pomoć Bairam-kana, starog i odanog koji je služio još njegovom ocu. Kao regent, Bairam-kan je držao unutrašnje neprijatelje na odstojanju i udario temelje ogromne vojske. Međutim, čim je sedamnaestogodišnji Akbar osjetio da Bairam prikuplja previše moći, poslao ga je na hadž u Meku i sam preuzeo kormilo države.
Akbarov odnos prema vjeri oblikovali su sufijski misticizam i duboko nezadovoljstvo dogmatizmom konzervativne uleme na njegovom dvoru. Tokom vladavine razvio je politiku sulh-i kula (općeg mira), ukidajući diskriminatorne poreze za nemuslimane, ženio se hinduističkim princezama kojima je ostavljao potpunu vjersku slobodu i okupljao učenjake svih konfesija u potrazi za univerzalnom istinom. Njegovo duhovno traganje kulminiralo je oblikovanjem pokreta Din-i Ilahi (“Božanska vjera”), kojim je kroz sintezu islama, hinduizma, kršćanstva i zoroastrizma nastojao prevazići vjerske podjele i ujediniti podanike svog carstva na temeljima zajedničke etike i tolerancije.
Akbar je bio izuzetno snažne građe, odvažan i u ranim godinama bezobziran, ali istovremeno i briljantan strateg. Pod njegovom vladavinom, Mogulsko carstvo je doživjelo ogromnu ekspanziju. Osnovu njegove vojske činila je turska i uzbečka konjica, izuzetno brzi strijelci na konjima, kao i ubojiti ratni slonovi. Po ugledu na evropske sile, Akbar je uveo i najmoderniju artiljeriju.
Od mnogobrojnih bitaka koje je Akbar vodio, najviše mašte rasplamsava opsada tvrđave Čitor. Ova ogromna utvrda, smještena na stijeni visokoj 150 metara, bila je najveća u cijeloj Indiji. Opsada je trajala četiri mjeseca. Akbar nije doveo samo vojsku, već i na hiljade radnika koji su kopali rovove i izgrađivali zaštićene prolaze ka tvrđavi u cik-cak liniji. Kada su se privukli dovoljno blizu, detonirali su ogromne količine baruta ispod zidina i probili odbranu.
U februaru 1568. godine, kada je postalo jasno da je bitka izgubljena, uslijedio je tragični ritual: stotine žena iz naroda Radžput izvršilo je samoubistvo skakanjem u vatru kako ne bi pale u zarobljeništvo. Akbar je bio milostiv prema onima koji su se predali, ali je odmazda nad neprijateljskim borcima bila surova. Grad je opljačkan, a hiljade vojnika je poginulo. Ova pobjeda slomila je otpor u Rajasthanu i otvorila put potpunoj dominaciji Mogula.
Akbarov djed Babur osnovao je dinastiju uočivši priliku za širenje iz Centralne Azije. Babur je vodeću ulogu u regiji preuzeo porazivši delhijskog sultana 1526. godine, ali je umro ubrzo nakon toga. Akbar je naslijedio državu u previranju, ali je uspio ne samo da je stabilizuje, već i da stvori moćno, centralizovano carstvo.
U svojoj knjizi Akbar the Great: The Ultimate Renaissance Ruler, britanska historičarka Džesika Frejzir ističe da genijalnost ovog vladara nije bila samo u osvajanju novih teritorija, već prije svega u njihovoj konsolidaciji. Akbar je postavio temelje carstva koje je opstalo sve do 19. stoljeća.
Prije svega, sproveo je dalekosežne administrativne reforme. Reorganizovao je poreski sistem u pogledu poljoprivrede. Najplodnija područja u dolini Ganga donosila su i do tri žetve godišnje, a porez se izračunavao na osnovu desetogodišnjeg prosjeka prinosa.
Nadalje, umjesto da oslanja vlast na lokalne nasljedne vladare koji su često podizali bune, Akbar je uveo sistem državnih službenika i guvernera (mansabdara). Oni su primali plaću direktno iz centralne blagajne, a zauzvrat su morali obezbijediti određeni broj konjanika za carsku vojsku. Na taj način, guvernerske pozicije nisu više bile nasljedne, čime je Akbar spriječio stvaranje lokalnih dinastija i osigurao potpunu lojalnost provincija.
Dok su njegov djed i otac gradili pretežno u Agri, Akbar je otišao korak dalje i sagradio potpuno novi grad, Fatehpur Sikri, smješten oko 35 kilometara zapadno od Agre. Grad je sagrađen u čast sufije Salima Čištija, koji mu je prorekao rođenje prijestolonasljednika.
Fatehpur Sikri je građen od crvenog pješčanog kamena i predstavljao je spektakularan spoj perzijske, indijske i centralnoazijske arhitekture. Unutrašnjost palata bila je ukrašena raskošnim freskama, dok su podovi bili prekriveni dragocjenim ćilimima. Evropski putopisci iz tog doba pisali su sa divljenjem o Agri i Fatehpur Sikriju, napominjući da su ti gradovi bili veći i bogatiji od Londona ili Pariza. Carske štale sadržavale su hiljade slonova, konja, kamila i druge divljači koja se koristila za lov i dvorske parade.
Iako sam nije znao čitati, Akbar je imao strast prema knjigama i znanju. Na njegovom dvoru nalazila se biblioteka sa više od 24.000 rukopisa na raznim jezicima. Zaposlio je prevodioce koji su prevodili velika sanskritska djela, poput epova Ramajana i Mahabharata, na perzijski jezik. Također je podsticao razvoj minijaturnog slikarstva, spajajući perzijski stil sa živopisnim indijskim koloritom i evropskom perspektivom.
Ono po čemu je Akbar ostao najviše zapamćen u historiji jeste njegova politika vjerske tolerancije. U vrijeme kada je Evropa bila razdirana krvavim vjerskim ratovima između protestanata i katolika, Akbar je u svom carstvu promovisao ideju općeg mira (sulh-i kul).
Ukinuo je glavarinu (džiziju) koju su nemuslimani morali plaćati, kao i porez na hinduistička hodočašća. Oženio se hinduističkom princezom iz doma Radžput i dozvolio joj da slobodno prakticiraju svoju vjeru u palati. Na dvor je pozivao učenjake različitih vjeroispovijesti, muslimane, hinduiste, džainiste, zoroastrijance, pa čak i isusovačke svećenike iz Goe.
U Fatehpur Sikriju sagradio je posebnu dvoranu za rasprave (Ibadat Khana), gdje su se održavale debate o religiji, filozofiji i etici. Akbar je volio slušati ove rasprave i sam učestvovati u njima. Iz tih duhovnih traganja nastala je njegova ideja o Din-i Ilahi (“Božanskoj vjeri”), sintetičkom duhovnom pokretu koji je kombinovao elemente islama, hinduizma, kršćanstva i zoroastrizma, naglašavajući monoteizam, vrlinu i toleranciju. Iako ova ideja nije preživjela njegovu smrt, ostala je zabilježena kao jedan od najzanimljivijih pokušaja premošćivanja vjerskih razlika u historiji.
Danas je naslijeđe Mogula u Indiji predmet žestokih političkih i historijskih rasprava. Sa usponom hinduističkog nacionalizma u modernoj Indiji, uloga mogulskih vladara se često preispituje ili potcjenjuje, a pojedini historijski udžbenici se mijenjaju kako bi se umanjio njihov uticaj.
Ipak, historijski spomenici poput Tadž Mahala, Crvene tvrđave u Delhiju i samog Fatehpur Sikrija ostaju svjedočanstvo o vremenu kada je Indija pod Akbarovom vladavinom bila jedno od najmoćnijih, najbogatijih i najprosvijećenijih carstava na svijetu. Akbar Veliki ostaje zapamćen ne samo kao osvajač, već kao vizionar koji je u raznolikosti svog carstva vidio snagu, a ne slabost.
IZVOR: Bosna.hr, Historisch Nieuwsblad
