Arapski građani čine oko 20% stanovništva Izraela. Većinom su to potomci Palestinaca koji su 1948. godine uspjeli ostati u svojim domovima. Među njima ima muslimana, kršćana, Druza i beduina iz pustinje Negev, te svaka grupa ima specifičan odnos prema državi. Muškarci iz zajednice Druza, na primjer, podliježu obaveznom služenju vojnog roka, dok su muslimanski i kršćanski Arapi toga oslobođeni. Sve do 1966. godine ove su zajednice živjele pod vojnom upravom i trebala im je dozvola čak i za izlazak iz vlastitih sela.
Uveče 27. oktobra u Izraelu su se istovremeno odigrale dvije potpuno različite scene. S jedne strane, premijer Benjamin Netanyahu tvrdio je da arapski birači masovno izlaze na birališta. Prikazivao ih je kao neprijatelje kako bi isprovocirao reakciju vlastite biračke baze. Ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir učinio je gotovo isto, nazvavši visoku izlaznost Arapa „ludilom“.
S druge strane, u štabu Zajedničke liste u Nazaretu slavio se historijski dan. Kada su 28. oktobra pristigli rezultati, postalo je jasno zašto se svaka strana ponašala tako kako jeste.
Sa 99,5% prebrojanih glasova, Netanyahuov blok osvojio je 53 mandata, a opozicioni blok Gadija Eisenkota 48. Arapske stranke postavile su rekord s 19 mandata, čime je ključ većine u Knessetu pao u arapske ruke.
Tog 27. oktobra ti su birači prikazivani kao prijetnja. Samo dan kasnije postali su ključni faktor koji će odlučiti sudbinu naredne vlade.
Ova kontradikcija ponovo pokreće pitanje koje se često postavlja: ko su arapski građani Izraela i šta oni žele?
Arapski građani Izraela
Arapski građani čine oko 20% stanovništva Izraela. Većinom su to potomci Palestinaca koji su 1948. godine uspjeli ostati u svojim domovima. Među njima ima muslimana, kršćana, Druza i beduina iz pustinje Negev, te svaka grupa ima specifičan odnos prema državi. Muškarci iz zajednice Druza, na primjer, podliježu obaveznom služenju vojnog roka, dok su muslimanski i kršćanski Arapi toga oslobođeni. Sve do 1966. godine ove su zajednice živjele pod vojnom upravom i trebala im je dozvola čak i za izlazak iz vlastitih sela.
Čak je i sam naziv sporan. Zvanična terminologija naziva ih „izraelskim Arapima“, dok se veliki dio te zajednice identificira kao „palestinski građani Izraela“. Pitanje identiteta počinje već od samog imena.
Arapski građani imaju pravo glasa na izraelskim izborima od 1949. godine. Za njih, međutim, izlazak na birališta ili bojkot nikada nije bio uobičajen građanski čin. Neki su u Knessetu vidjeli jedinu legalnu arenu u kojoj mogu braniti svoja prava. Drugi su tvrdili da učestvovanje daje legitimitet sistemu koji ih isključuje i pozivali su na bojkot. Sjeverni ogranak Islamskog pokreta, koji je vlada zabranila 2015. godine, bio je najpoznatiji zagovornik tog stava.
Ono što je osnažilo argumente pobornika bojkota jeste činjenica da se arapski glasovi nikada nisu pretvorili u stvarnu političku moć. Za više od 70 godina nijedna arapska stranka nije bila pozvana u vladu. Ulazak stranke Ra'am u vladu Bennett-Lapid 2021. godine bio je presedan, ali je ta vlada trajala samo oko godinu dana. Tokom čitavog tog perioda, jevrejske stranke su ili izostavljale arapske zastupnike iz svojih računica za koaliciju ili su izbjegavale da ih se povezuje s njima.
Zakon o nacionalnoj državi iz 2018. godine učinio je ovaj osjećaj trajnim. Njime je pravo na nacionalno samoopredjeljenje rezervisano isključivo za jevrejski narod, dok je arapski jezik degradiran sa zvaničnog jezika na jezik s „posebnim statusom“. U istim tim godinama građevinske dozvole u arapskim gradovima gotovo uopće nisu izdavane, dok su kazne za bespravnu gradnju postale oštrije. Beduinska sela u Negevu koja država ne priznaje i dalje su odsječena od električne i vodovodne mreže.
Ove politike, zajedno s isključivanjem arapskih stranaka iz koalicija i njihovom političkom marginalizacijom, odrazile su se na glasačkim kutijama. Izlaznost Arapa, koja je 1999. godine iznosila oko 75%, pala je na otprilike 45% do 2021. godine. Taj pad je odražavao iscrpljenost, a ne ravnodušnost. Bio je to tihi odgovor zajednice koja je počela vjerovati da glasanje ne mijenja ništa.
Zašto je 2026. drugačija
Do 2026. godine stara nejedinstvenost i zamor ustupili su mjesto gnjevu, prije svega zbog rata koji je počeo 7. oktobra. Za arapske građane rat u Gazi nije bio tuđi rat: mnogi od njih tamo imaju rodbinu.
U istom periodu, studenti, nastavnici i umjetnici privođeni su zbog objava na društvenim mrežama, što je pokazalo da se u vlastitoj zemlji čak i žalovanje može tretirati kao zločin.
Bilo je i prolivanja krvi kod kuće. Organizovani kriminal i ubistva u arapskim gradovima dostigli su nezabilježen nivo. Samo u 2023. godini ubijeno je više od 240 arapskih građana, a većina tih ubistava nikada nije riješena. S Ben-Gvirom kao ministrom nadležnim za policiju, mnogi Arapi su zaključili da to zanemarivanje nije bilo slučajno.
U januaru su se arapske stranke, koje dugo nisu uspijevale sarađivati, dogovorile da obnove Zajedničku listu. Ankete su pokazivale da 82% arapskih birača podržava ujedinjenu listu. Ra'am je na kraju nastupio samostalno, ali poruka je bila jasna: ovi izbori bili su prilika da zajednica dokaže da postoji.
Čak ni sam dan izbora nije protekao glatko. Udruženje za građanska prava u Izraelu prijavilo je kašnjenja u glasanju u najmanje 18 arapskih zajednica. Ra'am je privođenje nekih svojih članova opisao kao pokušaj suzbijanja izlaznosti Arapa. Unatoč tome, prema procjeni Kanala 12, izlaznost Arapa dostigla je oko 80%, oborivši rekord iz 1999. godine.
Arapski građani Izraela optuživani su da su „peta kolona“ još od 1948. godine, a ta optužba ponovo isplivava na površinu pri svakim izborima. Pa ipak, arapske stranke podržavaju rješenje s dvije države i jednakost, a ne otcjepljenje.
Arapski zastupnici ulaze u Knesset, polažu zakletvu i služe kao legitimni članovi parlamenta. Ono čemu se oni protive nije postojanje države, već definicija koja ih čini građanima drugog reda. Tu zapinju poslijeizborni pregovori: opozicioni lider Eisenkot svaki dogovor s arapskim strankama uslovljava njihovim priznavanjem Izraela kao „jevrejske države“.
Za arapske stranke to bi značilo podržavanje definicije koja ih isključuje, i one to odbijaju. Nijedna demokratija ne očekuje od manjine da podrži ustavni identitet koji je ne tretira kao jednaku.
Niti arapski građani smatraju svoju podršku palestinskoj državi separatizmom. Država na Zapadnoj obali i u Gazi nema nikakve veze sa zemljom u kojoj žive arapski građani. Oni žele slobodu za svoj narod i jednako državljanstvo u zemlji u kojoj žive, te ne vide nikakvu kontradikciju između to dvoje.
Arapska politika također ne govori jednim glasom. Ra'am stavlja rasprave o identitetu po strani i fokusira se na budžete i usluge. Hadash, koji ima i arapske i jevrejske članove, zagovara jednakost i rješenje s dvije države. Balad najotvorenije zahtijeva „državu svih njenih građana“, i iz tog razloga postojali su učestali pokušaji zabrane kandidature njegovih kandidata. Vrhovni sud je većinu tih odluka poništio.
Unatoč ovim razlikama, sve arapske stranke se slažu oko jednog cilja: primorati državu da prihvati da su oni građani, a ne gosti.
Prazna stolica za stolom
Arapske stranke su brojnije i jače nego ikada. Yair Golan, lider Demokrata, tvrdi da bi opozicija trebala formirati vladu s njima. Međutim, većina jevrejskih opozicionih stranaka i dalje nije spremna na taj korak. Jedna od opcija jeste da arapske stranke podrže manjinsku vladu izvana, što bi ih ponovo ostavilo na rubu stola, umjesto za njim.
U međuvremenu, Netanyahu i Ben-Gvir guraju raspravu u još antidemokratskijem smjeru, ignorirajući arapske građane i tvrdeći da bi njihove glasove trebalo proglasiti nevažećim. Netanyahu se nada da će na taj način samostalno zadržati vlast.
Za sada, arapski građani šute. Oni neće priznati Izrael kao jevrejsku državu. Jednako je jasno, nakon pet izbora između 2019. i 2022. godine, da nemogućnost formiranja vlade vodi u političku krizu. Netanyahuova stranka osvojila je najviše glasova, ali sastavljanje koalicije za njega se čini nemogućim.
U opoziciji je sve više onih koji su spremni pregovarati s arapskim strankama kako bi smijenili Netanyahua. Da bi se to dogodilo, međutim, Eisenkot će morati ublažiti svoje crvene linije.
Niti vlada niti opozicija ne mogu tvrditi da su ostvarile čistu pobjedu na izborima 27. oktobra. Ono što je jasno jeste da su Arapi iz njih izašli u najjačoj poziciji. Ali da bi svoje dobitke na glasačkim kutijama pretvorili u stvarnu pobjedu, morat će odnijeti pobjedu i u pregovorima koji predstoje.
Podrška Eisenkotu
Neki pomak se ipak danas desio. Zajednička lista, koju predvode Arapi, saopštila je da će predložiti lidera opozicije Gadija Eisenkota za sastavljanje nove vlade. Time mu osiguravaju 67 preporuka – što čini većinu u Knesetu koji broji 120 mjesta – dok se za premijera Benjamina Netanyahua očekuje 46 preporuka.
Iz Zajedničke liste su naveli da će o svojoj odluci obavijestiti predsjednika Isaaca Herzoga tokom konsultacija u četvrtak navečer. Njihovih 11 zastupnika pridružuje se osam zastupnika stranke Ra'am, kao i 48 zastupnika iz jevrejskih opozicijskih stranaka koji podržavaju Eisenkota, lidera stranke Yashar.
“Do ove odluke smo došli jednoglasno, nakon konsultacija među strankama koje čine Zajedničku listu. Nije to bila laka odluka”, poručili su iz ovog saveza.
“Uprkos našoj odlučnosti da smijenimo Netanyahua, opozicijski blok koji predvodi Eisenkot još uvijek nije pokazao potrebnu spremnost da se suprotstavi Netanyahuovom kursu, da se bori protiv huškanja usmjerenog na arapske građane, te protiv pokušaja podrivanja legitimiteta njihovog političkog izbora”, navodi se u saopštenju.
Odluka je donesena nakon “široke podrške javnosti koju smo dobili” i uslijed “zahtjeva javnosti da se spriječi povratak Netanyahua i njegove vlade na vlast”, dodaje se u saopštenju. “Iako Eisenkot dobija više preporuka nego Netanyahu, smatramo važnim povećanje razlike između njih. Ovo je korak koji jača šanse za smjenu vlade i smanjuje mogućnost raznih pokušaja uspostavljanja vlade nacionalnog jedinstva koja bi zadržala Netanyahua na vlasti – mogućnost koju Netanyahu zagovara uz podršku uticajnih izraelskih, regionalnih i međunarodnih aktera”, navela je Zajednička lista.
Visoki zvaničnici u Eisenkotovom bloku rekli su za list Haaretz da s ovom strankom nisu vođeni pregovori, te da joj ništa nije ponuđeno u zamjenu za njenu preporuku.
Stranke Together i Yashar, koje podržavaju Eisenkota, te Likud, koji će preporučiti Netanyahua, trebale su se kasnije tokom dana sastati s Herzogom, čime se završavaju dvodnevne konsultacije.
Mandatar će imati na raspolaganju 28 dana, uz mogućnost produženja za još 14, da sastavi vladu.
Izvor: Turkiye Today
