Nevjerojatan put slavnog klizačkog dvojca, od skromnih početaka u radničkim porodicama do svjetske slave; priča Jayne Torvill i Christophera Deana, koja je pola stoljeća očaravala svijet, sada je došla svome kraju

Jayne Torvill i Christopher Dean, ikone umjetničkog klizanja, ostavili su neizbrisiv trag u sportu i kulturi svojim nezaboravnim nastupom na Zimskim olimpijskim igrama 1984. u Sarajevu. Njihov ples na Ravelov Boléro ne samo da im je donio zlato, već je postao jedan od najznačajnijih trenutaka u britanskoj historiji.

Nakon nevjerovatnih 50 godina zajedničkog rada ovaj legendarni duo najavio je kraj svoje karijere. Njihova oproštajna turneja „Our Last Dance“ počela je ovog mjeseca, njome će obilježiti njihov zlatni jubilej a završit će je u njihovom rodnom gradu Nottinghamu.

Jayne Torvill (67) i Christopher Dean (66) upoznali su se kao djeca na klizalištu u Nottinghamu – ona je imala 11 godina, a on 10. Jayne je već tri godine trenirala, dok je Chris tek započinjao. Njihov prvi susret nije bio sudbonosan; tek kada je Jaynein partner otišao s 14 godina, treneri su ih spojili. „Prvi put kad smo zajedno zakoračili na led, nije bilo čarolije, ali osjetila se povezanost“, prisjeća se Dean. „Oboje smo imali istu strast. Razmišljali smo kako bismo mogli nešto poboljšati, isprobati teže pokrete. Stalno smo se tjerali dalje“, dodaje Torvill na početku reportaže koju je objavio Times.

Oboje su napustili školu s 15 godina kako bi se posvetili klizanju. Finansijska podrška bila je ograničena – grad Nottingham dodijelio im je stipendiju od oko 7000 funti godišnje po osobi. Prije toga, Dean je poečo obuku za policajca a Torvill kao službenica u Norwich Unionu. Trenirali su u svakom slobodnom trenutku, često u ranim jutarnjim satima. „Zbog mojih smjena morali smo trenirati u dva ili pet ujutro. Palili smo svjetla na klizalištu – hladnom, tamnom zdanju punom miševa i štakora. Morali smo čistiti led, pa sam naučio voziti Zamboni“, kaže Dean, misleći na stroj za obnavljanje leda. Torvill ga ispravlja sa smiješkom: „Ja nisam, ti jesi.“

Odrasli su u radničkim porodicama. Dean, sin rudara i prodavačice, odrastao je u stambenom naselju u Calvertonu, selu blizu Nottinghama. Kada je imao šest godina, majka mu je otišla nakon što je otkrila očevu aferu, pa su ga odgojili otac i maćeha. Torvill je bila kći mehaničara u tvornici bicikala Raleigh i švalje iz Lace Marketa. Njihovi skromni korijeni i zajednička predanost klizanju stvorili su čvrstu osnovu za partnerstvo koje će promijeniti svijet umjetničkog klizanja.

Valentinovo 1984. godine promijenilo je njihove živote. Na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, Torvill i Dean pripremali su se za nastup koji će ući u historiju. Ustali su u 4:30 ujutro za posljednji trening u šest sati, sami na klizalištu, dok su ostali timovi spavali. „Htjeti smo osjetiti atmosferu arene“, kaže Dean. Nakon što su odradili cijeli program bez pauze, iz tame se začuo pljesak – čistači su ostavili metle i aplaudirali.

Te večeri, u 21:52, u ljubičastim kostimima izveli su Boléro. Njihov ples, koji je prikazivao patnju osuđenih ljubavnika, bio je hipnotičan. „Bilo je kao san“, kaže Torvill. „Toliko smo puta vježbali da je tijelo samo radilo.“ Dean dodaje: „Osjećalo se kao usporeni kadar. Publika je bila tiha, a kad je glazba završila, buka pljeska vratila nas je u stvarnost.“ Cvijeće je padalo na led, a ploča s ocjenama pokazala je historijski trenutak: svih 6.0 za umjetnički dojam, maksimalna ocjena. U Velikoj Britaniji 24 miliona gledalaca pratilo je kako osvajaju zlato.

„Postoje trenuci poput Svjetskog prvenstva 1966. godine, smrti Johna Lennona ili Elvisa Presleyja“, kaže Dean. „Naše zlato nekako se ugradilo u britansku psihu.“ Njihov uspjeh došao je u ključnom trenutku. Margaret Thatcher bila je na početku drugog mandata, nezaposlenost je bila visoka, a štrajk rudara bio je na pomolu. Sportom su dominirale supersile SAD-a i SSSR-a, pa je pobjeda dvoje skromnih mladih ljudi iz Nottinghama nad sovjetskim klizačima bila pravi trijumf. „Svi su govorili o učestvovanju, ali mi smo pobijedili“, kaže Dean uz smijeh.

Po povratku kući dočekala ih je euforija. Nottingham je organizirao paradu s „papamobilom“, a hiljade ljudi ispunile su glavni trg. „Bili smo posramljeni i mislili da niko neće doći“, kaže Dean. Dobili su BBC-jevu nagradu za sportsku ličnost godine – jedini put da su je podijelile dvije osobe – a njihovi nastupi emitirani su prije kraljičinog božićnog govora. Dvije ulice u Nottinghamu dobile su imena Torvill Drive i Dean Close.

Torvill i Dean govore s istom sinhronizacijom koju pokazuju na ledu, dovršavajući rečenice jedno drugome i nježno se zadirkujući. Njihov odnos temelji se na komplementarnim osobnostima: Dean je emotivniji, Torvill smirenija, ali oboje imaju čeličnu volju. Malo je kreativnih ili profesionalnih partnerstava koja traju pet desetljeća, a njihov uspjeh leži u ravnoteži i uzajamnom poštovanju.

Iako su na ledu izgledali kao zaljubljeni par, izvan njega nikada nije bilo romantike. „Bili smo par samo dok smo glumili na ledu“, kaže Torvill. Dean priznaje da su kao tinejdžeri imali „poljubac na zadnjem sjedištu autobusa“ tokom putovanja na takmičenja, ali to je bilo prije nego što su postali partneri. „Bili smo djeca“, kaže uz smiješak. Torvill dodaje: „Trener mi je rekao da ne smijem hodati s partnerom jer ako se posvađamo, neće htjeti klizati sa mnom. To mi se urezalo u pamćenje. Vidjeli smo kako se ruski parovi vjenčaju jer im to donosi stabilnost – auto, stan – ali onda bi se razveli i prestali klizati. Romansa nam nije padala na pamet; klizanje je bila naša strast.“

Ovaj „dosadan“ pristup donio im je zlatni prijateljski jubilej. „Uspjeli smo jer se nismo vjenčali“, kaže Torvill uz smijeh. Razgovaraju gotovo svaki dan, ali ne idu zajedno na odmore. „Ne“, odgovaraju uglas. Torvill živi u Istočnom Sussexu s mužem Philom Christensenom, tonskim inženjerom, s kojim je usvojila dvoje djece. Dean se ženio dvaput a posljednjih 14 godina u vezi je s Karen Barber.

Njihovi partneri morali su prihvatiti njihov neraskidivi odnos. „Phil je isprva pitao moramo li doista provoditi toliko vremena zajedno, ali nakon 30 godina shvatio je“, kaže Torvill. Deanova prva supruga bila je ljubomorna, rekavši da je osjećala da on ima dvije žene u životu jer je posao – i time Jayne – bio važniji. Barber, međutim, Torvill smatra „sestrom koju nikad nije imala“.

Nakon Sarajeva osvojili su svjetsko prvenstvo u Ottawi, a zatim su postali profesionalci, zarađujući bogatstvo svjetskim turnejama. Kada je Međunarodna klizačka unija 1992. godine dopustila profesionalcima takmičenje na Olimpijskim igrama, vratili su se u Lillehammer 1994. i osvojili bronzu.

Godine 1998. prvi put su najavili penziju posvetivši se treniranju i koreografiji. Od 2006. bili su dio emisije „Dancing on Ice“, najprije kao treneri, a kasnije kao sudije. U finalu 17. sezone, u kojem je pobjedu odnio glumac Sam Aston, izveli su svoj posljednji televizijski nastup. Ako se emisija nastavi, možda će se vratiti kao sudije, ali nastupi su gotovi.

Njihova oproštajna turneja Our Last Dance uključuje posjetu Australiji, gdje su iznimno popularni. Mladi klizači pomoći će im oživjeti najveće hitove, uključujući Boléro. „Ne izvesti Boléro bilo bi kao da Rolling Stonesi preskoče Satisfaction“, kaže Dean. „Neki ne biraju kada će završiti, pa je lijepo to učiniti na svoj način“, dodaje. „Zbog fizičkih zahtjeva, ne možemo nastaviti, niti bismo trebali.“

Dean je pretrpio više ozljeda jer je bio zadužen za dizanja. „Jayne mi je slomila nos tokom okretanja, dobio sam oštricu kroz ruku…“, kaže. Oboje se raduju slobodnom vremenu. Dean je kupio solarni kamper i planira putovanja. Ona nema planova, samo želi spontane izlete. „Više nikada nećemo nastupati zajedno“, potvrđuje Dean. Na pitanje je li to velika stvar, slegnu ramenima. „Prošli smo svaku fazu života zajedno, od djetinjstva do penzije, uvijek tu jedno za drugo“, kaže Dean, pa se nasmije: „Sada je samo pitanje ko će prvi u lijes.“

Torvill i Dean nisu samo klizači; oni su simboli britanskog duha, upornosti i prijateljstva. Njihov Boléro prekršio je pravila – bio je 18 sekundi duži od dopuštenog, pa su počeli na koljenima kako bi zaobišli ograničenje. Dean, kreativac, želio je ispričati priču, dok je Torvill bila praktična, osiguravajući da svaki pokret bude izvediv. Njihova harmonija, na ledu i izvan njega, učinila ih je legendama. Nakon 50 godina zajedničkog rada, spremni su za nova poglavlja. Torvill i Dean ostaju inspiracija, podsjećajući nas da su strast, predanost i prijateljstvo ključ za ostvarenje nemogućeg.