Period socijalističke Jugoslavije donio je gotovo potpuno uništenje vakufske imovine. Zakonima o nacionalizaciji iz 1945. i 1947. godine, Islamskoj zajednici oduzete su brojne nekretnine, uključujući kuće, dućane i zemljišta. Samo u Sarajevu porušene su 24 džamije, a brojna mezarja pretvorena su u parkove i javne površine

Vakufi, kao specifična vrsta trajne zadužbine u islamskoj tradiciji, predstavljaju jedan od najvažnijih oblika dobročinstva i društvene solidarnosti. Utemeljeni na načelu da se određena imovina daruje zajednici u trajno vlasništvo radi općeg dobra, vakufi su kroz historiju imali ključnu ulogu u izgradnji infrastrukture, obrazovnih ustanova, vjerskih objekata i socijalnih službi. Međutim, njihova sudbina često je bila obilježena uništavanjem, zloupotrebama i oduzimanjem, što je imalo dalekosežne posljedice na muslimansku zajednicu u Bosni i Hercegovini i šire.

Zlatno doba vakufa

Vakuf kao institucija u osmansko je doba začet, razvijao se i dostigao svoj vrhunac. Pored džamija, uvakufljena imovina uključivala je imarete (javne kuhinje), musafirhane (prenoćišta za putnike), medrese (vjerske škole), bolnice, mostove i česme. Ova forma trajnog dobra bila je odraz socijalno-moralnog načela islama, gdje su imućni pojedinci ostavljali svoje posjede u korist zajednice. Popis iz 1540. godine, sačuvan u arhivama Osmanske države, svjedoči o razvijenoj mreži vakufa u bosanskom sandžaku, koji su bili temelj društvenog života. Mnoge uvakufljene građevine naširoko su poznate, poput Begove džamije u Sarajevu, Ferhadije u Banjoj Luci, Aladže u Foči ili mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, ali se slobodno može reći da su Bosna i Hercegovina i Sandžak doslovno prekriveni vakufskim dobrima i da nema nijednog mjesta bez vakufa.

Prvi val uništavanja

Prve velike devastacije vakufske imovine dogodile su se krajem 17. stoljeća, kada je Eugen Savojski tokom pohoda 1697. godine spalio Sarajevo, pri čemu su uništeni brojni vakufski objekti. Međutim, pravi udar na vakufe uslijedio je dolaskom Austro-Ugarske na ove prostore 1878. godine. Neorganizirana uprava i upisivanje vakufske imovine na ime zakupaca omogućili su brojne zloupotrebe. Katolički redovi i državne vlasti često su pretvarali vakufske objekte u crkve, samostane, vojne magacine ili skladišta, dok su muslimanska groblja pretvarana u parkove i gradske površine.

U Travniku su Jezuiti srušili novu i svu od kamena zidanu Tophane džamiju, a na njeno mjesto postavili samostan i crkvu. U Zvorniku su katolici srušili Fethiju džamiju i pretvorili je u crkvu, u Sarajevu, na lokalitetu Ajas-pašine džamije, podignuto je svratište, a na Atmejdan džamiji skladište drva. U Konjicu je na lokalitetu Repovačke džamije napravljen vojnički magacin, kao i u stolačkoj džamiji. Istu sudbinu doživjela su i muslimanska greblja. Tako je greblje Čekrečinica u Sarajevu pretvoreno u Veliki park.

U Trebinju je na muslimanskom greblju zvanom Stari mezari napravljen park Kalaj Garten. U Tuzli je na muslimanskom greblju površine 18 dunuma napravljena željeznička stanica, a u Doboju zgrada Općinskog ureda. U Bihaću je od greblja napravljena stočna pijaca, a na onom kod Ič-hisar džamije šetalište, tako da nema grada u Bosni i Hercegovini koji nije pretrpio oštećenje ili kompletno zatiranje bošnjačkih vakufa.

Kraljevina SHS i sistematska pljačka

Nakon Prvog svjetskog rata, vakufi su pretrpjeli još veće gubitke. Agrarnom reformom Kraljevine SHS od bosanskih muslimana oduzeto je preko milion hektara zemljišta, što je činilo gotovo dvije trećine ukupne imovine u njihovom posjedu. Istovremeno, država je preuzela nadzor nad vakufskim poslovima, dok su vjerski službenici bili pod strogom kontrolom vlasti.

Socijalistička Jugoslavija: Potpuni slom vakufa

Period socijalističke Jugoslavije donio je gotovo potpuno uništenje vakufske imovine. Zakonima o nacionalizaciji iz 1945. i 1947. godine, Islamskoj zajednici oduzete su brojne nekretnine, uključujući kuće, dućane i zemljišta. Smatra se da vrijednost vakufske imovine oduzete Islamskoj zajednici iznosi oko deset milijardi dolara. Samo u Sarajevu socijalističkom nacionalizacijom porušene su 24 džamije i ekshumirano i u različite svrhe iskorišteno 204 dunuma muslimanskih mezarja te porušen veliki broj vakufskih dućana i magaza (više od 2.570 kvadratnih metara). Oduzimanje imovine uz neadekvatne kompenzacije ostavilo je Islamsku zajednicu bez ekonomske osnove za daljnji rad.

Oružana agresija devedesetih: Novi val razaranja

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine, vakufski objekti ponovo su se našli na udaru. Prema podacima Islamske zajednice, srušene su 534 džamije, 345 vakufskih objekata i brojni mesdžidi i mektebi. U Bosanskoj krajini, gdje je tradicija vakufa bila posebno izražena, gotovo svi objekti su uništeni ili teško oštećeni.

Vakufi su kroz stoljeća bili ne samo simbol dobročinstva, već i stub socijalnog i kulturnog razvoja zajednice. Njihovo uništavanje, od kraja osmanskog vremena do posljednjih ratnih razaranja, ostavilo je dubok trag na bosanskohercegovačkom društvu i bošnjačkom nacionalnom biću.