U mirnom krajoliku Sudeta austrougarske vojne vlasti podigle su u proljeće 1915. godine gigantski zarobljenički logor u kojem je pod dvostrukom bodljikavom žicom živjelo oko 12.000 ljudi. Među stotinama drvenih baraka izrasla je i prva namjenski građena džamija na tlu Češke, arhitektonski unikat s visokim minaretom sagrađen za vjerske potrebe hiljada zarobljenih muslimana. Pod istim krovom drvenog hrama neočekivano su se ukrstile sudbine carskih ruskih vojnika s Volge i Kavkaza te regruta iz Sandžaka i Crne Gore zarobljenih u uniformama srbijanske i crnogorske vojske, čiji tragovi i danas počivaju pod spomenikom s klesanim turbanom i kur'anskim ajetom na obližnjem vojničkom groblju

U rano proljeće 1915. godine, na krajnjem zapadu današnje Češke, u mirnom i hladnom krajoliku Sudeta nedaleko od grada Cheba, austrougarske vojne vlasti započele su podizanje jednog od najvećih kompleksa za ratne zarobljenike u Monarhiji. Na prostoru vojnog vježbališta uz put prema selu Podhrad, u roku od svega nekoliko sedmica nikao je čitav jedan drveni grad usred borovih šuma. Sa stotinu i osamdeset prostranih baraka, sopstvenom električnom mrežom, vodovodom, pekarama, dezinfekcionim stanicama, praonicama te krojačkim i stolarskim radionicama, logor u Chebu postao je samoodrživa mašina za internaciju hiljada ljudi prohujalih sa ratišta Prvog svjetskog rata.

Unutar dvostruke bodljikave žice visoke dva metra, nadgledane sa osmatračnica na kojima su stražarile stotine austrougarskih vojnika i oficira, u pojedinim trenucima boravilo je više od dvanaest hiljada ljudi. Ipak, ono što je ovaj logor učinilo jedinstvenim u cjelokupnoj ratnoj geografiji Srednje Evrope nije bila samo njegova veličina, već činjenica da je upravo tu, u srcu katoličke i protestantske Evrope, podignuta prva namjenski građena džamija.

Arhitektonska pojava tog drvenog vjerskog objekta sa visokim, vitkim minaretom, u koji je moglo stati čak 1600 vjernika, na prvi pogled djeluje kao historijski paradoks. Međutim, pojava islamskog svetog hrama u Sudetima bila je plod vrlo proračunate vojne i geopolitičke strategije Beča. Austro-Ugarska je ulaskom u rat sa Ruskom Imperijom i stupanjem u savez sa Osmanskim Carstvom nastojala pokazati visoki stepen vjerske tolerancije prema muslimanskim zarobljenicima. Cilj je bio spriječiti eventualne pobune unutar logora, ali i poslati snažnu propagandnu poruku islamskom svijetu o humanom tretmanu vjernika pod habsburškom krunom. Kada je 24. marta 1915. u Cheb stigao prvi transport sa četiri stotine zarobljenih vojnika sa Istočnog fronta, započelo je spajanje potpuno različitih kultura i naroda pod logorskim krovovima.

Prvu i najbrojniju grupu zarobljenih muslimana činili su pripadnici carske ruske armije. Bili su to vojnici regrutirani iz najudaljenijih krajeva Ruskog Carstva, šarolik etnički mozaik koji je obuhvatao Povolške Tatare, Baškire, Kumyke, Nogajce, Avarce sa Kavkaza, Čeremise i Romske muslimane sa Krima. Svi ti ljudi, prostrgnuti od evroazijskih stepa do Kavkaza, našli su se zbijeni u drvenim barakama Cheba pod zapovjedništvom austrougarskih oficira. Međutim, kako se ratna sreća mijenjala, a frontovi širili, u logorske objekte Podhrada počeli su pristizati i zarobljenici sa sasvim drugog ratišta, sa Balkana.

Priča o prisustvu balkanskih muslimana u logoru Cheb otvara jedno od najsloženijih i najzanimljivijih poglavlja moderne vojne historije Balkana. Nakon završetka Balkanskih ratova i Mirovnog ugovora u Bukureštu 1913. godine, prostori Sandžaka, Kosova i dijelova Makedonije podijeljeni su između Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. Stanovništvo ovih takozvanih Novih krajeva, pretežno islamske vjeroispovijesti, našlo se preko noći unutar novih državnih granica.

Kada je u ljeto naredne godine planuo Veliki rat, i Beograd i Cetinje suočili su se s ogromnim vojničkim gubicima već tokom prvih okršaja na Ceru i Kolubari. U potrazi za novom živom silom, srpska Vrhovna komanda pod vodstvom vojvode Radomira Putnika donijela je u decembru odluku o mobilizaciji regruta sa novopripojenih južnih teritorija.

Među hiljadama mobiliziranih mladića iz Sjenice, Novog Pazara, Prijepolja, Bijelog Polja, Pljevalja i Rožaja formirane su posebne vojne jedinice. Najpoznatija među njima bila je formacija unutar Četvrtog bataljona Desetog kadrovskog puka srbijanske vojske, u narodu i službenim spisima sačuvana pod nazivom Muhamedanski bataljon. Ovi vojnici, pod komandom kaplara Šemse Midovića iz Sjenice, odigrali su presudnu i tragičnu ulogu u odbrani Beograda tokom žestoke trojne ofanzive Centralnih sila u oktobru 1915. godine.

Držeći barikade na prostoru između Narodnog pozorišta i Dunavskog keja, pružali su žestok otpor znatno nadmoćnijim austrougarskim i njemačkim snagama. Slična mobilizacija odvijala se i u Crnoj Gori, gdje su muslimani iz doline Lima i Podbihoraca uvršteni u sastav Sandžačkog odreda i drugih operativnih jedinica crnogorske vojske.

Kada je u jesen 1915. uslijedio slom odbrane i dramatično povlačenje preko albanskih planina, hiljade srbijanskih i crnogorskih vojnika palo je u austrougarsko zarobljeništvo. Mnogi od njih bili su deportirani željezničkim transportima duboko u unutrašnjost Monarhije, u logore razmještene po Češkoj i Moravskoj. Tako su se u logorskom kompleksu u Chebu, pod istim minaretom i unutar istih žičanih ograda, neočekivano susrela dva potpuno različita muslimanska svijeta. Sa jedne strane stajali su carski ruski vojnici iz euraazijskih stepa, a sa druge strane sandžački i crnogorski seljaci koji su nosili uniforme srbijanske ili crnogorske armije.

Život u logoru bio je obilježen teškim fizičkim radom i strogom vojničkom disciplinom. Zarobljenici su masovno korišteni kao besplatna radna snaga na okolnim poljoprivrednim dobrima, u građevinarstvu, te na iskopima i radovima na lokalnoj infrastrukturi. Unatoč tome što je logor u Chebu važio za relativno dobro opremljen objekat sa sopstvenom pekarom i vodovodom, hrana je iz godine u godinu bivala sve lošija kako je austrougarska ratna privreda posustajala pod pomorskom blokadom Saveznika. Oskudica, hladne sudetske zime i nepodnošljiva prenapučesnost stvorile su idealne uslove za izbijanje zaraznih bolesti.

Vjerski život, međutim, bio je pažljivo organiziran. Austrougarske vlasti su dozvolile imenovanje vojnog imama koji je predvodio namaze u drvenoj džamiji, vodio brigu o poštivanju propisa o ishrani koliko su to ratne okolnosti dozvoljavale, te obavljao vjerske obrede prilikom ukopa preminulih zarobljenika.

Za potrebe ukopa preminulih vojno-zarobljenika, osnovano je posebno vojničko groblje u obližnjem selu Velká Všeboř. Početna parcela od svega tri stotine kvadratnih metara, ograđena prostom drvenom letvom, ubrzo je morala biti proširena kako bi prihvatila sve veći broj žrtava.

Prema prvobitnom planu logorske uprave, groblje je trebalo biti podijeljeno na pet zasebnih sektora u zavisnosti od vjerske pripadnosti interniranih vojnika. Međutim, kako su ratne godine prolazile, na groblju su se prirodno profilirala dva dominantna sektora, pravoslavni i muslimanski. Sahranjivanje zarobljenika odvijalo se prema strogo utvrđenom protokolu koji je spajao austrougarsku pedantnost i vjerske propise. Ukop se obično vršio drugi dan nakon smrti. Preminulog vojnika, umotanog u jednostavan ćefin, na drvenoj dasci nosila su četvorica njegovih najbližih drugova iz barake. Do grobne jame spuštan je uz dužne vjerske ceremonije koje su predvodili imami ili pravoslavni sveštenici, ovisno o tome kom je sektoru pokojnik pripadao.

Grobovi su kopani u dugim, pravilnim redovima. U početku su obilježavani kamenim pločama sa uklesanim simbolom polumjeseca, a kako je rat odmicao i materijala bivalo sve manje, luksuznije kamene oznake zamijenjene su jednostavnim drvenim krstovima i nišanima sa limenim pločicama na kojima su bila ispisana imena i datumi smrti.

Zdravstveno stanje u logoru dramatično se pogoršalo tokom 1918. godine, kada je iscrpljene logoraše zahvatio talas pjegavog tifusa i tuberkuloze. Samo u toj posljednjoj ratnoj godini na groblju u Podhradu ukopano je 220 zarobljenika islamske vjeroispovijesti. Među preminulim muslimanima nalazili su se kako Tatari i Baškiri, tako i brojni regruti iz Sjenice, Prijepolja, Bijelog Polja i Pljevalja čija su imena pedantno upisivana u logorske matične knjige umrlih koje se danas čuvaju u Državnom okružnom arhivu u Chebu.

Posebnu umjetničku i historijsku vrijednost groblju u Podhradu podarila je odluka logorskih vlasti iz 1917. da se na groblju podignu dva reprezentativna spomenika. Izrada je povjerena poznatom lokalnom vajaru Karlu Wilferu Mlađem iz Cheba. Wilfer je stvorio dva impozantna spomenika od grublje tesanog granita koji i danas stoje kao nijemi svjedoci teške sudbine zarobljenih armija.

Muslimanski spomenik oblikovan je u vidu masivnog, grubo klesanog monolita ukotvljenog na čvrstoj bazi od kvadratnih kamenih blokova, a na samom vrhu krunisan je tradicionalnim klesanim turbanom. Na prednjoj strani monolita vajar je uklesao reljefni polumjesec sa zvijezdom i arapski citat iz Kur'ana koji u prevodu glasi da nijedna duša nije smrti pošteđena. Ispod ovog vjerskog zapisa nalazio se natpis na ruskom i tatarskom jeziku u kom je stajalo da ovaj spomenik preživjeli  posvećuju svojim drugovima umrlim u zarobljeništvu, dok je na njemačkoj ploči bilo uklesano da je monument posvećen od strane „ruskih muhamedanaca“ zarobljenih u ratu.

Nakon potpisivanja Brest-litovskog mira i konačnog sloma Centralnih sila u jesen iste godine, logor u Chebu počeo se užurbano prazniti. Od augusta 1918. godine prvi transporti počeli su odvoziti preživjele ruske i balkanske vojnike natrag u njihove domovine. Logorske drvene barake su postepeno demontirane, instalacije rasprodane ili uklonjene, a drvena džamija sa svojim minaretom, ostavši bez vjernika i namjene, srušena je u poslijeeratnim godinama. Od nekadašnjeg gigantskog logorskog kompleksa u kom je živjelo više od deset hiljada ljudi nije ostalo gotovo ništa osim obližnjeg groblja.

Međutim, ni groblje u Podhradu nije izbjeglo burne političke i društvene promjene dvadesetog vijeka. Nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nove vlasti u Beogradu pokrenule su inicijativu za prikupljanje posmrtnih ostataka svojih vojnika rasutih po nekadašnjim logorima Monarhije. Tokom 1926., na zvanični zahtjev jugoslovenske države, na groblju u Podhradu izvršena je ekshumacija ostataka 87 srbijanskih vojnika, jednog crnogorskog vojnika te jednog bosanskog muslimana. Njiho posmrtni ostaci preneseni su i pohranjeni u novoizgrađenom centralnom mauzoleju u Jindřichovicama, gdje se i danas čuvaju u spomen-kosturnici zajedno sa hiljadama drugih žrtava.

Tokom Drugog svjetskog rata groblje je nakratko ponovo stavljeno u funkciju, pa je na njemu krajem rata sahranjeno još trinaest sovjetskih zarobljenika. Međutim, dolaskom socijalističkog režima u Čehoslovačku i protjerivanjem njemačkog stanovništva iz regije Cheba nakon 1945. čitav lokalitet pao je u potpuni zaborav. Veći dio nekadašnjeg vojničkog groblja bio je uzurpiran i pretvoren u privatne bašte i voćnjake lokalnog stanovništva. Drvene oznake grobova su struhle, ograda je nestala, a prostor je bio obratsao u gustu šikaru. Jedino što je prkosilo zaboravu i zubu vremena bila su dva velika spomenika Karla Wilfera koji su stršili iz korova kao usamljeni stražari zaboravljene historije.

Tek početkom 21. stoljeća započinje proces ponovnog otkrivanja ove historijske epizode. U lokalnom listu Chebský deník počeli su se hiljadu devetsto sedme godine pojavljivati prvi istraživački članci koji su ukazivali na sramotno stanje u kom se nalazi istorijsko groblje. Zahvaljujući angažmanu lokalnih entuzijasta, historičara i gradskih vlasti Cheba, započet je obimni projekat revitalizacije vojničkog groblja.

Glavni radovi na obnovi započeli su 1990. Grad Cheb uspio je obezbijediti finansijska sredstva, temeljito su restaurirani Wilferovi žulovi spomenici, drenažni sistemi, preostale kamene nadgrobne ploče te spoljna ograda groblja. Očišćena je stara hrastova aleja, orezana su postojeća stabla i posađeni novi hrastovi duž centralne staze. Groblje u Podhradu danas je uređeni spomen-park koji ponovo dostojanstveno čuva uspomenu na stotine vojnika iz različitih dijelova svijeta.