Sovjeti su pljačkali i silovali, dok su SS-ovci, fanatični nacisti i Hitlerjugend u posljednjim trenucima masakrirali Jevreje, otporaše i bjegunce diljem Austrije, tada zvane “Ostmark” u sklopu Trećeg Reicha

Veče 11. aprila 1945. obilježila je katastrofa u srcu Beča. Stephansdom, nacionalni simbol Austrije, počeo je gorjeti. Plamenovi i dim suknuli su iz krova, a 500 godina star drveni krov od ariševog drva planuo je svom snagom. Požar je bjesnio dva dana, dok se krovna konstrukcija nije srušila, povukavši dijelove svoda u središnji brod crkve.

Pummerin, zvono teško 20 tona u južnom tornju, srušilo se uz zaglušujući tresak i razbilo se o tlo. Prije toga, orgulje na zapadnoj galeriji zadnji su put zavijale kad je užareni zrak prostrujao kroz njihove cijevi – “kao da je Dom u svom kraju zavapio”, kako bilježi knjiga o katedrali.

U Austriji, gdje je 90% stanovništva tada bilo katoličko, požar Stephansdoma bio je više od gubitka zgrade – bio je udarac u srce identiteta. Austrijski diplomata i patriota Josef Schöner zapisao je u dnevnik: “Nakon 500 godina, nakon turskih oluja, nacističkim svinjama napokon je uspjelo uništiti ovo blago.”

Požar je bio posljedica bitke za Beč, koja je trajala od šestog do 13. aprila 1945. Mlađim generacijama teško je zamisliti da su se u tom gradu, poznatom po valcerima i kahvi, vodile brutalne ulične borbe. Njemački Wehrmacht i sovjetska Crvena armija sukobili su se tenkovima i topovima usred stambenih četvrti. Poginulo je oko 20.000 vojnika s obje strane i 10.000 civila. Zločini su obilježili obje strane: Sovjeti su pljačkali i silovali, dok su SS-ovci, fanatični nacisti i Hitlerjugend u posljednjim trenucima masakrirali Jevreje, otporaše i bjegunce diljem Austrije, tada zvane “Ostmark” u sklopu Trećeg Reicha.

Početak kraja oznbačen je sedam dana ranije, 29. martra, kad su trupe Trećeg ukrajinskog fronta prešle granicu iz Mađarske kod Klostermarienberga u Burgenlandu. Probile su “Südostwall”, odbrambeni zid građen rukama jevrejskih robova, s relativnom lakoćom. Sovjetski cilj bio je oslobađanje Austrije, koja je 1943. u Moskovskoj deklaraciji saveznika dobila status “prve žrtve” nacizma – uz napomenu da mora prihvatiti odgovornost za učestvovanje u ratu.

U Kirchschlagu, Jewgeni Chaldej, poznati sovjetski fotograf, snimio je ikonsku, ali insceniranu fotografiju: crvenoarmejci gaze zastavu s kukastim križem dok u pozadini gori kuća – kuća koju je, kako je priznao, sam zapalio jer je “pripadala nacisti”.

Svi razumni znali su da je rat izgubljen. Saveznici – Amerikanci, Britanci, Francuzi i Kanađani – već su bili u Njemačkoj, prešavši Rajnu u martu. Crvena armija pripremila je 2,5 miliona vojnika i 6000 tenkova za Berlin. Američki bombarderi razarali su Beč, Salzburg, Linz i manje željezničke čvorove poput Wiener Neustadta.

Opera, Burgtheater, parlament i Kunsthistorisches Museum teško su stradali, a pod ruševinama Phillipshofa (danas Albertinaplatz) zatrpano je stotine ljudi.

NS vlasti proglasile su Beč “odbrambenim područjem” drugog aprila, pozivajući žene i djecu da napuste grad. “Kamo?”, neko je naškrabao na plakat. Na Uskrsni ponedjeljak, Bečka filharmonija održala je posljednji koncert u Musikvereinu, svirajući Wagnera. “Volkssturm” – starci i 15-godišnja “Hitlerova mladež” – poslana je u posljednju borbu zajedno s ostacima 6. tenkovske divizije, Führer-Grenadier divizije te 1. i 2. SS tenkovske divizije.

Sovjetski plan bio je opkoliti grad sa zapada, vršeći pritisak s juga i jugoistoka. Wehrmacht se povlačio prema centru, Donaukanalu i Dunavu. Preko Donaukanala vođena je teška artiljerijska bitka, koja je uništila većinu obližnjih zgrada. Do 13. aprila Sovjeti su zauzeli Reichsbrücke, a Wehrmacht se povukao na sjever. General Blagodatov, sovjetski komandant, objavio je: “Sva vlast koncentrirana je u meni kao predstavniku Crvene armije.” U Berlinu, Goebbels je divljao: “Führer je dobro procijenio Bečane – odvratna mješavina Poljaka, Čeha, Jevreja i Nijemaca.”

Usred haosa, otporaši su djelovali. Major Carl Szokoll planirao je predaju grada bez borbe, ali izdaja je otkrila zavjeru – mnogi su pogubljeni, dok je Szokoll pobjegao. Na Stephansdomu, uz Riesentor, urezano je “O5” – simbol “Österreich” – danas zaštićen pod staklom. Istovremeno, stare stranke, kršćanski socijalisti i socijaldemokrate, počele su graditi političke strukture za novu Austriju, i u Beču i u zapadnim pokrajinama.

Stanovnici su bili podijeljeni. Neki su čekali oslobođenje, većina samo kraj rata, u strahu od Sovjeta i nacističkih fanatika. No, fanatici su nastavili zločine do posljednjeg trenutka. “Završni zločini” uključivali su masakre: 250 mađarskih Jevreja na Präbichlu, 200 u Rechnitzu nakon nacističke “zabave”, ubistav stotina oslobođenih zatvorenika u Steinu i “Kremser Hasenjagd” gdje su otporaši pobijeni. U St. Pöltenu, tužitelj Johann Karl Stich izrekao je 12 smrtnih presuda tik pred dolazak Sovjeta.

Unatoč svemu, novo je doba počelo. Karl Renner, 75-godišnji socijaldemokrata i bivši kancelar Prve Republike, pregovarao je sa Sovjetima i 27. aprila proglasio neovisnost. Njegova vlada (SPÖ, ÖVP, KPÖ) bila je skeptično primljena na zapadu, gdje su saveznici napredovali s manje borbi. Rennerova deklaracija tvrdila je da je “Anschluss” nametnut i da Austrijanci nisu htjeli rat – izostavljajući odgovornost za zločine. “Teorija žrtve” trajala je do 1991. godine, kad ju je kancelar Vranitzky konačno odbacio.

Prvi mjeseci bili su teški: porcije hrane su smanjene na 700 kalorija dnevno zimi 1945./46., silovanja Sovjeta bila su masovna – u Donjoj Austriji tim zločinom bilo je pogođeno 80-90% žena. Ipak, iz tog haosa nikla je demokratija. Izbori u studenom 1945. donijeli su ÖVP-u 49,8%, SPÖ-u 44,6%, a KPÖ-u 5,4%. Bila je to ograničena demokratija pod okupacijom, ali početak stabilnosti i prosperiteta koji su uslijedili. (IZVOR: Der Standard)