Prema popisu iz 1971. godine u Bosni i Hercegovini živjelo je 3.746.111 stanovnika. Najbrojniji su bili Bošnjaci, koji su upravo na ovom popisu dobili pravo i mogućnost da se prvi put izjasne nacionalnim imenom.

Ipak, brojniji su bili od Srba za tek približno sto hiljada, a od Hrvata za polovinu, dok je Jugoslavena bilo približno 45,000.

Nekoliko je ključnih društveno-političkih procesa koji su se odvijali krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Najznačajnije je bilo donošenje ustavnih reformi, a došlo je i do šire liberalizacije društva. Time je snažno protresena politička scena, što se manifestiralo u većini republika SFRJ. U SR Hrvatskoj 1971. godine slomljen je “maspok”, koji su predvodili partijski prvaci Savka Dapčević-Kučar i Miko Tripalo.

Godinu poslije s političke scene maknuti su i srpski liberali, također čelnici Saveza komunista Srbije (SKS), Marko Nikezić i Latinka Perović. Time je, prema nekim autorima, zaustavljen proces demokratizacije u SFRJ.

Bošnjački kadrovi koji su došli u žižu jugoslavenske politike bili su Bijedić i Dizdarević. Prvi je postao savezni premijer (1971), a drugi pomoćnik sekretara vanjskih poslova (1972). Hamdija Pozderac postao je od 1971. godine prvi čovjek Bosne i Hercegovine kao predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine (do 1974), a potom i predsjednik Skupštine SRBiH (do 1978). S početkom mandata Bijedića započeo je i porast zaduženja Jugoslavije.

Na ovu poziciju Bijedić je došao s mjesta prvog čovjeka Bosne i Hercegovine, odnosno, predsjednika Republičke skupštine. Njegov prvi mandat nije bio obilježen prekomjernim zaduživanjima, što će se promijeniti u drugoj polovini sedamdesetih. U početku se funkcioniranje privrede nastojalo osigurati manjim finansijskim injekcijama. Zapravo se pokušavalo popraviti ono što je moglo biti popravljeno uslijed poteškoća u koje je jugoslavenska privreda došla zbog slabo provedene privredne reforme pokrenute 1966. godine. Reforma iz 1966. godine negativno je ocijenjena od određenih ekonomista i ekonomskih historičara zbog njene, kako su govorili, loše strategije, a samim tim i provedbe, čime je jugoslavenska privreda zapala u stagnaciju. Ipak, s obzirom na to da se događalo prestrukturiranje države i društva u temeljnim pitanjima, poteškoće su u tim procesima bile neizbježne.

Dodatni problem predstavljalo je povećanje socijalnih razlika između razvijenih i manje razvijenih krajeva zemlje, što je posebno bilo izraženo nakon 1966. godine. Kretanja koja su zabilježena (stagnacija privrede, poteškoće u zapošljavanju i relativno niski lični dohoci) doprinijela su velikom odlasku radnika u inostranstvo. Negativni trend od 1965. do 1979. godine je, zapravo, bio sasvim očit, ali je konzumerizam, koji je u Jugoslaviji bio u zamahu, iskrivljivao realnost i stvarao privid dobrog stanja. I zvanična politika u svome konceptu razvoja i rješavanja privrednih problema imala je u vidu odlazak radno sposobnog stanovništva u zemlje Zapadne Evrope. Ova će društvena skupina u više dijelova Jugoslavije imati velikog udjela u društveno-političkim kretanjima zbog njihove brojnosti i finansijskog potencijala.

Boljitku je doprinijela preorijentacija vezana i za ustavne promjene, koja je težište u odlučivanju, programiranju i vođenje privrede stavila na republike. Dogodila se decentralizacija koja je u prvoj polovini sedamdesetih polučila određene dobre rezultate. No, Zakon o udruženom radu (ZUR), proglašen 1976. godine, kao jedan od ključnih trenutaka prestrukturiranja društva, okrenuo je ekonomske tokove u negativnom smjeru.

Svjetska privredna i ekonomska kretanja, u prvom redu naftna kriza iz 1973. godine, Bijedićevu su stabilizaciju ograničavale pa je zaduživanje bilo neizbježno. SFRJ se najviše zaduživala od 1976. do 1985. godine.

Do kraja 1987. godine zaduženje je doseglo 22 milijarde dolara, što je predstavljalo ogromno opterećenje za zemlju koja se ionako nalazila u velikoj ekonomskoj krizi. Da je taj trend nastavljen, odnosno da je Jugoslavija nastavila sa svojim postojanjem, bila bi u težoj situaciji od Grčke i velike krize iz 2015. godine. Visoki jugoslavenski političar i kasnije prvi predsjednik nezavisne Makedonije Kiro Gligorov vrlo je plastično pojasnio kako je došlo do enormnog i brzog zaduženja. Dug Jugoslavije od 1,5 milijardi dolara u 1972. godini skočio je na 18 milijardi dolara u 1980. godini tako što je ministar finansija Srbije Petar Kostić uzeo zajam bez suglasnosti Federacije od jedne milijarde za Željezaru Smederevo. Kada su ostale republike to saznale, počele su činiti isto.

Nakon poteškoća reforme iz sredine šezdesetih, ali i laganog poboljšanja stanja proizašlog iz osamostaljivanja republičkih privreda početkom sedamdesetih godina, što je bio jedan od ciljeva reforme, jugoslavenska privreda počela je tonuti već od 1979. godine.

Jugoslavenski premijer Džemal Bijedić poginuo je januara 1977. godine pod još nejasnim okolnostima. Tako je najznačajniji bošnjački komunistički političar nestao s političke scene u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina zajedno s Bošnjacima doživljavala istinsku preobrazbu i postajala veoma značajna za saveznu državu, kako u ideološkom tako i političkom i kulturnom smislu.

No, početkom sedamdesetih Bosna i Hercegovina bila je na raskrsnici.Različiti politički vjetrovi ponovo su dovodili njen status u pitanje, napose pred priznanje Bošnjaka kao nacije i njihovog unošenja kao posebne nacionalne grupe u popis stanovništva 1971. godine. Upravo u ovom periodu u Bosni i Hercegovini se na političkom planu zauzima kurs jačanja državnosti Republike unutar Federacije, koji je podržavala i provodila vodeća garnitura bosanskohercegovačkih političara. O novom kursu Bosne i Hercegovine stanovništvo je informirano putem specijalnih feljtona u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje. (Tokom 1971. i 1972. godine izašli su feljtoni koje su potpisivali Atif Purivatra, Ilijas Bošnjović, Salim Ćerić, Stojan Tomić, Mustafa Festić i drugi, a pored nacionalnog pitanja tretirani su i državnost Bosne i Hercegovine i socijalno-ekonomski aspekti). I Hamdija Pozderac obraćao se javnosti člancima o ustavnim promjenama i funkcioniranju države.

Vidljivo je bilo da Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj uspješno izgrađuju političke pozicije unutar Federacije. Cijela ova politička akcija dovela je do pojave novoga političkog kursa vezanog za privredna pitanja. Osvrtom na ugrožavanje neovisnog djelovanja, tokom jedne od sjednica, tadašnji predsjednik Izvršnog Vijeća SR BiH Dragutin Kosovac izrazio je neslaganje s amandmanima o ekonomskim funkcijama Federacije. On je rekao da se “Bosna i Hercegovina ne slaže jer je to politika jasno izraženih i razdvojenih 6 tržišta s jedne strane, a s druge strane u Federaciji se odlučuje bez suglasnosti republika i pokrajina i odlučuje se majorizacijom”. Da će se nova orijentacija, definirana kao ravnomjerni razvoj Republike, dosljedno provoditi potvrdio je i Hamdija Pozderac gostujući na Radio Ljubljani, zajedno sa ostalih pet republičkih predsjednika, nakon dočeka Nove 1972. godine. A suština “novog kursa” manifestirala se kroz proces industrijalizacije i deagrarizacije, uz sve očitije jačanje sekundarnog i tercijarnog sektora.

Bosna i Hercegovina prestajala je zbog “novog kursa” biti republika samo sa sirovinskim resursima i uključivala se u složenije privredne i ekonomske odnose u Jugoslaviji, a to je najznačajniji doprinos politike koja je tada vođena. Relativno brzo ova politika našla se na udaru. Bošnjački komunistički političari i revolucionari Avdo Humo i Osman Karabegović, dugogodišnji nosioci funkcija u Bosni i Hercegovini, kao i u Federaciji, optužili su politički vrh za etatizam. Vlast po njima nije sišla na lokalni nivo, nego je tek s nivoa Federacije “pala” na nivo Republike, kojom je vladalo nekoliko “vrhunskih političara”. Vrlo žučnu aferu bosanskohercegovačke su vlasti, predvođene Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem, završile pobjedom nad ovim dvojcem, kojem se od značajnijih političara proisteklih iz Drugog svjetskog rata pridružio i Hajro Kapetanović.

Od revolucionara podršku im je davao i Čedo Kapor, ali njegovi stavovi i akcije nisu doprinijeli političkim turbulencijama, tako da se u ovoj aferi ne spominje kao bitan faktor. Osman Karabegović problematizirao je nastajanje raznih fondova koji su po njemu “nicali kao gljive poslije kiše, a sve to je ekonomska snaga etatizma”. Stavovi ovih političara nisu bili daleko od istine, ali je veliko pitanje što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom da se stvari tada nisu tako postavile. Provođenje zacrtane politike zahtijevalo je čvrstu vladavinu zbog specifičnog položaja Republike i niza problema s kojima se suočavala. Zbog dotadašnjeg položaja Bosne i Hercegovine unutar Federacije, “osamostaljivanje” koje se dogodilo početkom sedamdesetih i koje je sankcionirao Ustav iz 1974. godine moralo se pokazati uspješnim. Stoga se činilo da se bez “čvrste ruke“ ništa ne može realizirati, a pogotovo socijalno prestrukturiranje bosanskohercegovačkog društva, što je bio jedan od osnovnih ciljeva. Na ovom primjeru vidi se koliko su bošnjački političari starog revolucionarnog kova vjerovali u ideju socijalizma.

Izrastanje vlastite nacije i jačanje Republike nisu bili sposobni smjestiti u realne okvire i odnose u Jugoslaviji. No, ovaj sukob, koliko god to nelogično izgledalo, doprinio je da Osman Karabegović bude isključen iz SKJ 1974. godine, a Avdo Humo bude marginaliziran i zaboravljen. Praveći analizu provedbe ove politike na Sedmom kongresu Saveza komunista Bosne i Hercegovine (SK BiH) 1978. godine politički vrh je “novi kurs” ocijenio pozitivno, a Branko Mikulić, tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CK SKBiH), s ponosom je istakao da je Bosna i Hercegovina postala ravnopravna i samostalna u vođenju politike vlastitog razvoja. Do toga se došlo zahvaljujući ustavnim amandmanima iz 1971. godine, koji su omogućili samostalnu politiku razvoja i bolje korištenje prirodnih resursa Republike. Sasvim je izgledno kako je Bosna i Hercegovina rasla skupa s izrastanjem Bošnjaka, odnosno da su ovi procesi išli paralelno. Tokom dvije decenije (pedesetih i šezdesetih) Bosna i Hercegovina je u odnosu na druge dijelove Jugoslavije zaostajala. Društveni proizvod per capita pao je sa 79% od jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75% 1957. godine, i na 69% 1965, a 1961. godine veći dio Bosne i Hercegovine službeno je bio proglašen privredno nerazvijenim.

Od svih jugoslavenskih republika Bosna i Hercegovina imala je najnižu stopu ekonomskog rasta za cijelo razdoblje od 1952. do 1968. godine, a od izrazito nerazvijenih općina u Jugoslaviji njih dvanaest bilo je u Bosni i Hercegovini. I migracije su bile veoma žive. Njima je između 1961. i 1971. godine u Bosni i Hercegovini bilo zahvaćeno 500.000 ljudi, od kojih je 150.000 bilo u inostranstvu. Sredinom osamdesetih godina i u Bosni i Hercegovini su se otvorili razgovori o problemima s kojima se suočavala Jugoslavija, što je dovodilo do bizarnih političkih akcija. Ljudi su optuživani za nezakonito djelovanje i doprinošenje privrednom nazadovanju zbog neplaćanja stanarine! Zbog ukupnih dešavanja mnogi su zaključili da će privatni sektor, zapravo, platiti cijenu stabilizacije kada su u pitanju neodgovornost i neprincipijelno ponašanje prema državi i njenim institucijama, odnosno, poštivanje zakona.

Drugi značajan politički slučaj bio je vezan za Pašagu Mandžića. On je od 1971. godine bio označen kao izrazito autonoman politički subjekt koji je štetno djelovao na tuzlanskom području. Ovakva ocjena korespondira s Mandžićevim pokretanjem vrlo teške unutarpartijske diskusije izazvane njegovim osvrtima na dokumentarne filmove i knjige o ratnim dešavanjima u istočnoj Bosni, u kojoj je kolaboracija partizana i četnika bila dosta jaka u prvim godinama rata, a što ova djela (dokumentarac o Rodoljubu Čolakoviću i knjiga Svetozara Vukomanovića Tempa) nisu tretirala. Pašaga je vrlo konkretno i bez ustezanja govorio da je jedan od značajnijih produkata ove saradnje bilo “klanje muslimanskog življa u istočnoj Bosni”, jer dok su partizani držali linije i borili se protiv okupatora, u pozadini su četnici vršili pokolje. Ovaj Mandžićev stav ocijenjen je kao nacionalistički, a Pašaga nije dobio podršku od onih od kojih se ona očekivala. Hamdija Pozderac relativizirao je određene postavke i zapravo branio stavove Čolakovića da mišljenja i zaključci o revoluciji mogu dolaziti samo iz Partije, a s druge strane bio vrlo oštar u osudi pojava “velikomuslimanskog” (sic!) nacionalizma, u čemu su mu se pridružili i ostali bošnjački komunisti (Hasan Grapčanović naprimjer) involvirani u cijeli proces. Mandžiću se otprilike dogodilo ono što se poslije dogodilo i samom Hamdiji Pozdercu 1987. godine u aferi “Agrokomerc”, iz čega vidimo kako ironija zauzima centralno mjesto u ocjeni djelovanja bošnjačkih kadrova.

Nakon što je procesuiran i isključen iz Partije, Mandžić je bio skoro potpuno uništen. U proljeće 1975. godine, nakon torture koju su nad njim proveli isljednici, potpisao je vlastitu presudu:

Želim da kažem moju iskrenu samokritiku, moja konačna saznanja o mojim zabludama, nebudnosti i počinjenim greškama u posljednjih nekoliko godina, da sebi i drugima objasnim kako sam se našao u društvu ljudi koji su neprijateljski djelovali protiv našeg socijalističkog samoupravnog društva i da, koliko su to moje mogućnosti, doprinesem pravilnom rasvjetljavanju mnogih sijela i sastanaka na kojima sam i sam uzeo učešća.

Cijeli ovaj slučaj zapravo je pokazao da je u mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini partizansko-četnička saradnja značila ubijanje i progon bošnjačkog življa tokom rata, i tjeranje na zaborav poslije. Kako u istočnoj Bosni tako i u sjeverozapadnoj i u Sandžaku Bošnjaci su stradavali od četničke kame, a potom odgajani da to trebaju potisnuti, čak i neke od počinilaca prihvatiti kao predstavnike narodne vlasti. To se, nažalost, dosta uspješno provelo. Otuda, vjerovatno, nevjerica i nezadovoljstvo počinilaca genocida iz perioda 1992–1995. što Bošnjaci ustrajavaju na promoviranju istine i njenom širenju. Naviknuti da se zaboravlja i da se umjesto konkretnih zločinaca okrivljuju “zla vremena” kreatori i počinioci zla nisu spremni odgovarati ni pred sudom ljudi ni pred sudom historije.

O AUTORU

Admir Mulaosmanović rodio se 1973. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Početkom rata u Bosni i Hercegovini dobrovoljno pristupa u redove Teritorijalne odbrane, kasnije Armije Republike BiH. Ranjen je 1992. godine na izvršenju borbenog zadatka kao pripadnik Četvrte viteške brigade. Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek historija, upisao je 2000/2001. godine. Diplomirao je 2004. godine temom Utjecaj Fernanda Braudela na suvremene historiografije. Školske 2004/2005. godine upisao je postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistarski rad na temu Bihaćka krajina 1971–1991. Utjecaj politike i političke elite na privredni razvoj odbranio je 2008. godine pod mentorstvom doc. dr. Tvrtka Jakovine. Uže područje njegova interesiranja je savremena evropska i južnoslavenska historija, odnosno historija SFRJ / Bosne i Hercegovine od početka sedamdesetih godina do kraja 20. stoljeća. Naglasak je na ulozi društvenih elita i njihovog utjecaja, posebno na događaja koji su doveli do sloma SFRJ i nastanka samostalnih južnoslavenskih država. Autor je dvije knjige i više desetaka naučnih i stručnih članaka. Doktorat na temu Političar Alija Izetbegović. Od osnivanja SDA do povlačenja iz Predsjedništva BiH odbranio je 2012. godine. Mentor mu je bio prof. dr. Ivo Banac.