Postoji neka dubinska i skrovita veza između slike i vlasti. Naravno, vlast je sve, i zapravo je ona politika. Pa možeš se ti sâm i ne baviti njome, ali se ona tobom uvijek bavi. A evo i još jednog dokaza, koji će – uz ostalo – i dostatno zorno i primjereno oprimjeriti grboslovni oprez istočnjaka prema vlasti, što je ionako naša sržna i okvirna svrha.

Naš mi je Glavni jednom zgodom, uz ribu i vino, priopćio ovo: U onoj brijačnici, ondje preko puta Slatkog ćoška, zapravo nasuprot Aščinici, dok me je gurbet Muharem brijao – sve onako po istilahu, jer je znao da mu tako sabahile neće biti mnogo mušterijā – opazio sam u zrcalu, kako je sunce Božije već upiralo kroz pendžer, da nešto nije u redu sa slikom velikog vođe svega naroda. Odjednom mi se učinila gotovo troizmjerna.

I upitam ja njega: “Reci ti meni pravo po duši, bolan Muharem-efendija, je li to tebi duvar propiškio ili je to u tebe neka baška slika?”

Prvo mi dosta dugo nije ništa odgovorio, jer on i inače nije mnogo govorio, što jest, bolan, pravo čudo za bember hinsana, ali ja sam mu upravo zbog toga rado svraćao, jer sam mogao lijepo drijemati dok me on polagano gladi.

Onda je nakon të stanke rekao: “A što?” I kazao je to takvim načinom da sam ponovno pogledao u sliku, da provjerim nije li mi se štogod samo pričinilo. Ali nije. Uslikan u tri trećine svoje dužine, vođa bijaše bio tro-protežno istrebljen, a i glava mu je bila nekako prostorna, a ne plošna.

“Čuješ li ti mene, Muhareme, pobogu, ovome bi se, bolan, ibretom ibretio i hajvan, a nekmoli hinsan, pa ti meni lijepo reci što je s tom slikom?” A on je opet sämo šutio kao da ne razumije ni primjedbu ni pitanje. Nakon slične stanke pitao me je – ali kao da je riječ o nečemu posve drugome – čitam li ja s đozlucima i imam li kakvu mahanu na očima. I ne slušajući dok sam mu ja opisivao svoj vid kao u jedne sokol-ptice, nešto kasnije, govoreći vrlo strukovno o izbrijavanju s malo manje ili s malo više vode, odjednom reče kako je ta brijačnica njihova još od turskoga zemana, a berberi su, moj ti ga efendija, poštivali sve vrhovnike, kao pravi podložnici, jer baška serdar, a baška hizmećar, pa su i njihove slike / anamo njiha /, od one najstarije do ove sve u istome okviru lijepeći slagali jednu preko druge. “Jer ti si, bolan ne bio, jedan na priliku ućen ćovik i pravi hafiz’, i ono što mi je htio manje više uvijeno reći bijaše da se ni jedna vlast ne odvija sămo u jednome smjeru / biva, naprijed /: sjaši Kurta da uzjaši Murta, nego može i / kao đoja, unazad /: sjaši Murta da uzjaši Kurta: odlaznik može postati i dolaznik, pa zato neka onamo njiha sve jednoga iza drugoga, jer poredak se može preokrenuti, ali i okrenuti naopačke, i eto ti opet onoga koji je već i bio, ili barem koga od njegovih.”

Tako sam ti dobio dobru pouku od berbera Muharem-efendije, uz obećanje da o tome previše ne pričam, jer sam bio prvi koji je to do sada uopće zamijetio. Poslije sam razmišljao kakva je to vrhunska dosjetljivost i osjetljivost, ali i izvanredan smisao za povijesni razvoj i za gotovo arhivarsko čuvanje dokumenata. I tako su iza svakoga od nas dok smo se brijali stajali / dakako: malo poviše / svi sedmorica u iznimnu slikopisno-slikokaznom poretku: od jednoga Josipa pa sve do drugoga…

Otišao sam onda u posebnu čitaonicu velike knjižnice u Vijećnici i razgledao sâm slike svakoga od njih posebice. Većina ih je imala u izrazu i držanju nešto ratničko, gospodarsko i vlasničko. Samo je jedan bio posve drugačiji. Onako ćelav, a bradat, ulijevao je sigurnost i obećavao blagost. Uopće, prave bi vođe puka morale imati nešto od blagih te mudrih otaca, uz mekoću dobrih starih tetaka. Zapravo, kad smo već kod toga, samo onaj vladar koji je istodobno (što je moguće više skriveno ili manje istaknuto, da mu se ne bi zakinulo od predodžbene muževnosti) i muž i otac i žena, samo taj može u svijesti podaniká izazvati i strahopočitanje i zahvalnost te čuvstvo one, gotovo utrobno-tople zaštićenosti, kakvu smo svi mi nekoć uživali i uvijek je potajno ponovno želimo, eto baš tako, iako Doktor Freud macht mir doch keine grosse Freude, aber es freut mich wirklich das zu Freud und Leid Ihnen em- pfehlen zu können…

Tomislav Ladan (1932–2008) bio je hrvatski književnik, lingvist, prevodilac i leksikograf. Djetinjstvo i godine školovanja proveo je u Bosni (Travnik, Bugojno, Banja Luka, Sarajevo), gdje je i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Univerziteta u Sarajevu 1958. godine. Od 1961. godine bio je urednik u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”, gdje je od 1987. godine bio glavni urednik Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika, a od 2001. godine do smrti i direktor. Eruditski pisac osebujna stila, objavio je više knjiga eseja, kritika i studija. U romanu “Bosanski grb” stečevine klasične baštine i zavičajne pučke predaje sjedinjene su s modernističkim tehnikama struje svijesti, romana rijeke i letrističkim eksperimentima. Posebnu pozornost u svim djelima Tomislav Ladan pridavao je jeziku stvarajući nove inačice i izražaje, a i preuzimajući one zaboravljene iz stare hrvatske pismenosti i književnosti. “Svjetlopis – slikopis – slikokaz” upravo je jedan od sastavnih dijelova “Bosanskog grba”, proznog djela čiju su prvi primjerci odštampani 1975. godine.