Čitam o jednom pokusu. Ako skupite 100 crnih i 100 crvenih mrava i stavite ih u staklenu teglu, ništa se neće dogoditi. Ali ako istu teglu nasilno protresete i ostavite je na stolu, mravi će početi da se međusobno ubijaju. Od stresa i straha, crveni vjeruju da su im crni neprijatelji i obratno. Razmišljam, kao da je ovaj pokus primijenjen nad Bošnjacima. Neko je poslije rata odlučio da nam protrese teglu. Među nas su puštali tračeve, glasine, dezinformacije. Onda su oni crveni među nama krenuli na ove zelene. I prije nego što smo se međusobno posvađali, niko se nije zapitao: Ko nam to trese teglu? Jer to je naš pravi neprijatelj.

Bošnjaci su u ovoj državi većina. Ima ih sigurno preko 55 posto, ali toj većini su nametnuti entitetski okovi. Rekli su da se sve mora usaglašavati s onima koji su predvodili projekte presuđene za Genocid i udruženi zločinački poduhvat. Državne odluke donosite s onima koji su se borili da te države nema.

Bošnjaci su manjina u bh. entitetu Rs. Zajedno s Hrvatima ima ih 15 posto. Ipak, Bošnjaci tu ne mogu zaštititi svoj vitalni nacionalni interes. Nemaju prava veta i blokada. Tu im se oduzima pravo na jezik. Tu su nerijetko i fizički ugroženi. Iako su, prema Ustavu, ravnopravan narod, tretiraju se kao manjina koja se može segregirati na sve načine.

Bošnjaci su apsolutna većina u entitetu FBiH. Ima ih oko 75 posto. Možda i više. Ali tu su im nametnuti zakonski okovi nalik južnoafričkom aparthejdu. Tu brojčana manjina, sasvim suprotno od Rs-a, ima mehanizme blokada.

To se zove asimetrija. Zakonski inžinjering u okviru jednog državnog sistema kojim se Bošnjaci segregiraju i diskriminiraju i ondje gdje su manjina i tamo gdje su većina.

Nijednom, ni u polurečenici, visoki predstavnik nije najavio da bi buduća rješenja Izbornog zakona trebala biti simetrična u oba entiteta. Stoga je sasvim legitimno pitanje da li se ovdje želi na prostoru gdje su Bošnjaci manjina dalje nastaviti s diskriminacijom i da li se, zapravo, Bošnjaci tu žele uništiti kao politički faktor, dok se u onom dijelu gdje su većina žele zadržati asimetrična rješenja u odnosu na Rs, kako bi se uništila svaka mogućnost razbijanja okova blokada. Aparthejdski model u kojem se politički mehanizmi upravljanja daju u ruke katoličkoj političkoj manjini, političkim sljednicima presuđenog UZP-a.

U tim planovima većina će postati manjina, a BiH rezervat u kojem će važiti posebni zakoni. Schmidtov zadatak jeste da napravi taj rezervat za “evropske Južnoafrikance”. Rezervat koji bi čuvalo 7 posto katoličkih stražara.

Sve se to dešava u srcu Evrope, uz blagoslov međunarodnih faktora. Glavni problem tom planu jesu dva lidera. Jedan je Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije, svojevrsne kičme Bošnjaka kao političkog faktora, a drugi je Željko Komšić, personifikacija građanskog modela koji nije zasnovan na etnonacionalnom ekskluzivitetu i paritetu.

Ali o ovome se šuti. A da se o ovome ne bi govorilo, treba protresti onu teglu s početka teksta kako bi crveni mravi nasrnuli na zelene. Zato je snishodljivost prema Schmidtu, pa i Čoviću, sve očiglednija. U planiranom nametanju Izbornog zakona HDZ se cementira u vlasti. To znači da će Čović odlučivati ko od probosanskih stranaka ide u koaliciju s njim, odnosno ko će biti vlast, a ko opozicija. U planiranom aparthejd sistemu, koji kani nametnuti Schmidt, samo za poslušne Bošnjake bit će mjesta u vlasti.

Šta mislite da se o Izbornom zakonu Njemačke razgovara i dogovara u Francuskoj, Danskoj ili Češkoj?! Zašto je normalno postalo da se o unutarnjim pitanjima BiH Schmidt konsultuje po okolnim državama? Sasvim otvoreno i bez rukavica. Dok se u isto vrijeme nema vremena susresti s delegacijama DF i SDA, koje je on uredno pozvao na sastanke u OHR. Možda jer oni koji su stanovnici “rezervata” ne mogu odlučivati o pravilima koji će vladati u njemu?!

Prošle sedmice je u pakistanskim novinama objavljena nevjerovatna fotografija, javio je The Washington Post. Na fotografiji je, pišu, bila veličanstvena planinska koza, s velikim simetričnim spiralnim rogovima. Ležala je na stijeni, okružena snježnim planinama. Iza nje je stajao muškarac koji se smijao. Radi se o kozi ugrožene vrste markhor (Capra falconeri), kojoj je prirodno stanište u zapadnoj i centralnoj Aziji. “Trebalo je nekoliko sekundi da shvatite kako je životinja, divlja koza karakteristična za to područje, mrtva”, piše The Washington Post. Pakistanske novine su pak navele kako je američki lovac koji je stajao iza životinje platio 110.000 američkih dolara kako bi životinju ubio na turističkoj ekspediciji na sjeveru Pakistana.

No, idemo dalje. Slovenski režiser i scenarist Miran Zupanič snimio je film Sarajevo safari, koji donosi priču o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da s položaja Vojske Republike srpske pucaju po civilima u opkoljenom gradu.

Dakle, granice se pomjeraju. S egzotičnih životinja na nišanu prelazilo se na bogataše koji plaćaju egzotične i rijetke vrste životinja na meniju. A onda se otišlo i dalje. Amerikanci, Kanađani, Rusi i Italijani plaćali su velike svote novca u “lovu na muslimane” u srcu Evrope. Cijena bi bila veća ako bi se na nišanu našlo neko sarajevsko dijete. Beograd je tada imao normalne avionske veze s inostranstvom, a dalje je postojao specijalan logistički aranžman. Iz Beograda su ih vozili helikopterom Vojske Jugoslavije do Pala. “Sarajevski safari” je bila specifična vrsta lova. Lov na ljude. Lov na nas.

Neka “herr” Schmidt prije potpisa na Zakon o specijalnom rezervatu pogleda ovaj film i neka pomisli da možda ova rijetka vrste neće šutke prihvatiti nove lovačke aranžmane.

Izvor: Stav.ba