Psihijatar Karadžić pisao je dječije stihove prije nego što je osmislio etničko čišćenje. Njegovi stihovi „siđimo u gradove da bijemo gadove“ već su sadržavali „sublimirani ratni plan“. Toholj, romanopisac i Mehmedinovićev prijatelj, milovao je kosu autorovog sina prije nego što se stavio u službu istrebljenja. Prijatelj s nedjeljnog fudbala, maskiran je upao u trolejbus kojim se autor vraćao kući. U Sarajevu je bila dovoljna čarapa na glavi da se promijeni strana, pa skoro i vrsta
Tamo gdje su pjesnici postali ubice, uputno je zazirati od metafora: ako dim zapaljene zgrade iscrtava lice Radovana Karadžića, a oni koji ga posmatraju u tome prepoznaju đavola, a ne čovjeka, tada zlo ne pripada ovom svijetu i niko za njega ne odgovara. „Osjećam duboku sumnjičavost prema metaforama (i to ne samo zato što su pjesnici postali ubice)“, piše Semezdin Mehmedinović (Kiseljak, 1960) u knjizi Sarajevo Blues, koju je izdavačka kuća Deleste objavila na španskom jeziku, više od tri decenije nakon što je kružila opsjednutim Sarajevom kao fotokopirani pamflet od pedeset i dvije stranice.
Psihijatar Karadžić pisao je dječije stihove prije nego što je osmislio etničko čišćenje. Njegovi stihovi „siđimo u gradove da bijemo gadove“ već su sadržavali „sublimirani ratni plan“. Toholj, romanopisac i Mehmedinovićev prijatelj, milovao je kosu autorovog sina prije nego što se stavio u službu istrebljenja. Prijatelj s nedjeljnog fudbala, maskiran je upao u trolejbus kojim se autor vraćao kući. U Sarajevu je bila dovoljna čarapa na glavi da se promijeni strana, pa skoro i vrsta.
Glavnina knjige napisana je između aprila i augusta 1992. godine, tokom prvih mjeseci opsade Sarajeva, najduže koju je jedan glavni grad pretrpio u savremenoj istoriji. Autor je planirao knjizi dati formu glosara, kako otkriva prosvjetljujući intervju koji je s njim vodio Marc Casals, prevodilac djela, uvršten na kraju izdanja, ali je od toga odustao: nametanje reda lažno bi prikazalo svijet pretvoren u ruševine. Rezultat je fragmentarno pisanje, jasnoće koja se čini jednostavnom, a zapravo je razarajuća, gdje se tragedija manifestuje u onom najsitnijem: cigareta zamotana u smrtovnicu ili staro, fašističko ime ulice koje se ukazuje ispod maltera što ga je odvalila granata.
Kraj svijeta, upozorava on, počinje običnim gestom: ruka mladića u uniformi kida ružu, nesvjesna da taj čin ima smisla samo ako je cvijet nekome namijenjen. Istovremeno, strane kamere „prazne sliku od njenog psihološkog sadržaja i pretvaraju je u informaciju“: žrtve su gubile imena, masakr je postajao vijest, a Bernard-Henri Lévy se bacao na zemlju pred objektivima kako bi slao govore Evropi koja neće ni prstom mrdnuti. Nasuprot tom predatorskom pogledu, fotografije Milomira Kovačevića, koje prate ovo izdanje, čine suprotno: one vraćaju pojedinačno, vraćaju lice onima koje je rat sveo na brojku.
Suočeni s tolikim pustošenjem, nailazimo na činjenicu koja nalikuje alegoriji, a to nije: tokom opsade, Sarajlije su knjigama popunjavali pukotine; jedan pjesnik je izgradio bunker od tomova knjiga krunisan naslovom „S Titom do pobjede“; jednog je komšiju spasila suprugina marksistička biblioteka. To da ti knjiga spasi život, primjećuje Mehmedinović, jeste „kafkijanska metafora“ postala stvarnost. Knjige su dokazale da mogu učiniti više od samog imenovanja uništenja: mogu se fizički ispriječiti između tijela i gelera.
IZVOR: El Mundo
