Čaušević je bio svjedok i sudionik jednog od najturbulentnijih razdoblja u historiji Bosne i Hercegovine – od raspada Osmanskog Carstva, preko Austro-Ugarske okupacije, Prvog svjetskog rata, pa do stvaranja Kraljevine Jugoslavije. Njegov život i rad obilježeni su reformatorskim duhom, humanizmom i nepokolebljivom predanošću očuvanju bošnjačkog identiteta u vremenima velikih društvenih i političkih previranja

Džemaludin Čaušević, reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 1914. do 1930. godine, ostavio je neizbrisiv trag u historiji Bošnjaka i bosanskohercegovačkog društva. Rođen 28. decembra 1870. godine u Arapuši kod Bosanske Krupe, a preminuo 28. marta 1938. godine u Sarajevu, Čaušević je bio svjedok i sudionik jednog od najturbulentnijih razdoblja u historiji Bosne i Hercegovine – od raspada Osmanskog Carstva, preko Austro-Ugarske okupacije, Prvog svjetskog rata, pa do stvaranja Kraljevine Jugoslavije. Njegov život i rad obilježeni su reformatorskim duhom, humanizmom i nepokolebljivom predanošću očuvanju bošnjačkog identiteta u vremenima velikih društvenih i političkih previranja.

Čauševićev put započinje u skromnom domu u Arapuši, gdje je pod nadzorom svog oca, učenog Ali-hodže, stekao osnovno obrazovanje. Već u mladosti pokazao je iznimnu nadarenost, što ga je s 17 godina odvelo u Bihać, gdje je nastavio školovanje u medresi pod vodstvom muftije Ahmed-Sabita Ribića. Njegova želja za znanjem nije poznavala granice, pa 1887. godine odlazi u Istanbul, tadašnji centar islamske učenosti. Tamo provodi više od deset godina, školujući se kod eminentnih učitelja poput Salih-efendije Tokatlije i Hasana Husni-efendije. Tokom boravka u Istanbulu upisuje i pravni fakultet (Mekteb-i Hukuk), gdje stječe široko znanje koje će kasnije primijeniti u svom reformatorskom radu.

Godine 1898., na nagovor profesora Ismaila Haqqi-efendije, posjećuje Al-Azhar u Kairu, gdje upoznaje Muhameda Abduhua, jednog od najvećih islamskih reformatora tog doba. Ovaj susret ostavlja dubok utjecaj na Čauševića, koji Abduhua kasnije naziva “Ustazi-muhterem” – uvaženi učitelj. Nakon završetka studija u Istanbulu, iako mu je ponuđen prestižan položaj, Čaušević se 1903. godine vraća u Bosnu, gdje započinje karijeru kao nastavnik arapskog jezika u Velikoj sarajevskoj gimnaziji.

Čauševićeva karijera brzo napreduje. Godine 1906. postaje član Ulema-medžlisa, vrhovnog tijela Islamske zajednice, a 1910. profesor u Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu. Njegov reformatorski duh dolazi do izražaja u obrazovnim reformama i zalaganju za uvođenje nastave na bosanskom jeziku. Godine 1913. predložen je za reisul-ulemu, što Austro-Ugarske vlasti nisu podržavale zbog njegove energičnosti i neovisnosti. Unatoč tome, jednoglasno je izabran te 26. marta 1914. godine službeno preuzima dužnost.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, nakon atentata na Franza Ferdinanda 28. juna 1914. godine, Čaušević se suočava s prvim velikim izazovom. U vrijeme progona i interniranja Srba na granici s Srbijom i Crnom Gorom, on četvrtog jula 1914. upućuje apel Bošnjacima, savjetujući ih da izbjegavaju provokacije i nasilje.

U “Proglasu muslimanima”, objavljenom 24. jula 1914. u listu Yeni Mishab, poručuje: “Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice.” Ovaj proglas odražava njegovu svijest o zajedničkom životu i potrebi za suživotom, a historičari bilježe da je Čaušević lično zaštitio nekoliko Srba od progona.

Njegov humanizam dolazi do izražaja i tokom Prvog svjetskog rata. U oktobru 1915. godine, piše preporuke školama diljem Bosne o potrebi obrazovanja djece o karakteru rata i humanom postupanju prema ranjenima i zarobljenicima – što su stavovi koji anticipiraju Ženevsku konvenciju iz 1949. godine. U razdoblju od oktobra 1918. do februara 1919. godine, tokom stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Čaušević postaje ne samo vjerski, već i politički predstavnik Bošnjaka, štiteći ih od progona i nasilja.

Čauševićeva vizija bošnjačkog identiteta bila je duboko ukorijenjena u historiji, jeziku, kulturi i pripadnosti bosanskom tlu. Za njega identitet nije bio statičan, već proces koji se razvija kroz vrijeme. Njegov pristup identitetu uključivao je religijsku različitost kao sastavni dio bosanskog naroda, ali i naglasak na aktivnom sudjelovanju Bošnjaka u društveno-političkim promjenama.

Iako nije bio član političkih stranaka, Čaušević je imao sposobnost realistički percipirati društvene prilike. Njegov politički angažman, posebno u razdobljima kada organizirani politički život Bošnjaka nije postojao, učinio je instituciju reisul-uleme ključnom zaštitnicom njihovih interesa. Narimjeri, u jesen 1918. godine, Bošnjaci su se obraćali Čauševiću tražeći zaštitu od progona, a on je svojim autoritetom intervenirao kod vlasti.

Čaušević je bio gorljivi zagovornik obrazovanja i prosvjete. Pokrenuo je listove poput Tarika i Muallima, bio urednik Behara i aktivan u društvu Gajret. Jedan od njegovih najvećih doprinosa bila je reforma vjerske nastave – zalagao se za uvođenje udžbenika na bosanskom jeziku i prilagođavanje arapskog pisma (arebice) na bosanski jezik. Uz pomoć Islamske dioničke štamparije i štampara Agof-efendije Zeroniana, osigurao je izradu posebnih znakova za glasove specifične za bosanski jezik, omogućivši širenje pismenosti i vjerskih tekstova među Bošnjacima.

Njegov najpoznatiji kulturni doprinos je prijevod Kur’ana na bosanski jezik, koji je 1937. godine objavio zajedno s Muhamedom Pandžom. Ovaj poduhvat nije bio samo duhovni, već i prosvjetiteljski čin, kojim je želio približiti svete tekstove široj publici i podržati ideju o hutbama na bosanskom jeziku.

Džemaludin Čaušević uvidio je da Bošnjaci žive na raskrižju kulturnih, religijskih i političkih svjetova, bio je svjedok teške neizvjesnosti i iseljavanja Bošnjaka u Tursku i na Bliski istok krajem 19. stoljeća, što ga je duboko pogodilo pa je često govorio protiv “hidžre”.

Kao reformator, Čaušević je koristio svaku priliku – od tribina do džamijskih minbera – za širenje prosvjetiteljskih ideja. U ramazanskoj poruci 1933. zazivao je obrazovne ustanove i hatibe koji bi Kur’an tumačili na bosanskom, kako bi probudili vjersku svijest i oslobodili narod “vjekovnog drijemeža”. Njegov prijevod Kur’ana, započet u to vrijeme, bio je odgovor konzervativcima i dokaz da su duhovnost i prosvjetiteljstvo povezani.

Obrazovanje Bošnjaka bilo je srž njegovog rada, no bavio se i temama poput pokrivanja žena, nošenja šešira, bankovnih kamata te služenja vojske pod nemuslimanskim vlastima. Iako žestoko napadan, Čaušević je uzvraćao argumentima, ostajući nepokolebljiv u svojoj viziji reformi i bošnjačkog identiteta.

Čauševićev liberalizam izazivao je otpor konzervativne uleme, posebno u vezi sa pitanjima poput pokrivanja žena i rada žena tokom rata. Njegovi stavovi o depolitizaciji Islamske zajednice i škola kao “hramova prosvjete” nisu bili dobrodošli među nacionalističkim elitama, posebno srpskim, koje su ga optuživale za “srbofobiju”.

Godine 1930., nesuglasice s vlastima u vezi sa upravljanjem vakufima dovele su do njegove ostavke, mada je bilo jasno da ga je tadašnja jugoslovenska vlast primorala na takav korak i odlazak u penziju. Ostatak života proveo je povučeno, radeći na prijevodu Kur’ana i javno zagovarajući reforme. Na bolji je svijet preselio 28. marta 1938. godine. Ostat će upamćen kao osoba koja je Bošnjake učinila subjektima, a ne objektima historije.