U Sarajevu je preminula Bisera Alikadić, jedna od najznačajnijih bošnjačkih I bosanskohercegovačkih pjesnikinja, prva autorica Bošnjakinja koja je objavila roman za odrasle. Ostala je upamćena kao glas koji je u domaću književnost unio moderan urban senzibilitet, teme ženske intime i autentičan antiratni stav

Glas koji je prekinuo tišinu o ženskoj žudnji, usamljenosti i urbanom iskustvu u bosanskohercegovačkoj književnosti utihnuo je, ostavljajući za sobom neizbrisav trag u historiji domaće pisane riječi. Odlazak Bisere Alikadić predstavlja gubitak jedne od najautentičnijih autorskih pojava na ovim prostorima, pjesnikinje i romansijerke koja je hrabro premošćivala generacijske, poetičke i rodne jazove.

Od ranih pjesničkih zbirki do kasnih proznih i poetskih ostvarenja, njeno stvaralaštvo ostaje trajno svjedočanstvo o tome kako se kroz književnost izgrađuje autonoman ženski glas u svijetu koji je dugo težio da ga ušutka ili svede na prihvatljive kalupe.

Rođena 1939. godine u Podhumu kod Livna, Bisera Alikadić je već od kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća svoju sudbinu neraskidivo vezala za Sarajevo. U tom gradu je završila školovanje i provela radni vijek, dugi niz godina radeći u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci kao knjižničar. Ta svakodnevna uronjenost u svijet knjiga, među poličke i tišine čitaonica, oblikovala je njenu posebnu osjetljivost prema riječi. Prve literarne radove objavljivala je još u djetinjstvu, ali je pravi proboj na književnu scenu uslijedio početkom sedamdesetih godina, kada iz štampe izlazi njena prva samostalna zbirka “Noć i ćilibar”. Tim činom započela je književna putanja koja će decenijama kasnije uspostaviti potpuno nove standarde u savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine.

Svojemu pozivu pristupala je bez podilaženja tradicionalnim formama. Njena poezija, pisana prevashodno slobodnim stihom i oslobođena klasične rime, unijela je moderan urban senzibilitet u prostor kojim su često dominirale tradicionalnije strukture. Bisera Alikadić nije oklijevala da piše o temama koje su u vrijeme njenih početaka bile na margini književnog interesa: o intimnom iskustvu žene, o njenoj samoći u velikom gradu, ali i o ženskoj žudnji i seksualnosti. Time je uspostavila unikatno žensko stajalište u književnosti, dajući glas onom dijelu ljudskog iskustva koje je kulturna matrica do tada prećutkivala. Njena poezija predstavljala je granični fenomen, prelomnu tačku od koje počinje redefinisanje pojmova ženskog i ženstvenog u domaćem literarnom kanonu.

Ipak, njena pionirska uloga nije bila ograničena samo na poetsku formu. U historiji književnosti Bisera Alikadić ostaje zabilježena i kao prva autorica Bošnjakinja koja je napisala i objavila roman za odrasle. Njen roman “Larva” otvorio je nova vrata za generacije književnica koje će doći poslije nje. Kroz prozne radove i radio-drame poput “Malog zvona”, “Ljubavne priče” i “Gniježđenja”, pokazala je izuzetnu širinu umjetničkog izraza. Istovremeno, posvećeno je pisala i za djecu. Zbirke poput “Kraljice iz dvorišta” ili ratne zbirke “Grad Hrabrost” osvojile su srca najmlađih čitalaca, uvrštavajući je u školsku lektiru i čitanke širom regiona, dok su njene priče doživjele i ekranizacije u okviru dječijeg programa televizije.

Surova stvarnost rata i opade Sarajeva devedesetih godina ostavila je dubok trag na njenom radu, stvorivši slojeve trauma koji su tinjali u njenim stihovima i decenijama kasnije. Ratno iskustvo za nju nikada nije postalo samo daleka prošlost; bila je to duboka unutrašnja rana koja je ostala svježa bez obzira na protok vremena. Njene antiratne poruke i poezija nastala u tim teškim danima nisu imale pretenziju da mijenjaju tokove istorije, jer je i sama bila svjesna ograničenog dometa književnosti u okršaju sa silama destrukcije. Smatrala je da poezija, ma koliko glasno odjekivala, retko može zaustaviti ratove, ali posjeduje dragocjenu moć da u pojedincu izgradi i sačuva antiratnu svijest, ljubav i humanost.

Odnos prema književnim priznanjima i kritici izgrađivala je sa karakterističnom distancijom i blagom samoironijom. Priznavala je da su nagrade korisne jer podižu prašinu oko pisca i skreću pažnju na njegovo djelo, ali je uvek više cijenila sam proces stvaranja i opstajanje u književnosti od prolaznih hvalospjeva. Nije se ustručavala da govori ni o nerazumijevanju kritike sa kojim se susretala na početku karijere, ističući da su joj u tim trenucima presudnu podršku pružali čitaoci i usmena riječ kolega. Svaka nagrada, poput “Skendera Kulenovića” ili kasnijeg “Stećka”, bila je samo povod za prisjećanje na prostrujalo vrijeme i podsjetnik da pisac mora ostati biće nepokolebljivo ispunjeno pitanjima i odgovorima.

Djela su joj prevođena na brojne svjetske jezike, od engleskog, francuskog i njemačkog, do turskog, poljskog, italijanskog i španskog. Kao dugogodišnja članica Društva pisaca BiH i PEN centra BiH, te zastupljena u brojnim antologijama bivšeg jugoslovenskog prostora, Bisera Alikadić je ostavila djelo koje prevazilazi lokalne okvire. Njena nedavno objavljena zbirka “Gola psovačica” potvrdila je da je do samog kraja ostala dosljedna svom nepokornom pjesničkom duhu, spremna na beskompromisan razgovor i sa živim i sa mrtvim pjesnicima.

Odlaskom Bisere Alikadić bosanskohercegovačka kultura gubi autorku koja je imala hrabrosti da izgovori riječi onda kada je šutnja smatrana zlatom. Njen književni opus ostaje kao trajan spomenik slobodi pjesničkog izraza, urbanoj usamljenosti i dostojanstvenom otporu zaboravu, podsjećajući nas da izgovorena riječ, usprkos svemu, nosi vrijednost koja ne može tako lako zahrđati.