Osnovano u Sarajevu početkom 1919. godine na inicijativu sarajevskih učiteljica i intelektualki predvođenih Hasnijom Berberović, udruženje „Osvitanje“ bilo je prva organizacija muslimanki u Bosni i Hercegovini. U teškim poslijeratnim godinama, umjesto teorijskih rasprava o ženskom pitanju, Udruženje je ponudilo praktičan model emancipacije zasnovan na opismenjavanju, stručnom osposobljavanju kroz vlastitu zanatsku školu i ekonomskom osamostaljivanju bošnjačke žene uz očuvanje njenog kulturnog i vjerskog identiteta

Početkom 1918. i 1919. godine, dok se još slijegala prašina Prvog svjetskog rata, a nova država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca tek pravila svoje prve korake, Bosna i Hercegovina se našla u izuzetno teškom položaju. Velika ekonomski nerazvijenost, visoka stopa nepismenosti, opće siromaštvo i društvena nestabilnost pogađali su sve slojeve stanovništva, ali su se najteže lomili na leđima žena. Rat je odnio mnoge hranitelje porodica, pa su se bosanskohercegovačke žene preko noći našle pred surovim izborom, kako preživjeti i prehraniti djecu.

U tom teškom i turobnom ambijentu, među sarajevskim muslimankama javila se hrabra i za to vrijeme dalekosežna ideja. Skupina obrazovanih žena, učiteljica i intelektualki predvođena Hasnijom Berberović, Rasemom Bisić, Almasom Iblizović, Šefikom Bjelevac, Umijom Vranić i Asifom Širbegović, odlučila je preuzeti sudbinu u svoje ruke. Odlučile su osnovati prvo udruženje muslimanki u Bosni i Hercegovini. Nazvale su ga simbolično i ponosno „Osvitanje“, želeći time najaviti novo doba, duhovno i materijalno buđenje te svjetliju budućnost za svaku bošnjačku ženu.

Prije nego što su zvanično registrirale udruženje, članice Privremenog odbora obratile su se javnosti krajem januara 1919. godine preko lista Vrijeme. Njihov proglas pod nazivom „Drage sestre!“ bio je direktan, iskren i oslobođen bilo kakve patetike ili prazne teorije.

Učiteljice i prosvjetiteljke naglasile su da je rat natjerao muslimanku da napusti kućni prag i potraži zaradu, ali da je za taj novi život ušla potpuno nepripremljena, bez obrazovanja i bez poznavanja bilo kakvog zanata. Kada bi potrošila skromnu ušteđevinu ili rasprodala pokućstvo i ručni rad, bivala bi prepuštena ulici, prosjačenju i propadanju.

Osnivačice „Osvitanja“ oštro su kritizirale tadašnje javne debate o takozvanom „ženskom pitanju“. Poručile su da se problem ne može rješavati učenim raspravama, teorijskim nadmudrivanjima s visoka niti pisanjem pamfleta i brošura. Umjesto praznih želja i kritika, ponudile su stvarni rad, strpljenje i konkretnu pomoć. Istakle su jasnu poruku da se tek onda kada se žena podigne na vlastite noge, kada postane ekonomski jaka i samostalna, može ozbiljno razgovarati o konačnom rješenju njenog društvenog položaja.

Poziv sarajevskih intelektualki odjeknuo je čitavom zemljom. Pisma podrške i novčani prilozi počeli su pristizati iz gotovo svih mjesta u Bosni i Hercegovini. Javnost je prepoznala da se ne radi o pomodnom pokretu, nego o nasušnoj potrebi naroda.

Nakon uspješno sprovedene akcije prikupljanja prvih sredstava, 28. februara 1919. godine u prostorijama Muslimanske djevojačke škole u Sarajevu održana je osnivačka skupština. Bio je to historijski skup na kojem se okupilo oko šezdeset žena iz uglednih sarajevskih porodica.

Za prvu predsjednicu Udruženja izabrana je Hasnija Berberović, prva diplomirana učiteljica Bošnjakinja, žena izuzetne energije, posvećenosti i radnog elana. Upravu su činile i druge poznate sarajevske autorice i društvene radnice, među kojima i književnica Šefika Bjelevac.

Službena pravila Udruženja ubrzo je potvrdila i tadašnja Zemaljska vlada u aprilu iste godine. U pravilima je kao glavna svrha navedeno duhovno i materijalno podizanje muslimanke. Vizija emancipacije koju je zastupalo „Osvitanje“ počivala je na tri čvrsta stuba: sticanju obrazovanja i pismenosti, očuvanju moralne čistote i vjerskog identiteta, te ekonomskom osamostaljivanju kroz rad i zanatstvom stečenu zaradu.

Da bi se ciljevi ostvarili u praksi, članice su ubrzo riješile i pitanje vlastitog doma. Kupile su takozvanu Džininu kuću u Džinića sokaku na broju 10 u Sarajevu. Ta kuća postala je stecište svih njihovih daljih aktivnosti, obrazovnih tečajeva, radionica i društvenih okupljanja.

Rad udruženja „Osvitanje“ odvijao se na nekoliko kolosijeka, a svaki je bio usmjeren ka konkretnom boljitku.  Prvi i najvažniji korak bilo je opismenjavanje. Udruženje je organiziralo analfabetske tečajeve za odrasle žene koje su vodile požrtvovane učiteljice. Stotine žena kroz ove tečajeve naučilo je čitati i pisati, čime im se otvorio potpuno novi prozor u svijet. Pored toga, osnovana je i skromna društvena biblioteka.

Drugi pravac bio je ekonomsko osposobljavanje. Otvorena je vlastita Zanatska i obrtna škola u kojoj su se mlade djevojke obučavale krojenju, šivenju, vezu i izradi rublja. U saradnji sa specijaliziranim radionicama organizirani su višenedjeljni tečajevi, a gotovi proizvodi polaznica plasirani su na tržište. Djevojke su na taj način dobijale hljeb u ruke i mogućnost da pošteno zarađuju za sebe i svoje porodice.

O kvalitetu ručnih radova i veza članica „Osvitanja“ ubrzo se pročulo i izvan granica Bosne i Hercegovine. Radovi su izlagani na velikoj privrednoj izložbi u Zagrebu, gdje su izazvali iskreno divljenje stranih posjetilaca. Najveći trijumf uslijedio je kada su radovi sarajevskih muslimanki poslani na međunarodnu izložbu u Pariz, gdje su osvojili srebrnu medalju, dok je ugledni francuski časopis La Revue Moderne objavio afirmativan članak o djelovanju ovog udruženja.

Treći segment rada odnosi se na očuvanje vjerskog i moralnog odgoja. Članice Udruženja organizirale su vjerske tečajeve za djecu, predavanja o higijeni i zdravlju, te zajedničke mevlude i ramazanske predavačke susrete. Zanimljivo je da je rad Udruženja snažno podržavao i tadašnji reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević. On je lično u prostorijama „Osvitanja“ držao predavanja o odgoju djece i moralu, a u pojedinim periodima bio je i član Nadzornog odbora. Za potrebe članica, pisac Edhem Mulabdić napisao je i posebnu knjižicu sa praktičnim uputama o lepom ponašanju i držanju u društvu.

Pored ozbiljnog rada, „Osvitanje“ je bilo i centar društvenog života. Petkom poslijepodne organizirana su redovna sedmična druženja, a povremeno su priređivane čajanke i teferiči koji su okupljali brojne sugrađanke i prikupljali sredstva za humanitarne svrhe.

Udruženje je sa velikim entuzijazmom i zapaženim rezultatima radilo tokom čitavih dvadesetih godina 20. stoljeća. Broj članica rastao je iz godine u godinu, od početnih pedesetak do više od tri stotine redovnih članica i stotine članova pomagača. Prema uzoru na sarajevsko „Osvitanje“, slična ženska društva ubrzo su počela nicati i u drugim bh. gradovima poput Banje Luke, Mostara, Brčkog, Bijeljine i Trebinja.

Međutim, krajem dvadesetih godina nastupila su teška vremena. Izbijanje Velike svjetske ekonomske krize između 1929. i 1933. godine izrazito je pogodilo privredu i dobrotvorni rad. Financijske poteškoće, opća besparica, ali i zamor u rukovodstvu doveli su do toga da udruženje oko 1930. ili 1931. godine tiho obustavi svoj rad. Njegovu Zanatsku školu preuzela je tadašnja banovinska uprava.

Nakon nekoliko godina potpunog zastoja, u proljeće 1936. godine pokušano je reaktiviranje „Osvitanja“. Predsjednica Hasnija Berberović sazvala je obnoviteljsku skupštinu u školi na Logavinu sokaku u Sarajevu. Međutim, susret je protekao u napetoj atmosferi, obilježen ličnim nesuglasicama, raspravama o sudbini preostale imovine te podijeljenim mišljenjima o tome treba li Udruženje nastaviti samostalan rad ili se pripojiti drugim humanitarnim organizacijama.

Iako je na narednoj skupštini izabran novi Upravni odbor na čelu sa Almasom Hadžić, pokušaj obnove bio je kratkog daha. Različite vizije budućnosti, unutrašnja trvenja i postojanje drugih aktivnih društava spriječili su ponovno razvijanje zastave „Osvitanja“. Nakon 1936. godine rad Udruženja se potpuno gasi, a tragovi njegove bogate arhive i imovine vremenom su zagubljeni.

Iako je aktivno djelovalo tek nešto više od jedne decenije, udruženje „Osvitanje“ ostavilo je neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine. Kao prvo autentično udruženje muslimanki koje su osmislile, osnovale i njime potpuno same upravljale same žene, ono predstavlja pionirski poduhvat u procesu ženske emancipacije na ovim prostorima.

 „Osvitanje“ je dokazalo da borba za prava i napredak žene ne mora značiti odricanje od vlastitog identiteta i tradicije. Ponudivši spoj modernog obrazovanja, ekonomskog osamostaljivanja i očuvanja moralnih vrijednosti, ove hrabre sarajevske učiteljice i intelektualke otvorile su vrata savremenom dobu i utrle put svim narednim generacijama žena u Bosni i Hercegovini.

(U tekstu korišten materijal iz naučnog rada Nusreta Kurjakovića)