Napuštena staza za bob i sankanje, nekada najskuplji objekat Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, danas bez ijedne marke za marketinšku kampanju privlači strane turiste, grafite-umjetnike i urbane istraživače iz cijelog svijeta, dok institucije i dalje traže 25 miliona KM za njenu punu obnovu.

Na strmim padinama Trebevića, desetak minuta hoda od gornje stanice obnovljene sarajevske žičare, danas se provlači betonska vrpca prekrivena šarenim grafitim, mjesto koje strani turisti sve češće biraju za fotografisanje i snimanje kratkih video-zapisa za Instagram i TikTok. Riječ je o olimpijskoj stazi za bob i sankanje, nekadašnjem ponosu Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, koja je u posljednjih desetak godina od ratne ruševine postala jedna od najposjećenijih atrakcija Sarajeva, iz sasvim drugačijeg razloga nego što je izgrađena.

Kada je Sarajevu 1977. godine povjerena organizacija XIV Zimskih olimpijskih igara, odlučeno je da se na Trebeviću izgradi staza za bob i sankanje. Dizajn kompleksa odobren je 1981. godine, radovi su počeli 1. juna iste godine, a izgradnja je završena 30. septembra 1982. godine. Autor projekta bio je arhitekta Gorazd Bučar, dok je sistem hlađenja staze povjeren profesoru Zlatku Đikiću. Staza je duga 1.570 metara, start se nalazi na nadmorskoj visini od 1.108 metara, a cilj na 982 metra, sa trinaest karakterističnih krivina, među kojima su Labirint, Omega i dvostruko “S”, imena dobro poznata svim ljubiteljima klizačkih sportova. Prema dostupnim podacima, bila je riječ o najskupljem i najzahtjevnijem pojedinačnom sportskom objektu izgrađenom za ZOI 1984, s troškovima izgradnje koji se u izvorima navode u rasponu od oko 7 miliona američkih dolara ili 563.209.000 tadašnjih jugoslavenskih dinara.

Tokom samih Igara, održanih između 10. i 18. februara 1984. godine, takmičenja u sankanju pratilo je oko 20.000 gledalaca, a u bobu čak 30.000. Na stazi se takmičilo 111 sportista iz 16 zemalja, pri čemu je tada Jugoslavija, kao domaćin, po prvi put uopšte imala svoju bob-reprezentaciju.

Od svjetskog kupa do artiljerijskog položaja

Nakon Olimpijade, staza je sve do početka ratova u bivšoj Jugoslaviji 1991. godine redovno korištena za takmičenja u sklopu Svjetskog kupa. Opsada Sarajeva, koja je počela 1992. godine, zauvijek je promijenila njenu namjenu. Zbog strateške pozicije visoko iznad grada, staza je korištena kao artiljerijski položaj Vojske Republike Srpske odakle su pucali po civilima. Oštećenja, uključujući vidljive rupe od metaka i gelera, i danas se mogu vidjeti na jednoj od posljednjih krivina. Područje oko staze bilo je minirano, a potpuno razminiranje završeno je tek u novembru 2009. godine. Obje startne kućice i postrojenje za hlađenje u međuvremenu su nestali, dok je betonsko korito staze uglavnom ostalo očuvano.

U godinama nakon rata, napuštena staza postala je omiljeno mjesto domaćih i stranih umjetnika grafita, kao i rekreativaca. Koristi se za planinsko bicikliranje, skejtanje i pješačenje. Britanski portal za avanturistička putovanja Much Better Adventures opisuje je kao mjesto koje je, zahvaljujući šarenim grafitima lokalnih umjetnika, preraslo u “jednu od najnevjerovatnijih atrakcija i neformalnih pješačkih ruta u Evropi”, dok putopisna platforma Atlas Obscura stazu uvrštava na svoju listu neobičnih svjetskih odredišta za urbane istraživače. Prema istom britanskom portalu, popularnosti su dodatno doprinijeli i viralni video-snimci spusta planinskim biciklom niz stazu, koji kruže društvenim mrežama.

Zanimljivo je da staza, uprkos izgledu napuštenosti, nikada nije bila potpuno van upotrebe za sport. Prema izvještaju agencije AP, bivši sportisti i entuzijasti su je, nakon što je razminirana, vlastitom inicijativom postepeno osposobljavali za suhi trening bh. bob-reprezentacije, nakon čega su se za trening počeli javljati i timovi iz drugih evropskih zemalja, među njima i slovačka reprezentacija, čiji je član Jacob Simonek stazu opisao kao “pomalo neravnu, ali dobru” uprkos godinama i ratnim oštećenjima. Prema AP-u, sarajevska staza danas se ubraja među svega devet staza u svijetu dostupnih za ljetni trening, čime je neformalno postala regionalni trenažni centar.

Pokušaji obnove

Prvi organizovaniji pokušaj obnove uslijedio je 2014. godine, povodom 30. godišnjice Olimpijade, kada je uklonjen rastinje i dio grafita, a na gornji dio staze nanesen zaštitni premaz. Prema dostupnim podacima, Vlada Kantona Sarajevo u aprilu 2022. godine imenovala je tim zadužen za izradu plana revitalizacije i rekonstrukcije cijelog kompleksa, u čijem radu učestvuju i predstavnici Saveza za sankaške sportove. Uslov za obnovu jeste da staza nakon rekonstrukcije bude osposobljena za međunarodna takmičenja u svim zimskim olimpijskim disciplinama za koje je tehnički podobna, što bi, s obzirom na to da danas u svijetu postoji manje od dvadeset licenciranih bob-staza, Sarajevu moglo vratiti status rijetke regionalne destinacije za ovaj sport. Prema procjenama koje prenose pojedini portali, puna rekonstrukcija bi koštala oko 25 miliona KM. Istovremeno, Turistička zajednica Kantona Sarajevo već godinama organizuje tematske obilaske do staze povodom godišnjice Olimpijade, naglašavajući da je obnova žičare na Trebević dodatno doprinijela ponovnom “spajanju” grada sa planinom.

S obzirom na to da staza već spontano privlači pažnju svjetske javnosti, bez ijedne uložene marke u marketinšku kampanju, nekoliko koraka moglo bi taj neformalni interes pretvoriti u održiv turistički i sportski resurs. Već se razmišljalo o postavljanju QR kodova duž staze koji bi posjetiocima ispričali priču Sarajevske olimpijade, jednostavno i jeftino rješenje koje bi spontanu posjetu pretvorilo u edukativno iskustvo, umjesto da staza ostane nijemi, neobilježeni spomenik.

Umjesto borbe protiv grafita, institucije bi mogle krenuti putem gradova poput Berlina ili Bristola i stazu zvanično proglasiti galerijom urbane umjetnosti pod otvorenim nebom, uz povremene organizovane “street art” ture i pozive priznatim umjetnicima da oslikaju određene segmente, čime bi se iskoristilo ono što danas privlači turiste, umjesto da se to tretira kao problem.

Kako obnovljena žičara do Trebevića već postoji, a Turistička zajednica KS povremeno organizuje tematske obilaske, ovaj model bi se mogao učiniti stalnom, redovnom turističkom ponudom (ne samo prigodnom, vezanom za godišnjicu Olimpijade), uključujući i bezbjedne, obilježene staze za planinski biciklizam koje bi kanalisale postojeći viralni trend umjesto da ga ostave stihijskim. S obzirom na to da je dio staze već neformalno korišten za ljetni trening domaćih i stranih reprezentacija, postepena sportska obnova (čak i bez pune rekonstrukcije sistema hlađenja za zimski bob) mogla bi, uz manja ulaganja, formalizovati status Sarajeva kao jednog od rijetkih trenažnih centara u Evropi, otvarajući prostor za sportski turizam i saradnju sa međunarodnim bob-savezima.

Dok institucije traže sredstva i politički konsenzus za punu rekonstrukciju vrijednu 25 miliona KM, staza na Trebeviću već danas, sama od sebe, radi ono što je rijetko koja turistička kampanja u stanju postići – privlači pažnju svijeta. Pitanje koje preostaje nije da li je trebevićka bob-staza zanimljiva strancima, nego hoće li institucije taj interes pretvoriti u sistematičnu ponudu, ili će i dalje ostati prepuštena snazi algoritama.