Poveljom su uvrđena pravila za rješavanje međusobnih optužbi i sporova. Određen je način prisizanja (uz pomoć porotnika/svjedoka) za optužene Bošnjane i Dubrovčane pred banom ili dubrovačkim knezom i sudijama. Definirane su kazne za ubistva, ranjavanja i krađe (posebno konja i robe). Utvrđene su globe koje pripadaju banu ili Dubrovačkoj općini. Regulirano je pitanje prebjeglih dužnika te priznavanje dubrovačkih pravnih dokumenata i zadužnica u Bosni. Ban se obavezao da će u slučaju izbijanja sukoba dati Dubrovčanima rok od šest mjeseci da bezbjedno i slobodno napuste Bosnu.
Srednjovjekovno ime Bošnjanin, a kasnije njegov razvijeni oblik Bošnjak, u dugom je historijskom trajanju označavalo stanovništvo Bosne kao posebne zemaljske cjeline. U tom smislu taj etnonim pripada historiji Bosne u cjelini, a ne samo jednoj njenoj kasnijoj konfesionalnoj ili političkoj interpretaciji.
Da je ime Bošnjak bilo prisutno u ranonovovjekovnoj upotrebi potvrđuju i južnoslavenski jezički i književni izvori, među kojima se posebno ističe i svjedočanstvo Bartolomeja Kašića. Bez obzira na konfesionalne razlike, stanovništvo Bosne kroz stoljeća je zadržavalo niz zajedničkih kulturnih obrazaca, uz istovremeno razvijanje posebnih vjerski obilježenih tradicija. Upravo su jezik, običaji, lokalne društvene prakse i osjećaj pripadnosti bosanskom prostoru činili važan okvir dugog trajanja bošnjačke posebnosti, iako su se njeni sadržaji u različitim epohama mijenjali i preoblikovali.
Prva dosad poznata upotreba riječi Bošnjak zabilježena je 1440. godine u vezi s poslanstvom bosanskog kralja Tvrtka II Kotromanića, gdje se Bošnjaci spominju kao poseban narod povezan zajedničkim porijeklom i jezikom. Osmanskim osvajanjima Kraljevine Bosne, oblik Bošnjak je, pod uticajem razvoja jezika, potpuno potisnuo stariji oblik Bošnjanin tako da osmanska administracija isključivo koristi taj termin. U lingvističkom smislu, etnonimi Bošnjanin, Bošnjak i Bosanac nastali su iz istog leksičkog korijena povezanog s imenom Bosne, pri čemu različiti sufiksi odražavaju razvoj jezika i historijskih okolnosti. Stariji oblik Bošnjanin postupno je tokom srednjeg vijeka ustupao mjesto obliku Bošnjak, koji se učvršćuje u kasnijim izvorima i posebno u osmanskom periodu. U literaturi se također odbacuju teze koje etnonim Bošnjak nastoje svesti na osmansko porijeklo, ukazujući na njegovu znatno stariju historijsku upotrebu.
Naziv Bošnjak ukazuje na kontinuitet imena Bošnjanin, a koje je spomenuto u tituli bizantskog cara Manojla Komnena 1166. godine. Od svoje pojave pa sve dok u drugoj polovini XIX vijeka nisu prevladale nacionalne ideologije ovo je ime stajalo jednakopravno pojmu Hrvat ili Srbin.
U Povelji koju je izdao bosanski ban Stjepan II Kotromanić 15. augusta 1332. godine regulišući pitanje eventualnih sporova između Bošnjana i Dubrovčana, na jedanaest mjesta je spomenuto ime Bošnjanin što potvr đuje posebnost naroda srednjovjekovne države Bosne.
Ovaj historijski dokument predstavlja povelju bosanskog bana Stjepana II Kotromanića izdatu Dubrovčanima, kojom se uređuju pravni i trgovački odnosi te rješavaju sporovi između stanovnika Bosne i Dubrovnika.
Poveljom su uvrđena pravila za rješavanje međusobnih optužbi i sporova. Određen je način prisizanja (uz pomoć porotnika/svjedoka) za optužene Bošnjane i Dubrovčane pred banom ili dubrovačkim knezom i sudijama. Definirane su kazne za ubistva, ranjavanja i krađe (posebno konja i robe). Utvrđene su globe koje pripadaju banu ili Dubrovačkoj općini. Regulirano je pitanje prebjeglih dužnika te priznavanje dubrovačkih pravnih dokumenata i zadužnica u Bosni. Ban se obavezao da će u slučaju izbijanja sukoba dati Dubrovčanima rok od šest mjeseci da bezbjedno i slobodno napuste Bosnu.
Dokument sadrži spisak brojnih vlastelina i svjedoka iz raznih bosanskih i humskih krajeva koji su garantovali sporazum. Povelju je primarno zapisao banov dijak Priboje, dok je u Dubrovniku prepisana i zapečaćena od strane općinskog gramatika u vrijeme kneza Mavroštića.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha! Ovo je pisano od rođenja Sina Božija 1332. ljeta, 15. indikta, augusta mjeseca 15. dan, na svetu Mariju, gospodin ban Stjepan utvrdi zakon koji je prvo bio između Bosne i Dubrovnika, da zna svaki čovjek koji je zakon prvo bio. Ako ima Dubrovčanin koju raspravu s Bošnjaninom, da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca i da ne bude odgađanja odgovora. Ako Bošnjanin izjavi da nije dužan, da mu se odredi prisegnuti s petericom koju god postavi banov rod. Ako se prigodi da taj od banova roda, neka su mu porotnici koji god od njegova plemena. A to neka se zna da ne može ni taj od toga pobjeći, niti pred ma kim drugim može prisegnuti. Ako li optužuje Bošnjanin Dubrovčanina, neka ga pozove na postupak pred Dubrovčane. Ako poriče, da mu se odredi prisegnuti s petericom koji su u Bosni, s kojim mu volja, a Dubrovčanin da može izbjeći osudu (ako prisegnu) trojica (od pet). Ako li preuzme krivnju za koju ga je optužio Bošnjanin, da također ne bude odgađanja Dubrovčaninu. A ko od Dubrovčana ubije ili posiječe u Bosni, ili Bošnjanin Dubrovčanina, pravda da se vrši pred gospodinom banom, a osuda da ide banu za njih. Ako bude svađa Bošnjanina s Dubrovčaninom u Dubrovniku, da sudi knez dubrovački i sudije, a globa da ide Općini. Ako ima svađu Dubrovčanin s drugim Dubrovčaninom u Bosni, gospodin ban da ne vodi o tom brigu. Ako li se pozovu pred bana, da krivac da globu u koju se osude gospodinu banu. Ako Bošnjanin uhvati Dubrovčanina zbog konja, a on bude ukraden ili zaplijenjen, a kaže Dubrovčanin: „Konj je moj vlastiti“ ili: „Kupio sam ga, ne znam od koga“, ili ispriča od koga je kupljen, neka izvoli prisegnuti s petericom, da bude čist od duga. I ako Bošnjanin bude dužan, a pobjegne iz Bosne s dugom, da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana. I ako Bošnjanin uzme dobitak dubrovački na vjeru, a isprava bude u Dubrovniku, ako knez i sudije pošalju da je dokument ispravan, da je vjerodostojan, neka plati Dubrovčaninu i bez pristavštine. Ako li kradljivac ili pljačkaš uzme što Dubrovčaninu u banovu vladaniju, ko to bio da plati Dubrovčaninu i bez pristavštine, a gospodinu banu svaki šest volova na svoju glavu, i da se ne vrate. Ako rat bude, čega nas sakloni Bog, među Bosnom i Dubrovnikom, neka da gospodin ban Stjepan rok Dubrovčanima šest mjeseci da pođu u Dubrovnik slobodno, na to im je vjera gospodina bana Stjepana, a Dubrovčani žive u Humskoj zemlji u svom prijašnjem zakonu. A ovom je pisanju svjedok župan krkša i veliki vojvoda Vladisav Galešić i Vukosav Tepčić, Radosav Hlapenović, Stjepko Radosalić, Miloš Vukasić, Stjepan Druščić, Budisav Gojsalić, Vladisav Vukasić, Miltjen Draživojević, Pribisav Milobratić, a od Završja: župan Ivahn Pribilović, Vlatko Dobrovojević, čelnik Hlap, Ivan Budisalić, Divoš Tihoradić, Gojsav Vojsilović i Branoš Čeprnić, knez Pavao Hrvatinić, Stanac Vojislavić.
A ovu povelju pisa Priboje, dijak velikoslavnoga gospodina bana Stjepana, gospodina svim zemljama bosanskim i humskim i Donjim Krajima gospodina. A ova prepisana hrisovulja, koju od gospodina bana priniješe dubrovački poklisari Luče Marka Lukarevića i Felič Mate Peličevića, o zakonu koji je bio među starom gospodom bosanskom od početka svetopočivša, da se ne pomete, nego da se zna, ovu da čuva gospodin ban u svojoj kuči, a drugu hrisovulju da čuva gospodina bana Stjepana Stjepan Benčulić.
Prepisah po zapovijedi kneza dubrovačkoga i svega Vijeća – što im se vidjelo, to pisah, ni pridodah ni oduzeh, i zapečatih pečatom Općine dubrovačke i potvrdih da svakom bude vjerodstojno, kao gramatik Općine dubrovačke u vrijeme kneza Mavroštića, utjelovljenja Isusa Hrista 1332. ljeta, indikta 15, mjeseca oktobra 23.
