U sjeni današnjih uniformisanih fudbalskih zvijezda, koje više podsjećaju na ispolirane marketinške proizvode nego na ljude od krvi i mesa, priča o Hristi Stoičkovu stoji kao spomenik vremenu kada su terenom vladali “divlji konji”
U dvanaestoj godini, Ludi Konj je već bio ubio svog prvog bizona i jahao prvog konja. U dvanaestoj godini, Hristo Stoičkov je pješačio kući plačući. Tri kilometra tabananja kroz blato komunističke Bugarske, uz jecaje koje nije mogao obuzdati. Trener mu je rekao da je sa tridesetak kilograma previše sitan i da fudbal nije za njega. Poručio mu je da se više ne vraća. Bio je to, kako će kasnije priznati, najteži dan u njegovom životu.
Sa 24 godine, Ludi Konj je imenovan za poglavicu Lakota Oglala Siouxa. Presudili su karizma, velikodušnost prema plemenu i vještina u borbi protiv bijelih doseljenika. Sa 24 godine, Hristo Stoičkov, koji je odbio kapitulirati pred prognozom onog mračnog trenera, napušta CSKA iz Sofije i potpisuje za Cruyffovu Barcelonu. U bitku zvanu “Dream Team” ušao je uz ratni poklič Ludog Konja: Hoka Hey, što u slobodnom prevodu znači “Danas je dobar dan za smrt”.
Sa 37 godina, Ludi Konj, legendarni ratnik koji je porazio Sedmu konjicu potpukovnika Custera, ubijen je. Sa 37 godina, Hristo Stoičkov, vlasnik četiri titule La Lige, Kupa šampiona, Kupa pobjednika kupova, pregršt Superkupova, dva Kupa kralja, četvrtog mjesta na svijetu i Zlatne lopte, zauvijek je okačio kopačke o klin.
Teško je ne povući paralelu između njih dvojice dok gledate trosatnu, fascinantnu biografiju o Stoičkovu koju je režirao David Fernández za špansku TV3. To je putovanje u unutrašnji svijet čovjeka koji je obilježio naša djetinjstva onom osmicom na leđima, specifičnim hodom, prodornim pogledom i zalizanom kosom koja je prizivala Andyja Garciju iz trećeg dijela “Kuma”.
Stoičkov je bio kontrakulturni fudbaler. Spisateljica Anna Ballbona precizno ga definiše kao čovjeka koji je galopirajuće prodore po krilu kombinovao sa nasilnim gaženjem sudije Urízara Azpitartea, ljubljenjem Koemana u usta ili tjeranjem predsjednika Pujola da skače na balkonu trga Sant Jaume. Branio je Esteladu dvadeset godina prije nego što je katalonski pokret za nezavisnost postao mainstream. Ulazio je u elektrizirane sukobe sa svima: rivalima, Cruyffom, predsjednikom Núñezom, novinarima.
Buntovan, neustrašiv, impulsivan i agresivan. Tvrdoglavi borac kojeg vodi čisti visceralni nagon. Bio je gladijator koji je budio huk Camp Noua i savršeni negativac za Madrid. On je onaj prijeko potrebni antiheroj u ovoj standardizovanoj eri u kojoj fudbaleri imaju okus reciklirane plastike, bezbojni su, bez mirisa, svedeni na Instagram objave, predvidljive tetovaže i generičke frizure.
Više nema Stoičkova. I ovo nije tek puki žal za prošlošću u stilu magazina Panenka, niti deklarativna mržnja prema modernom fudbalu. Ovo je spoznaja da je sport danas eliminisao, ili još gore, ukrotio ličnosti koje su rušile kalupe i prelazile granicu dozvoljenog. Poput napada Ayrtona Senne na bolid Alaina Prosta u Suzuki, ili onog starta Valentina Rossija kojim je oborio Marca Márqueza u Maleziji. Sjetimo se Dražena Petrovića koji pljuje sudiju u finalu španskog prvenstva, ili Laurenta Fignona koji pljuje kamere jer ga progone nakon što je izgubio Tour de France za osam sekundi.
Tu je i Mourinhov prst u oku Tita Vilanove, prljavi trikovi “Bad Boysa” iz Detroita, bijes Johna McEnroea koji je lomio više reketa nego servisa, te onaj legendarni kung-fu udarac Erica Cantone usmjeren ka huliganu koji mu je psovao francusko porijeklo.
Oni su bili divlji konji koji su oživljavali ovaj cirkus. Enfants terribles koji su priči davali električni naboj. Možda njihovi postupci nisu bili uzorni, ali su tjerali ljude da ustaju iz fotelja i pale radio u ponoć. Kroz njih smo, usred te silne gomile konzerviranih proizvoda i profitabilnih marketinških poza, mogli nazrijeti tračak stvarne ljudske istine.
Danas, sijedi šezdesetogodišnji Hristo poručuje da je jedino važno znati odakle dolaziš, gdje si stigao i kako si to postigao. On je došao iz bezimenih ulica komunističke Bugarske, zemlje u kojoj su ulice nosile imena po mitraljezima, čekićima, srpovima i teškim tenkovima. Završio je kao milioner, idol masa i neprikosnoveni kralj republikanske Katalonije. Kako? Odgovor leži u tome što Stoičkov nikada nije prestao biti onaj dječak koji je plačući trčao zemljanim putem. Dječak koji je odbio odrasti i koji je, baš onako kako je Ludi Konj zahtijevao od bijelog čovjeka, proživio život isključivo po svojim pravilima.
IZVOR: El Pais
