Dok je europski zapad, nakon prebrođenih kriza uzrokovanih glađu i velikom kugom, od sredine petnaestog stoljeća počeo bilježiti sustavan gospodarski i populacijski oporavak, prostor današnje Hrvatske suočio se s egzistencijalnom prijetnjom osmanskih prodora. U trenutku kada je Hrvatska trebala aktivnije sudjelovati u izgradnji renesansne europske kulture, ona je postala njezino predziđe. Umjesto razvoja gradova, sveučilišta i trgovine, energija naroda i resursi plemstva bili su usmjereni na puko preživljavanje u uvjetima stalnog ratovanja. To nije bila samo vojna obrana, već stoljetno krvarenje koje je izmijenilo samu srž društvene strukture

Pitanje nacionalnog identiteta i državne suverenosti u suvremenom hrvatskom diskursu često se lomi na ideološkim razmeđima 1943. i 1991. godine. Dok dio političke elite, pozivajući se na Ustav, temelje državnosti pronalazi u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), historiografska i demografska zbilja sugerira mnogo dublje korijene, ali i mnogo tragičnije diskontinuitete.

Ustavna preambula, koja spominje tisućljetnu nacionalnu samobitnost od sedmog stoljeća, srednjovjekovnog kraljevstva i suverene odluke Sabora iz 1527. godine, nije tek puki pravni ukras. Ona je okvir unutar kojeg se odvijala drama naroda koji je, umjesto organskog rasta, proživljavao stoljeća demografske erozije. U tom kontekstu, nedavno objavljeno djelo akademika Anđelka Akrapa, „Stanovništvo u Hrvatskoj kroz stoljeća“, u izdanju Matice hrvatske, predstavlja ključni korektiv modernoj površnosti.

Akrap na više od sedam stotina stranica ne nudi samo suhe statističke podatke, već kirurški preciznu analizu uzroka i posljedica procesa koji su Hrvatsku doveli do današnjeg stanja, u kojem je broj stanovnika gotovo upola manji od potencijalnog koji bi bio ostvaren da su se pratili europski trendovi rasta.

Razumijevanje današnje demografske slike Hrvatske nemoguće je bez povratka u petnaesto stoljeće, trenutak kada se putanja hrvatskih zemalja dramatično odvaja od zapadnoeuropske matice. Dok je europski zapad, nakon prebrođenih kriza uzrokovanih glađu i velikom kugom, od sredine petnaestog stoljeća počeo bilježiti sustavan gospodarski i populacijski oporavak, prostor današnje Hrvatske suočio se s egzistencijalnom prijetnjom osmanskih prodora. Akrap naglašava kako su hrvatske zemlje do tada, premda s malim vremenskim pomakom, slijedile ključne procese ekonomskog i društvenog rasta.

Na današnjem državnom teritoriju broj stanovnika porastao je s oko 400 tisuća u 1100. godini na približno milijun krajem petnaestog stoljeća. No, upravo u trenutku kada je Hrvatska trebala aktivnije sudjelovati u izgradnji renesansne europske kulture, ona je postala njezino predziđe. Umjesto razvoja gradova, sveučilišta i trgovine, energija naroda i resursi plemstva bili su usmjereni na puko preživljavanje u uvjetima stalnog ratovanja. To nije bila samo vojna obrana, već stoljetno krvarenje koje je izmijenilo samu srž društvene strukture.

Period od 1500. do 1700. godine predstavlja najmračnije poglavlje hrvatske demografske povijesti. Dok su Francuska, Engleska ili austrijske nasljedne zemlje u tom razdoblju bilježile rast stanovništva od 25 do 40 posto, na prostoru Hrvatske broj stanovnika pao je za nevjerojatnih 36,2 posto. Sa spomenutog milijuna, populacija se svela na svega 644.500 ljudi. Takav drastičan pad nije zabilježen ni u jednoj drugoj europskoj zemlji tog vremena.

Uzroci su bili višestruki: izravni ratni gubici, masovno odvođenje u sužanjstvo, procjenjuje se da je s ovih prostora odvedeno između 250 i 300 tisuća ljudi, te glad i epidemije koje su pratile vojne pohode. Gubitak nije bio samo numerički; on je bio i elitaran. Hrvatska je izgubila svoje plemstvo, nositelje političke misli i ekonomske moći, čime je dugoročno oslabljena njezina pregovaračka pozicija unutar širih političkih zajednica poput Habsburške Monarhije ili Mletačke Republike.

Habsburška politika prema hrvatskim zemljama bila je paradigmatski primjer imperijalnog utilitarizma. Vojna krajina, uspostavljena kao tampon-zona prema Osmanskom Carstvu, bila je izravno podređena Beču, čime je hrvatski teritorij administrativno i ekonomski rascjepkan. Iako je Vojna krajina osigurala obranu, ona je istovremeno izolirala znatan dio stanovništva od modernizacijskih procesa koji su zahvaćali civilnu Hrvatsku. Akrap primjećuje kako su strani gospodari poticali naseljavanje novog stanovništva, često zanemarujući interese domicilnih Hrvata.

Doseljavanje Vlaha i drugih etničkih skupina u Krajinu stvorilo je nove društvene i etničke napetosti koje će, kao što je povijest pokazala, ostati latentni izvor sukoba sve do kraja dvadesetog stoljeća. Sličan obrazac mletačke vlasti u Dalmaciji, koja je namjerno produbljivala jaz između obalnog stanovništva i onoga u zaleđu, dodatno je usložnio proces nacionalne integracije. Mletački putopisci, poput Alberta Fortisa, promatrali su dalmatinsko zaleđe kao barbarsku provinciju koju treba civilizirati, zanemarujući činjenicu da je upravo to stanovništvo stoljećima bilo živi zid koji je štitio mletačke posjede na obali.

Devetnaesto stoljeće donijelo je prividni mir i postupan demografski oporavak, ali i nove izazove koje hrvatsko društvo, podređeno interesima Beča i Budimpešte, nije moglo adekvatno adresirati. Nestanak velikih epidemija i poboljšanje zdravstvene zaštite doveli su do rasta populacije, ali gospodarska struktura ostala je poljoprivredna i nerazvijena. U uvjetima agrarne prenapučenosti i nedostatka industrijskih radnih mjesta, iseljavanje je postalo jedini ventil za socijalni mir. Od posljednjih desetljeća devetnaestog stoljeća do početka Prvog svjetskog rata, Hrvatsku je napustilo oko pola milijuna ljudi, uglavnom mlađeg, reproduktivno najsposobnijeg stanovništva. To iseljavanje nije bilo samo ekonomska nužnost; ono je bilo svjedočanstvo o neuspjehu tadašnjih elita da stvore uvjete za dostojanstven život unutar vlastitih granica. Iseljenici su odlazili u prekomorske zemlje, u potrazi za slobodom i kruhom, ostavljajući za sobom sela koja su se već tada počela polako gasiti.

Stvaranje jugoslavenske države nakon 1918. godine nije zaustavilo negativne trendove, već im je dalo novu dimenziju. Hrvatska je u novu zajednicu ušla bez dijelova svog teritorija, Istre, Zadra i otoka, koji su Rapallskim ugovorom pripali Italiji. Politička nestabilnost i sukobi između centralističkih težnji Beograda i hrvatskih zahtjeva za autonomijom obilježili su međuratno razdoblje. Ekonomska kriza tridesetih dodatno je otežala položaj seljaštva, koje je i dalje činilo veliku većinu stanovništva. Iseljavanje se nastavilo, premda manjim intenzitetom nego prije rata, ali je osjećaj nesigurnosti i besperspektivnosti postao trajna odrednica hrvatskog društva.

Druga polovica dvadesetog stoljeća, pod komunističkom vlašću, donijela je radikalan raskid s tradicionalnim načinom života. Proces deagrarizacije i deruralizacije, koji je u zapadnim zemljama tekao desetljećima i bio praćen organskim rastom gradova, u Hrvatskoj je proveden nasilno i stihijski. Akrap, pozivajući se na sociologa Josipa Županova, ističe kako je seljačko gospodarstvo ideološki definirano kao „nesocijalistički element“. Kolektivizacija, a kasnije sustavno zanemarivanje sela, doveli su do masovnog egzodusa u gradove.

Međutim, hrvatski gradovi, osim njih četiri velika, nisu mogli apsorbirati toliki broj ljudi. Rezultat nije bila uravnotežena urbanizacija, već koncentracija razvoja u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, dok su manji gradovi i ruralna područja ostali na periferiji interesa. Zabrana kupnje suvremene poljoprivredne mehanizacije sve do sredine šezdesetih godina bila je samo jedna od mjera kojom je država svjesno uništavala selo, tjerajući mlade ljude u tvorničke hale ili, sve češće, preko granice.

Otvaranje granica šezdesetih godina prošlog stoljeća označilo je početak novog velikog iseljeničkog vala. Odlazak na „privremeni rad“ u inozemstvo, prvenstveno u Njemačku, postao je masovna pojava. Procjenjuje se da je u tom kratkom razdoblju otišlo oko 300 tisuća ljudi, od čega je više od osamdeset posto dolazilo iz seoskih naselja. Ono što je tadašnja vlast nazivala „privremenim“, za većinu je postalo trajno. Hrvatska je time izgubila ogroman ljudski kapital, a novčane doznake koje su stizale iz inozemstva bile su samo slaba utjeha za pustošenje čitavih regija poput Like, Zagore ili dijelova Slavonije. Socijalna i zdravstvena prava bila su vezana isključivo za rad u državnom sektoru, dok su seljaci ostali marginalizirani, bez adekvatnog mirovinskog osiguranja, što je dodatno motiviralo napuštanje zemlje.

Domovinski rat i agresija na Hrvatsku devedesetih godina donijeli su nove demografske gubitke. Uz izravne žrtve rata, došlo je do masovnog iseljavanja stanovništva pogođenog ratnim razaranjima i ekonomskim kolapsom. Akrap procjenjuje da je u tom desetljeću Hrvatsku napustilo preko 450 tisuća ljudi, među kojima su bili i pripadnici srpske manjine, ali i brojni Hrvati koji nisu vidjeli budućnost u zemlji pogođenoj privatizacijskom pljačkom i nesigurnošću.

Povratak dijela stanovništva iz Bosne i Hercegovine donekle je ublažio ovaj pad, ali strukturalni problemi ostali su neriješeni. Iseljavanje se nastavilo i u novom tisućljeću, doživjevši svoj vrhunac nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine. Sloboda kretanja radne snage, u kombinaciji s domaćom korupcijom, niskim plaćama i nedostatkom stambene politike za mlade, stvorila je savršenu oluju.

Analizirajući podatke od 1900. do 2025. godine, Akrap dolazi do poraznog zaključka: s današnjeg teritorija Hrvatske u tom je razdoblju iselilo više od tri milijuna ljudi. To je gubitak koji bi bio poguban i za mnogo veće nacije. Da je Hrvatska pratila prosječni rast stanovništva drugih zemalja Europske unije, danas bi na njezinu prostoru živjelo oko 7,36 milijuna stanovnika. Umjesto toga, svjedočimo brojkama koje jedva prelaze tri i pol milijuna, s tendencijom daljnjeg pada. Najveći problem danas nije samo brojčani manjak, već struktura preostalog stanovništva. Hrvatska je postala jedna od najstarijih nacija u Europi, s dramatičnim nedostatkom radne snage na onim područjima koja bi trebala biti nositelji razvoja.

Problem iseljavanja kroz povijest se rijetko shvaćao kao strateški prioritet. Različiti nositelji političke vlasti i ekonomskih politika, od habsburških upravitelja do jugoslavenskih komunističkih planera, pa i suvremenih hrvatskih vlada, često su iseljavanje tretirali kao prolaznu pojavu ili koristan ventil za smanjenje socijalnih pritisaka. Nedostatak dugoročne strategije koja bi povezala demografsku obnovu s ekonomskim razvojem izvan nekoliko velikih urbanih središta doveo je do toga da su čitavi dijelovi zemlje danas demografski mrtvi. Neiskorišteni stambeni fond na selima i kronična nestašica stanova u gradovima čine osamostaljenje mladih nemogućom misijom, čime se ciklus niske stope nataliteta i visokog iseljavanja zatvara u začarani krug.

Akrapova knjiga nije samo historiografsko djelo; ona je ozbiljno upozorenje. Povijest nas uči da sudbina naroda ovisi o njegovoj sposobnosti da očuva vlastiti biološki i društveni supstrat. Stoljetne tuđinske vlasti, imperijalni interesi i ideološki eksperimenti ostavili su duboke ožiljke, ali odgovornost za budućnost danas leži isključivo na suverenoj hrvatskoj vlasti i narodu.

Ako se nastavi s politikom koncentracije razvoja na uskom prostoru i ignoriranjem specifičnih potreba ruralnih i manje razvijenih područja, proces „proizvodnje viška stanovništva“ za izvoz nastavit će se do konačnog nestanka. Hrvatska ne smije dopustiti da njezina tisućljetna nacionalna samobitnost postane tek muzejski eksponat u zemlji koju su njezini stanovnici napustili u potrazi za boljim životom koji im domovina, unatoč svim potencijalima, nije uspjela osigurati.

Demografska slika Hrvatske zrcalo je njezine cjelokupne prošlosti. Ona je svjedočanstvo o otpornosti u uvjetima nezamislivih stradanja, ali i o propuštenim prilikama u vremenima mira. Razumijevanje procesa koji su trajali stoljećima jedini je način da se izbjegnu pogreške u budućnosti. Bez radikalnog zaokreta u ekonomskoj i socijalnoj politici, bez stvaranja uvjeta u kojima će mladi ljudi vidjeti smisao ostanka i rađanja u vlastitoj zemlji, demografski slom postat će nepovratna činjenica. Povijest nas uči da drugi nikada neće brinuti o našim interesima ako to ne činimo sami. To je lekcija koju Hrvatska, s obzirom na brojke koje nudi Akrapova studija, više nema luksuz ignorirati.

Cijeli tekst objavljen je u subotnjem izdanju Večernjeg lista