Amir Ljutić, otac i trener najbolje hrvatske skijašice Zrinke Ljutić, otvoreno govori o naličju sportske slave, rigoroznim troškovima profesionalnog skijanja od 200.000 eura po sezoni, te godinama administrativnih pritisaka i nesuglasica s bivšim šefom skijanja Vedranom Pavlekom, zbog kojih je morao odlučno stati u zaštitu prirodnog razvoja svoje kćeri

Kada se ugase kamere Svjetskog kupa, vrhunski sport u malim zemljama ogoli se do svoje suštine. Ona rijetko leži u funkcionalnim institucijama, a mnogo češće u tišini doma porodice Ljutić, prožetoj umorom i beskompromisnom roditeljskom žrtvom. Dom porodice Ljutić danas je epicentar fascinantne sportske priče. To je hronika o tome kako se do svjetskog skijaškog vrha stiže preko privatnog, porodičnog mikrosistema, koji nadomješta ono što državni aparat ne prepozna na vrijeme.

Amir Ljutić, otac i trener najbolje hrvatske skijašice Zrinke Ljutić, otvoreno govori o naličju slave, finansijskim troškovima, ali i o godinama administrativnih pritisaka koje je iznio na sopstvenim leđima kako bi zaštitio svoju kćer.

Nakon duge i iscrpljujuće sezone, u kojoj je Zrinka osvojila prestižni Kristalni globus u slalomu, primarni osjećaj u domu Ljutića je umor, ali odmah iza njega slijedi duboki ponos. Iako je javnost sklona brzom nezadovoljstvu ako se ne ostvari postolje, Amir naglašava da tek sada, kada je nakratko zastao, shvata koliki je put pređen. Od potpunog anonimiteta, Ljutići su stigli do statusa globalne sportske teme. Cijena tog uspjeha je gubitak privatnosti i ogroman pritisak okoline koji raste sa svakom novom trkom.

“Stalno me obuzima neka nostalgija. Vrate mi se slike kad su mi djeca bila mala, kad sam bio s njima dok nitko nije znao za nas i dok ništa od ovoga nije bilo… Dok smo bili sami u nekoj osami. Ali jasno da tog više nema. To je cijena uspjeha. Veći pritisak je sad, to je sigurno. Napravite rezultat i odjedanput svi znaju za vas, a već na sljedećoj utrci svi nešto očekuju. Ako ne bude tako, reakcija je: ‘Ništa od toga’.”

Amir se prisjeća kako je kod Zrinke, čim je prohodala, prepoznao vanserijski motorički supertalent. Ipak, njegova početna roditeljska vizija nije bila opsesivno vođena osvajanjem trofeja. Cilj je bio jednostavniji – živjeti sportski kroz porodicu, omogućiti djeci da kroz različite discipline izgrade sebe kao ličnosti. Zrinkin talenat vrlo rano su uočili i stručnjaci, među kojima i Ante Kostelić, koji je vizionarski najavio njen ulazak u samu elitu.

No, uprkos tome, Ljutići se nisu odricali šireg obrazovanja. Zrinka je maturirala s odličnim uspjehom, upisala fakultet i danas tečno govori dva strana jezika. Sport ju je izgradio u zrelu osobu koja puno bolje razumije sebe i uspješno kontroliše emocije kada rezultat izostane.

Najveći izazovi, prema Amiru, dolaze upravo nakon velikih rezultata. Osvajanje Kristalnog globusa donijelo je emotivne krize podstaknute naglim medijskim i društvenim pritiskom. Fizička snaga i tehnika u tim trenucima postaju sekundarne; ključna je mentalna stabilnost i spoznaja da se ne može sve kontrolisati. Taj unutrašnji mir porodica je morala graditi paralelno s mukotrpnim zatvaranjem finansijske konstrukcije. Profesionalno skijanje u rangu Svjetskog kupa je ekstremno skup pogon. Procjena troškova za Zrinkinu sezonu iznosi oko 200.000 eura, i to u uslovima koji su znatno skromniji od velikih svjetskih timova. U tom budžetu Amir djeluje istovremeno kao otac, glavni trener i serviser.

Da bi se uopšte opstalo na snijegu, presudna je direktna podrška proizvođača opreme. Zrinka tokom samo jedne sezone potroši između trideset i četrdeset pari skija visoke kvalitete, koje se ne mogu kupiti u slobodnoj prodaji, te desetak pari specijalnih pancerica. Jedne vrhunske skije koštaju minimalno 1.000 eura, a pancerice oko 800 eura. Finansijski rizik ovakvog poduhvata za prosječnu porodicu je nezamisliv, ali Amir odbija da na taj proces gleda kroz prizmu pukog povrata investicije.

“Mislim da je pogrešan pristup kad netko u sport ulazi s idejom ‘uložit ćemo sve i mora nam se materijalno vratiti’. Osjećao sam dužnost i potrebu kao roditelj sve što imam dati svojoj djeci. To mi je bio unutarnji poriv, davati svojoj djeci, i nisam očekivao ništa zauzvrat, niti sad očekujem. Svi su puno dobili kroz sport, izgradili su svoje vrijednosti, što je nemjerljivo financijski.”

Međutim, privatni entuzijazam porodice ne bi smio permanentno raditi posao države i saveza. Govoreći o sistemskim problemima unutar hrvatskog skijanja, Amir se otvoreno osvrnuo i na ulogu dugogodišnjeg direktora reprezentacije Vedrana Pavleka, koji je nedavno napustio tu funkciju. Iako Pavleku niko ne može osporiti historijske zasluge i ulogu u uspjesima skijaškog saveza, dugogodišnja autokratija stvorila je ozbiljne anomalije. Amir ne taji da je sa šefom saveza imao ozbiljnih nesuglasica, jer je Pavlek predugo personifikovao kompletan sistem koji je često funkcionisao po principu pritisaka i nametanja prenaglih imperativa.

“Sustav je kočio na drukčiji način, tako da je uvijek htio više od nje, često i previše. Postavljao je nekakav imperativ. Pogotovo u početku, tu sam se ja postavio i stao u zaštitu Zrinke. Bilo je nesuglasica sa sustavom, rekao bih s Vedranom Pavlekom, jer je on kod nas bio sustav. Imao sam s njim nesuglasice i uspio sam se izboriti da Zrinkin razvoj ide postupno, da nema tog prenaglog imperativa. Sustav je bio takav da bi nama rekli: ‘Dobit ćete još više, ali da ove godine osvojite ovo, ono, Svjetski kup…’ Znači, indirektno je sustav kočio zato što je htio možda i previše.”

Kao ključne nedostatke prethodne ere Amir izdvaja hroničnu netransparentnost i potpuno odsustvo horizontalne komunikacije između različitih timova unutar reprezentacije. Umjesto da se nakon istorijske ere Kostelića izgradi stabilan nacionalni standard rada i razmjene znanja, sve je bilo podređeno jednoj osobi. Pouka za budućnost je jasna: sportske institucije moraju proći kroz korjenite reforme, a mandati čelnih ljudi trebali bi biti ograničeni po uzoru na demokratske predsjedničke izbore, uz snažne mehanizme kontrole.

“Moje mišljenje je da nijedan savez ne bi smio doći u situaciju da toliko ovisi o jednoj osobi. Većina saveza je takva i mislim da bi, počevši od olimpijskog, pa preko svih saveza, sve to trebalo urediti kao za predsjedničke izbore. Da kandidati mogu imati, recimo, samo dva mandata. Sustav kontrole također mora postojati. Lekcija je da se takve stvari više ne smiju dozvoliti i da, bez obzira na sve dobre stvari koje je netko napravio, ne smije biti oslobođen odgovornosti.”

Odlaskom Pavleka i dolaskom Gorana Račkog na čelo saveza, situacija se počela mijenjati nabolje, prvenstveno kroz uspostavljanje saradnje i zajedničkih treninga unutar ženskog tima. Na papiru, trenerska i takmičarska križaljka hrvatske alpske reprezentacije trenutno izgleda vrhunski. Uz Zrinku Ljutić, tu su dokazana imena poput Filipa Zubčića i Leone Popović, kao i čitav niz nadolazećih mladih talenata iz porodičnih projekata koje je sistem počeo logistički pratiti na vrijeme.

Ipak, baza u zemlji je mala, a skijanje preskup sport da bi se kvalitet mogao proizvoditi kontinualno i bez prekida, što je problem s kojim se suočavaju čak i velesile poput Austrije i Švicarske. Ako se u narednom periodu uspješno premosti finansijski vakuum nastao velikim institucionalnim promjenama, hrvatsko skijanje ima osiguranu mirnu budućnost za nekoliko narednih godina.

No, stvarni dugoročni opstanak zavisiće isključivo o tome hoće li država konačno kreirati održiv sistem koji prepoznaje i podupire entuzijaste, ili će sve ponovo spasti na leđa roditelja koji, u zaštiti svoje djece, moraju sami jurišati na vjetrenjače sportskog sistema.

Cijeli tekst u današnjem izdanju lista 24Sata.