Lako je pronaći sliku neprijatelja protiv kojeg se treba boriti. Pri tome je čitava stvar mnogo komplikovanija nego što nam se nastoji prikazati. Ozbiljno i temeljito suočavanje s problemom tako ostaje u drugom planu

Ponekad čovjeka obuzme neizmjerna dosada. Kada dijelovi političke klase nemaju rješenja za stvarne probleme, iz fioke se izvlači islam i izlaže u izlog kao strašilo, po mogućnosti pod nazivom „politički islam“. I evo nas opet na istom mjestu.

Postavlja se pitanje šta je uopšte to čudovište koje se iznova priziva. Pretpostavku da postoji homogen pojam poput „islama“ lako je opovrgnuti. U to vjeruju jedino uskogrudni predstavnici pojedinih islamskih struja te antimuslimanski orijentirani zagovornici takozvane „kritike islama“. To još više važi za konstrukt „političkog islama“, koji se priziva svaki put kada može poslužiti unutardržavnom proglašavanju neprijatelja (u smislu koncepta Carla Schmitta).

Gorki humor obuzme čovjeka kada pojedini preporučuju „liberalni islam“ kao protivotrov za „politički islam“. Time liberalizam odjednom mutira u nešto nepolitičko. O tome bi političke nauke mogle popričati ili se nasmijati.

Postoje četiri načina na koja se koristi izraz „politički islam“:

Radi se o političko-medijskom borbenom pojmu koji nastoji prizvati opasnost protiv koje se treba boriti, u najmanju ruku, policijskim sredstvima. Cilj je stvoriti predodžbu da postoje ljudi i grupe koji ugrožavaju savremeno društvo i koji su na neki način „strani“. Strani za kršćanski, kršćansko-jevrejski ili pak kršćansko-jevrejski prosvjetiteljski Zapad, odnosno Evropu. Ovdje rezonira narativ da je Evropa ugrožena s Orijenta, i to prvenstveno od strane muslimanki i muslimana. U to se uplicu mnoge stvari: krstaški ratovi, opsada Beča, dekolonizacija, harem (kao eurocentrična fantazija), marame, burkiniji ili halal-klanje. Vrlo se lako pronalazi povod za proglašavanje neprijatelja.

Drugo, prijetnja postojećim režimima u arapskom svijetu od prevrata 2010-ih godina, što je dovelo do toga da se posebno Muslimansko bratstvo identificira kao opasnost. Za razliku od spomenutog borbenog pojma, ovdje postoji stvarna zabrinutost.

Treće, prijetnja demokratiji u Indoneziji, o kojoj se raspravlja još od 1980-ih godina. Tamnošnji „politički islam“ posmatra se kao islamski uticaj koji dolazi prvenstveno iz arapskog svijeta. On se imenuje kao salafizam, struje bliske Muslimanskom bratstvu, džihadizam ili pokreti orijentisani prema Hizb ut-Tahriru. Mala napomena: Zašto ljubitelji homogenizirane slike islama zapravo ignoriraju činjenicu da je najveća svjetska islamska organizacija Nahdlatul Ulama, koja, uzgred rečeno, itekako djeluje politički, 2023. godine, povodom svoje stogodišnjice, usvojila deklaraciju u kojoj, između ostalog, Povelju UN-a naziva „najjačim postojećim temeljom na kojem treba razvijati novi fiqh za mirnu i harmoničnu budućnost čovječanstva“? To je, valjda, predaleko od Evrope ograničenog vidokruga.

I time dolazimo do naučno utemeljenog pojma. Islam, bilo koje vrste, može se shvatiti kao noseća ideja organizacija, grupa i pojedinaca koji politički djeluju u okviru (političke) nacionalne države. Ukoliko je potrebno, oni mogu i trebaju biti, politički, kritizirani. Krivično pravo sigurno nije adekvatno sredstvo za suočavanje s takvim pojavama. No, ovdje je riječ o politici, a ne o religijskoj politici niti o zavjerama koje pokreću određene grupacije.

Konstrukcija „političkog islama“ podsjeća na ono što je Leo Löwenthal u djelu „Lažni proroci“ rekao o agitatorima u SAD-u 1940-ih godina: „Socijalna malaksalost može se uporediti s kožnom bolešću. Pacijent koji od nje boluje ima instinktivnu potrebu da se češe. Ako posluša savjet iskusnog ljekara, neće se prepustiti toj potrebi, već će pokušati ukloniti uzrok svrbeža lijekom. Međutim, ako popusti instinktu za češkanjem, svrbež će se samo pojačati. Ovaj iracionalni čin samoozljeđivanja pružit će mu trenutno olakšanje, ali istovremeno pojačava potrebu za češkanjem i sprečava uspješno liječenje bolesti. Agitator savjetuje češkanje.“

Oni koji prizivaju opasnost od „političkog islama“ također svesrdno savjetuju – češkanje.

Važno pitanje, na koje se ne može odgovoriti brzopletim zakonodavnim potezima, jeste kada i kako islam postaje „politički islam“. Sam izraz insinuira da postoje „islam“ i „politički islam“. Samo što trenutak prelaska jednog u drugo nije definisan. Ako vjernici, bez obzira na religiju, ne smiju djelovati politički, da li im u slučaju posjedovanja odgovarajuće članske karte treba oduzeti pasivno i aktivno biračko pravo? Jer pri glasanju ili kandidovanju ti vjernici upravo politički djeluju.

Da li takvim ljudima treba zabraniti svako učešće u političkim debatama? Moraju li se zabraniti tako strašne stvari kao što su pomoć izbjeglicama, Caritas, vjerski motivisana zaštita prirode ili životinja? Da li treba zabraniti teološko promišljanje o idejama koje se mogu nazvati političkim? Je li obavljanje islamske molitve na javnom mjestu političko zaposjedanje tog prostora? Smiju li regruti ići na vjerske službe? Nije li to religijsko podrivanje monopola na primjenu sile u smislu Maxa Webera? Ili to važi samo za regrute muslimane? Ustavni sud bi zapravo morao imati prečeg posla.

Činjenica da „glas naroda“ u obliku komentatora na medijskim forumima odmah traži zabranu religije islama u cjelini, pokazuje do kakvih dalekosežnih mislenih nusproizvoda dovodi „politički“ zahtjev za zabranom „političkog islama“.

To ne znači da ne postoje islamsko-religijski legitimizirane terorističke, ekskluzivističke i autoritarne struje. Protiv njih se treba boriti i od njih se treba braniti. Međutim, puko donošenje zakona od slučaja do slučaja radi prikupljanja glasova birača nema mnogo veze s pravnom državom. Za našu temu značajno je i to što su austrijska politika i njeni stručnjaci već jednom doživjeli potpuni debakl s policijskom akcijom „Operacija Luksor“. Ali koga briga za uništene ljudske živote.

RÜDIGER LOHLKER je penzionirani univerzitetski profesor islamistike na Filološko-kulturološkom fakultetu Univerziteta u Beču. Od 2025. godine član je Odbora G20 Religijskog foruma (R20); ovaj je komentar objavio u današnjem izdanju bečkog lista Der Standard